Nešto je tako beznadno tužno u slici s kojom HRT, ali i veći dio slobodnih mainstream medija, dočekuju Zvonimira Bobana: televizijska snimka iz Maksimira 1990. i prizor kada gnjevni dvadesetdvogodišnjak naskače na milicajca, obračunavajući se sa svim onim što u tom trenutku taj čovjek predstavlja. Kao da i nije bilo doista velike nogometne karijere koja je nakon tog 13. svibnja 1990. (Inače, Dana bezbjednosti/sigurnosti u kalendarima tadašnjeg režima!) tek nastupala, kao da nije bilo jedanaest godina u Milanu, ni bronce s reprezentacijom Hrvatske 1998, ali ni poslije toga kao da ničega važnog u životu Zvonimira Bobana nije bilo. Kao da nakon završetka nogometne karijere nije prošao cjelokupni vrlo temeljit obrazovni proces, formalni i neformalni, onako kako to nije običaj među vrhunskim nogometašima u nas, pogotovu među onima koji se – recimo to na jedini ispravan način! – silno materijalno obogate. Obrazovanje je, naročito u zrelijim godinama, neugodna stvar, jer podrazumijeva mjeru zbiljske poniznosti (ne one dalićevske, kakvu zagovaraju slabiji seoski župnici!) i dugo bivanje u statusu neznalice i nemoćnika. Prolazak kroz takvo što čin je ozbiljne samosvijesti, koja nadilazi veličinu svih nogometom zarađenih novaca. Ali kao da toga uopće nije bilo, ni za HRT, ni za naše novine, kao da toga nije bilo upravo za one koji bi o samosvijesti i o duhovnoj veličini trebali prvi voditi računa, nego kao da je bilo samo tog stadionskoj fajta s mrskim jugoslavenskim drotom!
U narodnoj predaji i u pedagoškim vjerovanjima, Zvonimir Boban tada je branio Dinamove navijače od milicijsko-zvezdaške koalicije. U slobodnoj interpretaciji ovoga kroničara, bio je to trenutak u kojem je tog mladića ponio osjećaj učinjene nepravde, kakav nas nosi kad god uniformirano lice nastupi protiv onih koji nisu u uniformi. Između maksimirskog jugoslavenskog drota i onog hrvatskog policajca koji svoju nečistu šaku spušta na glavu Mile Kekina, razlika je samo jedna: jugoslavenski drot je daleka povijest, a ovaj je hrvatski policajac naša sadašnjost. Slike koje se izvlače iz prošlosti nemaju isto značenje kakvo su imale nekad. Kada HRT i mainstream mediji Zvonimira Bobana predstavljaju tom davnom snimkom, oni ga vrijeđaju, svode ga na razinu nogometnih huligana, odriču mu sve što je u životu napravio, kako u nogometu, tako i poslije nogometa, obesmišljavaju jednu pamet i talent, pa je svode na vlastitu mjeru, stvarajući sebi pobožnu sličicu svetog Nasilnika.
Nakon što je u Zagrebu završio studij povijesti, Boban je 2005. postao predsjednik uprave Sportskih novosti. Bilo je to neko drugo vrijeme i za te novine, a možda i za ukupno hrvatsko sportsko novinarstvo. Postojao je samo jedan novinski komentator, koji je za sebe osvojio to pravo da nastupa kao navijač, i to Dinamov, dok su svi ostali, ipak, imali dužnost da se bave ozbiljnim nogometnim novinarstvom. Taj jedan, u cijeloj korporaciji Nine Pavića, bio je Tomislav Židak. Kada se pojavio na hodnicima neobične zgrade u Koranskoj 2, projektiranoj i građenoj da u njoj bude banka, Boban je, više nego danas, bio ikonična ne samo nogometna, nego i nacionalna i socijalna figura. Više amblem, nego živ čovjek. Kao brončani ban Jelačić, koji se spustio s konja i nanovo omesnatio i prokrvio, ali je u suštini ostao onaj isti ban Jelačić. Takva je, govorim, bila percepcija. On je, međutim, uspijevao nekako izaći izvan nje. Uspijevao je oteti se vlastitoj slici u očima drugih.
Tako je od nekih doba počeo i pisati kolumnu. Najprije uz suvišak sentimentalnih tonova i detalja, a onda sve bolje i bolje. Jednom sam mu na hodniku prišao i rekao da mi se sviđa to što radi, da mislim da je to jako dobro i važno. Bio se sav ozario, možda i unezgodio. Način na koji mu je bilo drago bio je netipičan u svijetu u kojemu su mladi novinari, kao i mladi pisci, već bivali tako puni sebe i svoje veličine da bi svaki vaš pokušaj pohvale doživljavali kao podcjenjivanje, a svaku primjedbu ili ukazivanje na stilsku ili faktografsku grešku, kao agresiju i mobing. Zvonimir Boban posjedovao je to umijeće, koje vjerojatno više i ne može izgubiti, da u svemu što radi jednom bude početnik i da dobro osluškuje što drugi misle i govore o tome što on radi. Lišen svake pompoznosti, a prirodno gospodstven, nije bio čovjek od jedne životne uloge.
Očekivao sam da će na kraju napisati knjigu o svom životu u nogometu. Takvu je knjigu započinjao i najavljivao, čak je izdavač već imao i naslovnu stranicu za nju – koja će na kraju postati naslovnicom jedne moje knjige! – ali na kraju su ga karijerni putovi i sranputice odveli daleko i od knjige, i od Hrvatske. Iz Sportskih novosti dvaput je odlazio. Drugi odlazak nije bio lijep, ali se, kao i sve nelijepe stvari oko Zvonimira Bobana, odvio izvan javnosti. Diskretnost je prva osobina džentlmena. Koja takvog čovjeka nepogrešivo razlikuje od ovdašnjeg mafijaša, političara ili kontroverznog poduzetnika i njegove zavjereničke tajnovitosti. Diskretnost i tajnovitost različiti su pojmovi.
Nekada sam, uza sve svoje druge poslove, volio raditi intervjue. Napisao sam tokom petnaestak godina valjda i tristotinjak velikih novinskih intervjua. Posljednji objavljen je početkom listopada 2015. u Jutarnjem listu. Već dugo su u redakciji željeli intervju s Bobanom, on ih je uporno odbijao, niti je volio intervjue, niti mu se činilo smislenim da ih daje drugom listu iste novinske korporacije, da bi nakon mnogih odbijanja iznenada pristao. Ali je imao dvije želje: prva je bila da ja razgovaram s njim, druga da mu bude postavljeno pitanje o predstojećim izborima. Pristao sam, premda već neko vrijeme nisam radio tu vrstu posla. Bilo je to u doba koordinirane šatoraške pobune, nakon što je Kolinda već izabrana za predsjednicu, kada je Tomislav Karamarko najavljivao konzervativnu revoluciju te totalno i totalitarno preuzimanje vlasti, nakon čega će, kako je govorio, ljudi moći slobodno govoriti što hoće, ali – između svoja četiri zida. Rekao je u tom intervjuu Zvonimir Boban: “o da – glasat ću za Zorana Milanovića, a nisam mislio nikad. Ali Zoran Milanović u zadnje vrijeme nije više isti čovjek. Nije više sterilni i ponekad bahati ideolog koji se želi dokazati samo akademskoj i političkoj javnosti i koji ne pridaje pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima. (…) Na kraju krajeva, čovjek je pismeni orator i intelektualac koji nas osramotit neće. A ne glasa mi se za detuđmanizatore koji tuđmaniziraju. Ne želim utjecati ni na koga niti mogu, ali čini mi se da su ovi izbori strašno bitni za Hrvatsku pa sam napustio svoj odmak i političku intimu i osjećam odgovornost da kažem šta mislim. Vjerujem kako je ključno da i zbog bolje desne opcije pobijedi lijeva. Jer možda tako dobijemo ‘praviju’ desnu koja mi je bliža u mnogim pogledima. Nažalost, ova sada – nije ni u jednom.” U tom intervjuu govorio je i o Zdravku Mamiću, i o Davoru Šukeru: “I žao mi je Mamića, kojeg poznajem odmalena, jer odavno je taj čovjek sam sebi tragedija, ali to bi se i dalo prihvatiti da nas ta tragedija toliko ne košta. I nogomet i Hrvatsku u cjelini. I to je naša sramota. Naša državna sramota. Ali on i njegovi prvaci to ne vide tako, zaslijepljeni svojim sitnim interesom dok spletkare u izbezumljenoj borbi za pozicije i sinekure. A veliki meštar nogometne lože samo je posljedica njihovih interesa, njihove bestidnosti i njegove nezasitne ambicije da bude netko. A što je jadan postao… Kao i naša genijalna devetka i pokorni izvršitelj muteža koji nam je oteo sebe na najbrutalniji način. Nekidan se nogopredsjednik čuo s mojim prijateljem rekavši mu da ne razumije o čemu pišem, i da ne razumijem kako stvari hodaju. Bit će da je tako, bit će da ja ne razumijem. On, u svojoj lucidnosti, eto, razumije…” Govorio je i o Berlusconiju, i o nogometu kao igri i kao životu. O koječemu još govorio je tad Boban, ali najvažnije mu je bilo to da kaže za koga će glasati. Njemu, koji je doista, kao nijedan drugi sportaš, a možda i kao nijedna druga javna osoba od hrvatske neovisnosti, bio amblematska figura desne i konzervativne Hrvatske, bilo je važno reći za koga, ili za što, on nikako ne može biti. I zapravo je rekao da će glasati za Milanovića i SDP, e da bi poslije mogao biti za ono za što po svom svjetonazoru jest. Za većinu hrvatskih suvremenika, to je nažalost tako kompleksno mišljeno da će im ostati nerazumljivo.
Rezultati izbora bili su, međutim, takvi da se klupko započelo razmotavati na drugu stranu. Boban je otišao iz Hrvatske i napravio je veliku kancelarijsku karijeru u FIFA-i i u Milanu. Iz FIFA-e je otišao, jer mu nije bilo po volji da sudjeluje u izgradnji kulta ličnosti. Iz Milana je otišao, jer se nogometom nije htio baviti na štetu igre, a u korist kapitala. Na to bi se stvari mogle svesti. U Dinamo se vratio kao prva figura u tom klubu, prva osoba koja sa Zdravkom Mamićem u vrijeme njegove vladavine nije imala ništa. S njegovim povratkom nastupila je euforija, jer se u Dinamo vraća njegov upečatljiv amblem. Vraća se samoljepljiva sličica s frižidera njegovih navijačkih djetinjstava. Oni koji su time oduševljeni kao da i ne misle o Zvonimiru Bobanu čovjeku. Da misle, vidjeli bi ga danas na nekim moćnijim slikama od one od 13. svibnja 1990. Boban je, bez sumnje, dovoljno velik da stvara veliki Dinamo, ali jesu li veliki oni koji Dinamo predstavljaju, koji u Dinamu igraju, ili koji za Dinamo po hrvatskim medijima navijaju?
