Socijaldemokracija ne mora zabraniti svaku privatnu medicinsku inicijativu. No mora zabraniti da privatna medicina živi od slabosti javne
„Parole, parole, parole
Parole, parole, parole
Parole, parole parole
Parole, parole, parole“
Leo Chiosso, Giancarlo Del Re
Javno zdravstvo. Zvuči poput Schrödingerova javnog sustava. Ima ga i nema. Hrvatski građani znaju kako izgleda javno zdravstvo. Imaju pravo na zdravstvenu zaštitu, no sve čekaju jer nema termina. Liječnika ima, no pacijent nerijetko sam nosi nalaze, uspoređuje liste čekanja, pokušava naći put kroz sustav. Postoji zdravstveno osiguranje, no plaća se i
dopunsko. Tko ne može čekati, ide privatno. Ako nema novca, čeka. Tko ima „vezu“, pita. Tko nema, šuti. Formalno je osiguranik često zamorac u labirintu zdravstva.
Prošlog sam tjedna naišao na tekst o SDP-ovoj zdravstvenoj politici. Dokument stajališta je zanimljiv. Ne zato što je neozbiljan. Naprotiv, u njemu je više sustavnog promišljanja no u mnogim stranačkim objavama. Bavi se HZZO-om, financiranjem, javnom nabavom, domovima zdravlja, listama čekanja, kadrovima… No tu i kreće problem jer SDP želi popraviti zdravstveni sustav, a ne pokazuje jasno da razumije za koga sustav postoji.
Najveća opozicijska stranka polazi od, uglavnom, točne dijagnoze. Hrvatsko zdravstvo organizacijski je naglavačke postavljeno. Primarna zdravstvena zaštita, koja bi trebala biti najvažnija točka sustava, posve je slaba. Domovi zdravlja izgubili su dio izvorne funkcije. HZZO usluge plaća po cijenama koje često više prikrivaju no što prikazuju stvarne troškove.
Javna nabava prostor je netransparentnosti, bolnički dugovi politički se saniraju umjesto da se sprječavaju, a pacijent se gubi između obiteljske medicine, bolnice i privatne dijagnostike.
Stoga SDP predlaže drugačije financiranje zdravstva, jaču ulogu HZZO-a, povećanje cijena zdravstvenih usluga, transparentniju nabavu, snažnije domove zdravlja i određena ograničenja odnosa javnog i privatnog sektora. Zvuči kao program upravljanja sustavom, dio toga i jest potreban. No zdravstvo nije samo sustav koji treba održati. Ono je socijalno pravo koje građani trebaju moći ostvariti. Ne samo slušati rasprave.
Tu leži problem. SDP-ov dokument nije dokument konzervativaca ili ekonomskih liberala. Nije to program divlje privatizacije, prepuštanja zdravstva tržištu. Bilo bi netočno tako ga opisati. Problem je ozbiljniji. To je dokument ljevice koja se navikla govoriti birokratskim jezikom, narativom održivosti, a ne jezikom građana, pacijenta, prava na zdravlje.
Simptomatično je što se, prema novinskom tekstu Ivanke Tome, kao SDP-ovo rješenje za ministra zdravstva pojavljuje Boris Lalovac. Problem nije to što bi bivši ministar financija mogao voditi zdravstvo. Ministar ne mora biti liječnik. Tako je možda i bolje. Zdravstvo je golem financijski i socijalni sustav pa fiskalna kompetencija može biti i prednost. Ali samo
ako iza nje stoji jasna zdravstvena doktrina, stručni tim i politički koncept javnog zdravstva.
Ovdje, međutim, Lalovac izgleda manje kao pitanje zdravstvene politike, više kao kadrovski simptom. Čovjeka koji u javnosti ima status bivšeg ministra financija s očuvanim stručnim autoritetom, SDP povremeno gura svuda. Malo za gradonačelnika Zagreba, potom za zdravstvo, najmanje tamo gdje mu je stručni forte. Vidljivo ime postaje zamjena za
sektorsku arhitekturu. Kad stranka stručnjaka koristi kao univerzalnu kadrovsku „štaku“, ne jača ni njega ni program. Troši oboje.
To je važno jer se na primjeru Lalovca vidi i dublja slabost. SDP zdravstvo pokušava predstaviti kao područje fiskalne discipline. To nije pogrešno. No nije dovoljno. Ako se zdravstvo vidi prvenstveno kroz održivost, cijene, nabavu, dugove, digitalizaciju, tad se gubi najvažnije iz vidokruga, što bolesni čovjek smije zahtijevati od javnog sustava? I što se
događa kad to ne dobije?
Najveća slabost SDP-ova dokumenta nije u tome što u njemu nema riječi o dostupnosti. Ima. Spominju se liste čekanja, centralizirano naručivanje, domovi zdravlja, bolja organizacija. Slabost je u tome što „nema“ pacijenta. On ostaje korisnik tek ponešto poboljšanog sustava, ne i nositelj provedivog prava. Socijaldemokratska zdravstvena politika trebala bi početi drukčije, što bolesni čovjek smije zahtijevati? Bez toga dostupnost ostaje obećanje, a pravo na zdravlje tek politička dekoracija. U socijaldemokratskom programu zdravstva pacijent ne smije biti onaj komu će se sustav, ako uspije, „smilovati“ organizacijom. Ne. Pacijent mora biti onaj kome sustav jamči skrb!
Tu dolazimo do drugog velikog nedostatka. Dopunsko osiguranje. Ako SDP ozbiljno govori o zaštiti javnog zdravstva od privatizacije, ne može šutjeti o „najnormaliziranijem“ obliku privatizirane socijalne sigurnosti u hrvatskom zdravstvu. Dopunsko osiguranje nije rubni dodatak sustavu. Ono je svakodnevni dokaz da građanin formalno ima pravo, ali ga
preventivno doplaćuje jer ne vjeruje da će ga javni sustav zaista štititi od troška bolesti. Ako socijaldemokracija ne otvara pitanje dopunskog osiguranja, tad njena obrana javnog zdravstva ostaje polovična, brani sustav od „velike“ privatizacije, ali prešućuje malu, onu koja dolazi u obliku mjesečne police, administrativne navike i straha da će bolest bez dopunskog biti skuplja no što javno pravo dopušta.
Slično vrijedi i za dvojni rad liječnika. SDP spominje ograničenja takvog rada. Bolje od šutnje, ali slabije od političke odluke. Nije dovoljno govoriti o ograničenjima kao tehničkoj mjeri. To je test odnosa prema privatnom zdravstvu. Ne radi se o tome da je svaki liječnik koji radi privatno moralno upitan. Problem je institucionalan. Ako isti profesionalni resurs radi u javnom sustavu koji ne može dati termin i privatnom sustavu koji termin nudi odmah, tad se javna nestašica zdravstvene skrbi pretvara u tržišnu priliku za privatnike. Javni sustav školuje, zapošljava. I proizvodi listu čekanja. A privatni sektor zatim monetizira frustraciju pacijenta.
Socijaldemokracija ne mora zabraniti svaku privatnu medicinsku inicijativu. No mora zabraniti da privatna medicina živi od slabosti javne. Puno radno vrijeme u javnom sustavu mora značiti lojalnost tom sustavu. Privatni rad, ako ga se uopće dopušta, mora biti iznimka: strogo reguliran, vremenski ograničen, transparentan i nespojiv s održavanjem javnih lista
čekanja iz kojih privatni sektor crpi potražnju. Ako se ne povuče crta, zaštita od privatizacije ostaje samo misao.
Financijski dio dokumenta također otvara više pitanja no što daje odgovora. SDP dobro vidi da financiranje zdravstva dominantno iz rada postaje problem. Društvo stari, zdravstvene potrebe rastu, terapije su skuplje, kronične bolesti sve prisutnije, a rad kao osnova financiranja sve je uža i politički opterećenija. Ideja da se dio tereta prebaci s rada na širu
poreznu osnovicu, može biti razumna. No nije dovoljno reći da treba napustiti bismarckovski model. To nije reforma, samo najava reforme.
Reforma počinje tek kad se kaže tko plaća, koliko, na temelju koje ekonomske sposobnosti i s kakvom zaštitom od regresivnosti. Ako se zdravstvo financira više iz potrošnje, a manje iz rada, to može biti fiskalno stabilnije. Ali potrošnja nije socijalno neutralna kategorija. PDV i slični porezi često snažnije pogađaju one s nižim dohotkom. Zato socijaldemokratski model ne može samo reći: manje rada, više potrošnje. Mora reći kako u taj model ugrađuje progresivnost. Što se oporezuje? Bez tog odgovora HZZO ostaje jedna od najvećih riječi u dokumentu, ali i jedna od najmanje razjašnjenih.
I povećanje cijena koje HZZO plaća zdravstvenim ustanovama, ima smisla samo ako se veže uz reformu odgovornosti. Ako su sadašnje cijene fikcija koja bolnice gura u dug, treba ih mijenjati. Ali ako se cijene povećaju bez promjene upravljanja, mjerenja ishoda, kontrole rada i odgovornosti uprava, tada ne financiramo reformu, nego skuplju verziju istog sustava.
Posebno je simptomatičan detalj o mogućim policama osiguranja za bolovanja koja sada do 42. dana terete poslodavca. No to je za ozbiljniju priču.
SDP-ov dokument, dakle, nije za odbacivanje. U njemu ima korisnih elemenata. Ali upravo zato ga valja tvrđe kritizirati. Loš pamflet lako je odbaciti. Dokument koji ima ozbiljne dijelove treba čitati pažljivije, jer se u njegovim dobrim namjerama vidi ozbiljniji ideološki problem.
SDP-ov dokument nije politički neprihvatljiv dokument o zdravstvu. To bi bilo prejednostavno i netočno. Problem je ozbiljniji. To nije niti bi smio biti dokument socijaldemokratske, lijeve, opcije. Ili je dokument socijaldemokracije koja više ne zna, ne usuđuje se, zdravstvo sagledavati kao pravo bolesnog čovjeka, već ga promišlja kao sustav koji treba učiniti održivim.
Zato je prava slabost SDP-ova dokumenta politička, ne tehnička. On pokazuje da se ljevica pomirila s jezikom kojim se socijalna država postupno prazni: održivost umjesto prava, upravljanje umjesto jednakosti, osiguravateljni modeli umjesto univerzalnosti, ograničenja umjesto jasne zabrane privatnog parazitiranja na javnom čekanju. To nije program razgradnje javnog zdravstva. Ali jest program ljevice koja je već pristala na velik dio jezika njegove razgradnje.
Pacijent u takvom dokumentu nije nestao slučajno. Nestao je zato što je socijaldemokracija, čekajući da ponovno postane hrabra, i sama sjela u čekaonicu. A javno zdravstvo u kojem pacijent mora sam tražiti put, sam kupovati sigurnost i sam bježati privatno, nije socijalna država. To je birokratski uređena kapitulacija.
