Uvodna napomena: Tekst je inspiriran radom "Tajna" konceptualnog umjetnika Ivana Šeremeta (Slavonski Brod) te se razvija kao teorijsko-interpretativna refleksija o odnosu između sakralnog prostora, pojma boli i geste umjetničkog upozorenja. Polazeći od simbolike Šeremetova rada, Ivana Seletković gradi misaonu konstrukciju o deritualizaciji humanosti i granicama kognitivnog iskustva. (Urednik)
__________________________________
“Nekada sam mislio
da u proljetna svitanja
ptice pjevom pozdravljaju dolazak sunca i svjetla.
Danas znam da u tih nekoliko jutarnjih minuta
vrište od užasa zbog svjetla.”
(“U rajskom vrtu trpkih plodova - o životu i djelu Bohumila Hrabala”, Monika Zgustová)
Opsesija sunčevim zrakama ili suncem možda baš ima veze s udaljenošću smrtonosnog planeta s kojom/kojim se poigrava Lars von Tier jer ondje nema Ikaramza živu demonstraciju zaboravljene polu - časne smrti – dosezanjem visina i blizinom sunčeve ubojitosti. Ikar ne samo što je dosegao visinu zamjenivši je nakratko slobodom nego je priznao i poraz mudrosti pokazavši namjenu voska – trenutnu i pogubnu, kao i svako instant rješenje ako se striktno ne slijede upute ili je pak riječ o tome kako je bjeg nemoguć ako u upotrebi nisu premise za osiguravanje sigurnosti koje bi vodile izvedbe/zaključka?
Dakle, tko griješi Dedal ili Ikar? Je li Dedal mislio na sebe više nego li na sina? Vještina kipara i izumitelja spasila je samo oca. O čemu se radi?
O onome što se nalazi u riječima HELP koje sam greškom pripisala umjetniku Šeremetu gledajući rad Tajna s kapelicom sv.Ane na čijim vratima se nalazi BOL. Sjećanje je čudesno prizivanje onoga što želimo u njega umetnuti (osjećaji?!).
I dok se riječ “bol” sastoji od tri slova koja uistinu pojavljuju na vratima kapelice, riječ “help” se sastoji od četiri slova zbog čega se čini kako se igra asocijacija nastavila u nesvjesnoj artikulaciji želje za analizom asocijacije koju pobuđuje sakralni objekt. To jedno slovo viška može odgovarati upravo početnom slovu prijevoda riječi “help” - pomoć, a “bol” i “pomoć” kao da su nerazdvojivi pojmovi. Mahnitost boli traži pomoć u hijeroglifima liječničkih recepata s bonus autosugestivnim moćima autoriteta i često kemijskim nusproduktom. Ograničavamo li se na ovu formulu bez dodataka dolazimo do figure onoga koji kažnjava (tragom Michaela Foucaulta - čitati: Nadzirati i kažnjavati, Teorija seksualnosti). I dok se ne - svjesno podvukla pomoć pod bol ili obrnuto, Dedal pomaže sebi a ne sinu jer sin je sanjar/subjekt a on je glas razuma/objekta/forme; dakle, riječ je o odnosu egzaktnog i apstraktnog. Teško pomirljive strane rijetko pronalaze uspješnu finalizaciju dijaloški različitih proporcija usustavljenih elemenata pristupa. Krajnosti jednoga ili drugoga dokazuju se u deskripciji razrješenja idejnih postavki, odnosno, svega onoga što se smatra afirmacijom u akciji i njezinim pojmovnim obuhvaćanjima. Tako Dedal može biti mudar, pametan, vješt, iskusan a Ikar, sanjalica, zbunjen, nevješt, neiskusan. Dedal zna kako je “boli” “ pomoć” potrebna, pronalazeći lijek Ikaru “pomaže” ali on zaboravlja jer je zabavljen ljepotom, nečim novim, zaboravljajući ono najbitnije – granicu.
I kao što Focault pojašnjava u dva različita djela determiniranost ljudskoga ponašanja, tako je odnos Ikara i Dedala nekom vrstom dedukcije može doći bliže razumijevanju umjetničke percepcije barokne kapele (no, ne treba se tu zustaviti!). Genealogija sugestivne transformacije značenja objekta koji obično sugerira radnje i ponašanje tako dolazi do odnosa egzaktnog i apstraktnog u pogledu na humanost. Vrata na kojima stoji “bol” zato odvajaju unutrašnjost i vanjski dio Tvrđave gdje je kapela smještena, jednako kao što i “pomoć” stoji na istim tim vratima kao rezultat pogreške sa smislom i u kauzalnom suodnosu s “boli”. Oba pojma mogu biti podjednako i egzaktna i apstraktna, oba mogu imati sredstva kojima se objašnjavaju pojedinačno kao i u su -odnosu. Metafizika zapravo kao da jedina može čudesno spajati i jedno i drugo ali kroz rafinirane odnose su- trpljenja, ili su – radnje.
Prevedeno na jednostavan jezik – duh/bolest provincijalizma kome je potrebna pomoć moguće je liječiti jedino usuglašavanjem potreba onih koji su sve bliže suncu jer ih je netko samo jednom upozorio kako su im krila zalijepljena voskom. Umjetnost danas vapi za razumijevanjem potrebitih kako bi ih se spasilo od samouništenja. Onaj tko svijet gleda u samo jednome smjeru možda nije jedino sanjalica nego i zbunjen čovjek, neiskusan i nevješt čiji potezi nisu nimalo katarzični. Ciničar Gogolj opservirajući stvarnost piše Mrtve duše a Čičikov je karikaturalna pedodžba Ikara i Dedala, apstraktnog i egzaktnog u finalizaciji ideje o birokraciji kroz karaktere na koje upozorava i Žižek uz druge dopune i reference koje se odnose na Gogoljevu tipologiju iz romana. Čičikov je antijunak. Pitajmo se u koga gledamo i koga očekujemo iza vrata?
Slika svijeta birokracije iz Gogoljeva vremena nije daleko od naše, jer svijet (sačinjen od prostorija s vratima) se čini kao ogroman ured iz koga želimo izaći jer je pretijesan i bez jasnih uputa pojedincima koji kao da će se strmoglaviti u provaliju u pokušaju bijega. Ikari današnjice najmanje su sanjalice, altruisti bespovratnog humanističkog pijeteta, a najviše su zbunjeni zbog čega se njihova “bol” se pretvara u ludio a ludilo “pomoć” ili spas (gle, s riječima se može igrati!)nalazi na neželjenim mjestima pretvarajući se u ritual svakidašnjice. U suprotnom Ikari ostaju čamiti kao Knez Miškin uz Rogožina. Tko će tu znati tko je u pravu? Deritualizacija ne znači formiranje nadbirokracije kvazi slobodama. Potrebno je maknuti navodnike s boli i pomoći (tražiti smisao riječi - pojmiti!) i osjećaje izdvojiti iz didaskalija da bismo došli do izlječenja. Zato neka ne čudi pitanje (Zbog voska! Zbog krila!): hoćemo li doći do stupnja primjećivanja - koga, zašto? - gdje ćemo biti izuzeti ponavljanja postupaka odmahivanja rukom uz riječi: “Idiot!”?
