Robert Torre pisao je, između ostalog, i o patokraciji odnosno vladavini psihopata. Nisam pobornik toga da nestručnjaci ikoga proglašavaju bolesnim, jer to pripada difamaciji odnosno stigmatiziranju bolesnih osoba, međutim, kada to čine stručnjaci, a Robert Torre je, kao psihijatar, stručnjak za psihopatologiju, onda degeneriranje demokracije u patokraciju valja uzeti ozbiljno. Patokrati su politički psihopati. Njih nema mnogo, ali imaju moć uspostavljanja kontrole nad većinom. Naravno da je nužno postaviti pitanje, zašto većina, uvjetno rečeno, normalnih ljudi tako rado slijedi političke psihopate? Na ovo pitanje nije jednostavno odgovoriti zbog toga što odgovor zalazi u područje psihologije, psihijatrije, sociologije, antropologije, filozofije i teologije. Puno je lakše govoriti o političkim psihopatima, nego o ljudima koji te psihopate slijede, a oni bi, navodno, trebali biti normalni. Trebali bi biti, ali nisu – njihova normalnost je poništena.
Patokracija
Normalni ljudi, dakako, ne slijede psihopate, ali ako pod pojmom ‘normalnosti’, a Torre se i time bavi, podrazumijevamo pojedince koji procesom socijalizacije odustaju od autorefleksije, potom i refleksije, kako bi se predali površnom postojanju načinom prosječnog čovjeka, onda su ‘normalni’ ljudi oni koji su odustali od sebe kako bi se predali vladajućoj normi o tome što čovjek jest, u što bi trebao vjerovati, kako bi se trebao vladati i koje vrijednosti bi trebao zastupati. Ovo je razlog zbog kojeg, kada je riječ o ovim našim prostorima, prosječni Hrvat za života promijeni nekoliko ideologija: koliko različitih psihopata slijedi, toliko različitih ideologija prosječni Hrvat promijeni.
Ne vidim ništa sporno u tome da se ideologije propituje i da ih se, ako treba, nakon procesa kritičke refleksije, odbaci. To ne da nije sporno, to je nužno, ako želimo sebe ostvariti kao pripadnike ljudskog roda. Čovjek je, makar u potenciji ako ne već u realnosti, misaono biće i suludo bi bilo da podržava ono što je umskom ili razumskom aktivnošću spoznao kao neistinito. Neistinitu ideologiju se odbacuje jer podržavanjem neistinitog sustava ideja i sami postajemo neistinom. Daleko je veći problem kada se ideologije mijenjaju uslijed procesa socijalizacije ili prihvaćanja odnosno pounutrašnjenja trenutno vladajuće društveno-političke, odnosno patokratske norme.
Na početku takve norme stoji politički psihopat, dok njegovu bazu čine tzv. normalni ljudi – no, oni su sve ono što normalan čovjek nije, baš kao što su i sve ono čega se čovjek zgraža. Normalni ljudi ne slijede političke psihopate i ne podržavaju patokraciju. Normalan čovjek je zadovoljan sobom, on, ako je vjerovati Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, a nema razloga da ne vjerujemo, ima skladne društvene, obiteljske i prijateljske odnose. Ljudi nenormalne normalnosti, odnosno ljudi koji podržavaju patokraciju, žude za društvenim neredom, oni preziru i samu pomisao na sebe kao pojedince, te se ponose time što pripadaju nekoj masi – ljude nenormalne normalnosti lako ćete prepoznati po tome što o sebi govore kao dijelu nečeg masovnog. To masovno im je moćno i impozantno. Narodi patokracije preuveličavaju brojeve o sebi.
Kroatizirana patokracija
Ovo je razlog zbog kojeg će, napravimo misaoni eksperiment i zamislimo da neka patokratska država organizira neki koncert, broj posjetitelja tog koncerta biti udvostručen, a sve kako bi se udovoljilo nenormalnoj normalnosti, baš kao što je izvan sumnje da bi, uradimo u misaonom eksperimentu i sljedeći napor, dan prije održavanja tog zamišljenog koncerta, neki politički psihopat tražio način da sebe odvoji od mase koja ga slijedi, da im ukrade koncert i istakne sebe. On bi, u tom danu prije koncerta u kojem krade koncert, demonstrirao da je jedan, da se njega slijedi i da nakon njega nastupaju oni koji imaju zadatak socijalizirati se s novom društvenom i političkom normom. Ta društvena norma je zapravo novi stadij njegove patologije. Posjetiteljima koncerta zato pripada drugi dan, njemu prvi, jer je on, u svojim očima, prvi i od mase odvojen. Zato bi taj zamišljeni politički psihopat toj zamišljenoj koncertnoj masi dopustio da sama kaže koliko je posjetitelja na koncertu bilo. Koncertna masa bi to, nesumnjivo, shvatila kao priznanje, a zapravo je riječ o tome da je politički psihopat tu masu ponizio. Naime, toliko mu se masa gadi da dijelove mase ne želi ni prebrojiti – neka se masa sama prebroji i neka kažu koliko žele da je ima, toliko će je i biti.
Ovaj primjer je, dakako, misaone naravi. Ne postoji država toliko razvijene patokracije da se definira nekim koncertom. Kada patokracija potiče socijalizaciju, na djelu je borba za opstanak nekog političkog psihopata. Torre naglašava kako su normalni oni koji su, u prvoj fazi, otuđeni, oni koji odbijaju socijalizirati se s masom. Problem je što otuđeni ljudi, dakle, oni koji se otuđuju od neke norme koju su, ovako ili onako, ipak neko vrijeme prihvatili ili podržavali, u početnoj fazi djeluju, kako to ovaj psihijatar navodi u knjizi „Ima li života nakon smrti’”, kao „neurotizirano netko-i-nešto odnosno kao ne-svoji”. Otuđiti se, ne znači pronaći se. Otuđenje je odlazak od patokratske socijalne norme, međutim ono ujedno nije i pronalazak onoga što čovjek na razini svoga ‘ja’ jest.
Djelovanje otuđenih ljudi je ‘neurotizirano’, oni znaju što nisu odnosno što nije istina, ali još uvijek ne znaju tko su oni i što je istina. Kada je riječ o otuđenim ljudima u politici, njih je lako prepoznati – oni se pokušavaju definirati otporom prema patokraciji. Oni, kada je riječ o kroatiziranoj patokraciji, neprestano viču kako HDZ ne valja, kako ova stranka počiva na patokraciji, ali ne kažu što valja i kako to ostvariti. No, ako nema ničeg drugog, nije loša ni politička neurotičnost. Sve je bolje od političkih psihopata. Politički psihopati o sebi stvaraju idealiziranu sliku, a od svojih poslušnika traže da tu sliku podržavaju. Svi koji u tome sudjeluju, bit će već nekako nagrađeni – nekim položajem ili financijskom naknadom. Ljude nenormalne normalnosti je lako zadovoljiti – jeftini su, kao ljudi su jeftini.
Država-talac
Psihopati ne mare za moral, oni su u stanju, zbog podržavanja iskrivljene slike o sebi kao poštenih političara koji se navodno nalaze u nepoštenom kontekstu, ljudima nenormalne normalnosti, da, eto, nakon koncerta zamislimo i neki drugi primjer, poslati da ih liječi, da budemo drastični, neurokirurga koji je zapustio neurokiruršku vještinu, a sve kako bi im dokazao da je njihov isključivi zadatak da se socijaliziraju s patokratskom normom, pa i po cijenu toga da tu socijalizaciju nenormalno normalni plate životom ili doživotnim invaliditetom. Politički psihopati i moral ne idu skupa. Uzaludno je upućivati moralne apele ljudima nenormalne normalnosti – oni su nenormalni i nemoralni, a ako išta zaslužuju, zaslužuju neurokirurga koji će njihovom tijelu prići s onom vještinom s kojom oni prilaze društvenom tijelu.
No, politički psihopati redovito zaborave da su malobrojni, ali da nisu jedini. Netko iz njihove blizine će ih zasigurno izdati, baš kao što su oni izdali političkog psihopata koji ih je nekoć pustio u svoju blizinu. Kada bi politički psihopat izgovorio rečenicu kako „neka stranka ne može biti talac jednog čovjeka”, to bi zapravo značilo da slijedi razdoblje patokracije koju će predvoditi neki novi politički psihopat – onaj koji je tu rečenicu izgovorio. Malen je put od toga da stranka ne može biti talac jednog čovjeka do toga da država postaje talac jednog političkog psihopate.
Ako bi postojala takva država i takav narod, oni bi zaslužili čitav lanac političkih psihopata, baš kao što bi zaslužili, u primjeru spomenutog, neurokirurga – neka isti prsti koji harače po društvenom organizmu, uđu, u doslovnom smislu, i u lubanje pripadnika toga naroda. Takav neurokirurg savršeno odgovara takvom narodu. Nadam se da takav narod ne postoji. Nadam se zato što znam da je nada samoobmanjivanje.
