Realizacija ovoga intervja odvijala se spontano. Na poziv za intervju, javio se Zigi Gojković, a mjesto koje je odabrao je višestruko simbolično. Riječ je o restoranu i kafiću Oroz. Ondje smo započeli razgovor koji je vodio od Krešimira Blaževića do Memorijala “Ostat ću mlad” koji se svake godine održava u Slavonskom Brodu. Zato su ideja o konceptu Memorijala, priča o prijateljstvu, ali i o Slavonskom Brodu, dobile višu dimenziju u razumijevanju onoga što ne treba ostati samo u sjećanjima. dr. Jugo Gojković je na naš sasanak donio fotografije, knjige i razglednice, kao uspomene i pokretače našeg razgovora, nijeme svjedoke vremena, koje označava sve ono što pokreće Memorijal iz godine u godinu. Na samom početku, on je objasnio zašto je odabrao restoran/kafić Oroz kao mjesto susreta.

Zašto je ovo mjesto gdje smo se sastali bitno?

Sastali smo se na bitnom mjestu, jer, zapravo, teško je shvatiti nešto ako ne shvatimo ambijent iz kojeg nešto proističe što se između ljudi događa.  Krčma kod Oroza je bila bitna upravo zbog toga što je jedna generacija mladih ljudi, naš H razred iz gimnazije imao svoje pribježište, svoju bazu. Bježalo se sa sati iz škole ovdje, bježalo se sa Korza nakon što se prorijedi šetalište. A šetnje na brodskom Korzu su bile jedna visoka kultura koju je Brod imao gdje se šetalo se u šest traka, gdje su postojala mjesta, gdje se stoji i gdje ćete naći ljude koje volite i koje poznajete. I kako smo mi govorili onda “visimo tamo i kužimo djevojke koje prolaze”. U početku se nismo usuđivali ići blizu, ali kasnije, kad su nas emocije natjerale, išli bismo iza njih šetati. Onda su one pitale prijateljice da li mi šetamo jer se one nisu smjele okretati. To je bilo jedno lijepo vrijeme usporedivo sa filmom American Graffiti gdje, zapravo, imate jedan tinejdžerski život. Tinejdžeri imaju tu snagu i sposobnost da učine mjesto gdje žive centrom svemira i to se događalo nama, ali, vjerujem, i ne samo nama, nego i drugim ljudima. Za nas je bilo bitno da se to događalo tu.

Jedan od tih ljudi bio je i Krešo Blažević koga smo mi uvijek zvali Kesa. Ovdje kada smo se sastajali nakon šetnje na Korzu.

Koje su to točno bile godine?

Negdje ‘73. do ‘77. godine. Četiri godine koje su na jednostavno upile i postigle jednu takvu dinamiku grupne sličnosti adolescenata. Ja to sada moram malo i kao psihijatar sagledavati. To je bilo fantastično. Doslovce ste dobili jedan novi identitet.

Kolektivni identitet?

Da i osobni, jer grupa inicira. Npr. ja sam za prijatelje bio Zigi. Svi ljudi koji me zovu Zigi su moji dobri prijatelji zato što me znaju iz druženja iz tog perioda moga identiteta u kojemu sam od jednog poslušnog učenika postao uspješan i neposlušan učenik. Dopuštao sam si imati dugu kosu, ići na tulume i trenirati odbojku, slijediti sve ono zbog čega se moja mama kasnije ljutila i rekla: “kako možeš reći da je tebe ulica odgojila?”

A ja bih rekao: “pa mama onda ne bih znao što se zbiva u svijetu.”

Naše mame su bile kullturne osobe još u socijalizmu. Pazilo se na kvalitetu kolača, na nove detergente, sve to se jako pratilo i zapravo smo mi upili tu jednu kulturu određenosti, poštovanja, vrijednosti, moralnosti.

Je li tada prema Vašem mišljenju, a u odnosu na danas, Brod doživio procvat?

Živjelo se opuštenije, stvari su bile nekako prirodnije. Jest, ja sam bio mlad čovjek, međutim, mi nismo imali tih okupacija političkim intrigama. Čak sam bio u Savezu socijalističke omladine i bio sam odabran kao odličan učenik u Savez komunista. Shvaćao sam to vrlo neozbiljno. Mi smo se zezali na tim sastancima. To je bilo vrlo zanimljivo i ja nikada tada nisam doživljavao politiku kao ozbiljnu stvar. Očito se tu radilo o periodu iza sedamdeset i neke jer, do toga perioda, to ne bi bilo moguće. Opet treba uzeti u obzir da ‘68., beat pokret i ostali su, postavili temelje i nasuprot željama naših mama, mi smo nosili jeans a ne ispeglana odijela, puštali dugu kosu a ne imali kratke, uredne frizure. Govorilo se da je netko beatles ili neki huligan. Rock ‘n’ roll je postao nama “Meka i Medina”  (da se ne uvrijede ljudi islamske vjeroispovijesti). Mi smo se svaki vikend sastajali na plesnjacima, koje su za nas organizirali fenomenalni ljudi kao što je Dubravko Šef, i rockeri toga vremena, Breza, Paja pa Rajko. Svirke na Plavom polju, u Radničkom, tadašnjem Đuki Mataniću, bile su za nas mjesta gdje smo se sastajali i viđali, gdje su nastajale ljubavi i to je kontekst. Kad smo se sastali ovdje kod Oroza, bio sam obuzet avangardnim kazalištem. Sjećam se da smo gledali predstavu “Michelangelo Buonarroti”, po nalogu profesorice Kolundžić i hvala joj, jer nas je natjerala i rekla: “pitat ću vas  to”. Kad sam vidio taj tresak banjalučkog kazališta, gdje je nastupao i Enes Kišević - to je bilo fenomenalno. Počeo sam tada pisati neke kazališne predstave. Ovdje sam prvi put predstavio ideju za predstavu koja se trebala zvati “Bezgrešno začeće”, koju smo trebali izvesti u auli gimnazije “Matija Mesić”.

Tu Krešo opisuje, u ovom prostoru, kada jedna djevojka dolazi i dok mi pričamo i jedemo ćevape, ona mu šibicama napiše “ostavila sam”.  Što je značilo da je prekinula s dečkom. I onda on napiše kako su bili zajedno i kako je on nju ostavio i kako to sebi nikad nije oprostio.

On je rekao, sjetim se japanskog haikua, koji otprilike kaže: pogledaj drvo trešnje u cvatu jer možda ti je to zadnji put da ga vidiš. Jer će cvijet otpasti a tebe ne bude.

Trenutak?

Trenutak. To su tako dragocjeni trenuci koji su od naših različitosti stvarali nešto ljudsko što nadilazi te različitosti a zove se prijateljstvo. I mi znamo što je prijateljstvo.

Je li Memorijal onda, zapravo, oda tome prijateljstvu, nastavak toga prijateljstva?

Cijelo stvaralačko djelo Kreše Blaževića je nastalo u tome periodu. “Ljeto nam se vratilo”, “Anđeli nas zovu da im skinemo krila”, “Kasno je za prosinac”, “More nam je dalo sedam pijanih noći”, “Dok ležim cijeli dan u sjeni”, “Ljudi” - sve je to nastalo idejno u tom periodu. I Animatori, iako su zagrebački bend po formiranju, oni imaju prethodnicu. Krešo je imao svoje Cricketse u grupi Pojeo bubreg. U drugom bendu sam ja bio vokal, Krešo je svirao gitaru i bio vokal, Bero Martinac je svirao bubnjeve i Kruno Martinac nam se pridružio na basu. Prvi bend je bio u Brodu. U tom bendu moj brat Drago bio na gitari i bio je vokal, Krešo je bio na gitari i bio je vokal i Kruno Martinac bas i vokal.... Mi smo i govorili da smo ga “pripustili” u Zagreb da napravi karijeru. To je bilo tako simpatično, duhovito, dobro, kako samo mladi ljudi znaju napraviti. Ne govorim to bez razloga. Cijelo Krešino djelo je nastalo u tom duhu i to je ta ljepota Animatora i  njegovih, slobodno mogu reći hitova; jer Krešo je imao zlatnu ploču sa prvim albumom, već je onda doživio regionalni uspjeh. Bio je prvi na top listi. Njemu su u Beogradu nudili čuda da snimi ploču, ali, Krešo već tada nije htio promijeniti “Kasno je za prosinac”, “srpanj” u Kasno je za decembar, Juli. Njegova majka je divna žena koja je njemu usadila onaj osnovni osjećaj za hrvatski jezik i izraz, Krešo je bio izuzetan pjesnik, pisac, neću sada spominjati etnolog iako je magistirao kao etnolog, i komparatist. Njegovo djelo je ostalo, njegove knjige su ostale, njegova poezija je ostala. Dogodile su se ogromne promjene, rat. I kada je Krešo naglo preminuo, neočekivano je bilo za sve nas - on je preminuo od srčanog udara, nažalost. Tada je pušio tri kutije cigareta jer se dogodio jedan problem sa Maticom hrvatskom gdje je tada radio. Jedan gospodin je bio zaslužan da je Krešo dobio taj podmetnuti otkaz, nakon toga je deset godina bio na sudu s Maticom, a onda je obitelj Blažević izgubila, da bi se u organizaciji Matice nakon toga održao recital Krešine poezije.

E sada, umjesto takvog odnosa, gdje nitko nije htio pomoći njegovoj obitelji; mi smo zbog tuge, uslijed gubitka prijatelja, počeli organizirati Memorijale. Prvi Memorijal je bio održan u Zagrebu i tu su bile vedete - Aki, Rundek, Gile.

Koliko Vas je tada sudjelovalo u organizaciji i kako ste uspjeli održati Memorijal u Zagrebu?

U Zagrebu su to organizirali ljudi koji su vezani za rock scenu. Hakuna Matata, Marina Perazić i ostali. Mi smo te godine održali prvi Memorijal u Tvrđavi. Tu je bio Dubravko Šef, Darija Mataić Agičić je recitirala Krešinu poeziju, mi smo prikazivali određene fotografije. Drugi Memorijal je održan u kafiću na korzu Gem, gdje je bio gospodin dr. Balen koji ima odličan glas i odličan je recitator, on je recitirao Krešinu poeziju, bio je gospodin Krunoslav Seletković koji je bio Krešin učitelj na gitari i Dubravko Šef, te nas nekolicina koji smo vrtili Krešine pjesme i otpjevali jednu pjesmu njemu u čast za sjećanje. To su naše tužaljke. Teško je za razumjeti nekome dok ne izgubite prijatelja.

Nekome tko vas promatra sa strane i nije ušao u cijelu priču?

Tako je. Onda dobivate to da zapravo, da je vidjeti Memorijal izvana i iznutra različita stvar. Memorijal je time određen cijelo vrijeme. Time što se događa unutra. Ljudi koji ga gledaju izvana ga gledaju potrošački jer su se naviknuli i onda ih zanima tko će biti gost, koga će se dovesti ove godine, kako ćemo ga rekonstruirati.

Meni se čini da da sve što radite jer ste bili veliki prijatelji, u spomen prijateljstvu, a druga stvar, čini se da tu puno improvizirate da biste pružili priliku ljudima koji žele sudjelovati?

Točno. Upravo to i je cilj. Memorijal je počeo tako da smo mi rekli: tko god hoće, neka dođe bez najave i izađe pred mikrofon i kaže nešto o Kreši.  Memorijali su počeli trajati dugo pa je to ljudima počelo smetati jer oni to gledaju kao priredbu. Onda misle da moraju biti šest sati na priredbi.

Cijelo vrijeme?

Ne moraju, tu je potrebno nešto razjasniti jer ljudi gledaju Memorijal samo kao kulturni događaj. Ako se pažljivo pogleda, osim inicijativnog odbora memorijala, cijelo vrijeme iza Memorijala stoji udruga Kameleon i mreža.

Tko je u toj udruzi, koji su incijatori?

Tu je bilo nekoliko krugova ljudi. Aktivnosti udruge idu od 2005. godine. Mi smo imali Izbor više za radionice za tinejdžere koji su bili u Centru za prevenciju ovisnosti da bi se mogli zapravo uključiti u te radionice. Imali smo različite tribine. Jedna od njih je Žuta podmornica sa našim starim rokerima koji su pričali o tom vremenu i kako su se oni tada nosili s alkoholom i drogama tada. Imali smo, recimo, jednu radionicu o digitalnim ovisnostima u to vrijeme. Krilatog konja su obilježili oni plakati na Vesni koji su stajali godinu dana, u smislu street arta. Šesnaest godina izdajemo fanzin Sjene žarkog ljeta u kojemu su neobjavljeni radovi brodskih, do sada nepoznatih umjetnika, ljudi koji pišu poeziju, kratke priče,  u suradnji s našim odličnim likovnim krugom iz Gradiške i Broda. Tu je Matej Knežević, Miroslav Pišonić, Gordan Bijelić, Mladen Lovrić, Jelena Kovre - to su ljudi koji su završili Likovnu akademiju i zapravo fanzin je nazvan po filmu Sjene žarkog ljeta. On zvuči kao kao sapunica, ali nije jer to su doslovce sjene onog nevidljivog sunca inspirativnog u nekom periodu života. Tu smo obuhvatili radove ljudi koji su bili u ladicama i nisu nigdje bili objavljeni i to su bile sjene nekadašnjeg žarkog ljeta u nečijem životu. E, sada, s te strane, udruga Kameleon i mreža izdala je i zbirku Krešine poezije “Zvukovi riječi”. Mi smo imali, isto tako i suradnju sa astronomskim društvom Gea X,  pa smo  pokrenuli Marsonikon zajedno, pa se kasnije, pod vodstvom jednog užeg kruga ljudi manifestirao samostalno iako smo počeli zajednno i brend stvorili zajedno.  Ali to je dobro da se stvari razvijaju. Uglavnom, mi sada imamo Iksikon u tome smislu. Paluba 7 se pokrenula. To su sve krugovi ljudi koji su bili.

Jesu li ti svi krugovi ljudi iz udruge Kameleon i mreža?

Svi od 2005.godine, proteklih dvadeset godina nisu iz iste udruge, ali podržavaju se između sebe. Sjećam se dobro da je jedan gospodin napisao u Večernjaku - evo pojavila se još jedna udruga, baš me zanima koliko će trajati. Pa evo mogu mu sada reći da traje i da smo sudjelovali i u europskom projektu na račun kojeg smo u Centru mladih dobili opremu vrijednu petsto tisuća kuna. I s ponosom mogu reći da smo mi to odradili. Da nismo imali nikakav svoj benefit. Voditelji radionica su radili, ja bih rekao, za nekakav bakšiš. Projekt je bio vrijedan dva milijuna i petsto tisuća kuna. Mi znamo da je tih petsto tisuća kuna ovdje, znamo da su tri čovjeka bila zaposlena i pomagala u KKD-u i nisu se pojavljivali na radionicama i nismo imali zajedničke sastanke i nismo imali mogućnost da precizno dogovorimo ništa, već su sve radionice bile strpane u jedan program bez mogućnosti prigovora, ali unatoč tome smo odradili tih 110 radionica u dvije godine. I Paluba 7 svoje projekcije. Rekao bih da suradnja bila dobra jer “nisu nas tukli” .

Mislim da je tu važno reći kako je počela Krešina suradnja s udrugom Kameleon i mreža. Mi smo htjeli napraviti jedan animirani spot kojim bismo predstavili udrugu. Bio je dogovor da će Krešo napraviti glazbu. I Krešo je umro. Mi to nismo mogli napraviti. Ja sam razgovarao s njegovom obitelji i pitao ih možemo li mi raditi Memorijal za sebe. Njegova obitelj nam je i pomogla u jednom periodu, ali, njima je taj gubitak bio prebolan. I uopće egzistencijalna situacija u kojoj su se nalazili je bila zahtjevna, tako da su u nekom periodu više ili manje sudjelovali. Suradnja je bila predviđena i Krešo je znao da je to udruga koja se bavi prevencijom ovisnosti kod mladih. Cilj udruge je organizirati događaje u koje se mogu ukopiti mladi ljudi, ne oni koji su na estradi etablirani, nego koji su tu gdje mi živimo - kako to kaže naš dobri prijatelj Bleka, Predrag Bobić - Kreši bi trebalo podići spomenuk u parku, tamo gdje se mladi ljudi ljube. Predivno, zar ne?

To samo može onaj tko osjeća duh tog vremena. Znači, je i nostalgija za Krešom, je i nostalgija za jednim vremenom prijateljstva. Tu je bilo tih vanjskih pogleda na stvari od ljudi koji se, nažalost, nisu potrudili ni shvatiti što se tu događa. I imate prigovore - Memorijal se predstavlja kao apolitičan događaj. Prvo mi ne stvaramo kulturne događaje same po sebi, nego, gdje se mogu uklopiti mladi ljudi i drugi. I vidi se da smo tu koristili jedan model koji su Slovenci razvili, a to je model akcijskih grupa. Sada govorim kao psihijatar. Znači, akcijske grupe su su grupice viđenih i dokazanih ljudi, stručnih u svojoj profesiji koji ne kroz profesionalno mjesto, nego kao osobe počinju djelovati u društvu. Slovenci su to imali kao članove povjerenstva za ovisnosti. Ja sam to preokrenuo u nešto drugo - da mi trebamo djelovati. Silno se zato zahvaljujem jer smo dobili profesore gimnazije koji su postali ljudi koji aktivno izlaze izvan profesije i u stand up poeziji, kako ja to zovem, recitativ, na neklasičan način i tako to radimo na Memorijalu.

Koliko je potrebno vremena za pripremu Memorijala?

Od Memorijala do Memorijala. Mi smo imali dogovor, pa opet dogovor...radi se od ljudi koji su tu prisutni jer mladi ljudi odlaze. Memorijal je nastao i kao potreba i poštovanje brodske rock povijesti. Tu je nastupilo niz bendova. Na svakom Memorijalu imate oko osamdeset izvođača koji nastupaju besplatno. I onda se ljudi pitaju kako to da nismo našli sponzore i doveli neke vedete. Kada jedna grupa kao što su Swingersi, tj. bivši Fantomi kažu - o, pa mi znamo Krešu, kako ne, ali znate tih pola sata bi koštalo između tri i pol i četiri tisuće eura, onda vidite u kakvom vremenu mi živimo. Rundek je došao fer, i Hakuna Matata, ali recimo Aerodrom, kao vedeta, estradna, za koga smo imali sponzora, koji je dao tri tisuće eura, potrošio je svih tri tisuće eura. Znači, čemu bi Memorijal trebao služiti?

Estradnim vedetama i sponzorima koji sebi hoće nekoga naručiti za Memorijal?

Krešo nikada nije bio član niti jedne stranke. Ja jesam. On nikada nije volio djelovati politički angažirano. Udruga Kameleon i mreža nije politička udruga. Znači, kako se može očekivati da mi idemo s političkim stavovima. Thompsonovi sljedbenici su nas vidjeli kao jugonostalgičare i kidali su plakate, a nisu znali da je animatorska zvijezda pokidana, u to vrijeme bila zabranjena. I da su se Animatori u početku zvali Crveni Animatori. Drugim riječima, bili su subverzivni. Zapravo ta animatorska zvijezda je anarhističko A. I onda oni, iz svojih dnevno političkih zamagljenosti u glavi, misle da je to neka komunjarska ekspedicija. Sasvim krivo i zato je to pogled izvana. Nasuprot estradizaciji, tu sudjeluje jako puno ljudi, dobrog srca koji kuže Krešu, razumiju vrijeme prijateljstva i nečeg, jer Memorijal je nastao kao otpor ovoj užurbanosti, jednom krokodilskom vremenu koje guta ljude, gdje se moglo dobiti govorenu riječ. Enes Kišević koji je tri puta bio je rekao da bi on htio da nastupimo u klubu Drage Diklića. I onda smo mi rekli da nam to silno laska, ali mi nismo putujuća trupa, nego je Memorijal brodski događaj. U klubu Drage Diklića nema Kreše Blaževića. Nema tog duha vremena. Ja govorim o prijateljskom vremenu mladosti. Važno je znati da se mi nikad u organizaciji Memorijala nismo koristili formulom koju su nam stalno govorili - čuj, trebaš otići kod toga i toga, jer je on na bitnoj poziciji - nikad. Prema Memorijalu su se odnosili kojekako ljudi i s desne i centrističke vlasti prilično oholo.

Koji su uzroci takvom ponašanju?

Čista volja za moć političara koji žive u igrama moći i ne mogu se pomiriti na razini županije i grada gdje je svetogđe podržati događaj jednima ako ga drugi organiziraju. To su ekipe javnih ljudi koji zapravo, nažalost,  daju novac tamo gdje će se oni propagirati.        

To je ista stvar kao i s ovom pričom o glazbenicima koji su dolazili po narudžbi?

Mi smo protiv toga. Ljudi trebaju vidjeti da autentičnost događaja čine ljudi kao Filip Novosel.

Mi ćemo i ove godine vidjeti, ja se nadam, Brodsky Blues Band. Svi kažu - zašto pa bili su i prošle godine?

Oni imaju materijala za izdati dvostruki CD. Trebaju vidjeti da je to najkvalitetniji rock blues band u ovim okvirima. Širokim okvirima. Hrvatske i bivše Juge. Pitanje rekonstrukcije Memorijala je bilo pitanje prevođenja na klasični stil recitiranja uz klavir. Krešo nikadnije bio takav. Memorijal zato traje 19 godina. Nama su nudili da, evo, uđe pivska industrija i neka događaj bude na Poloju. Zato mora obitelj Blažević sudjelovati a ne mi. Nikad nismo zarađivali neke novce na ovome. Mi smo uvijek bili u minusima. Nismo se okoristili tim. Pogledajte Škotsku, Irsku, Britaniju, gradovi imaju svoje autentične događaje. Ne možete brodski događaj vidjeti u Zagrebu...

Neće ti amateri (jer ljudi govore - to je čisti amaterizam), nikome od kulturnih bogova bradu dotaknuti ili odrezati. Oni će za visoke novce raditi. U tom smislu, Memorijal su godinama, odradili naše brodske rock snage, a to ne vole da kažemo. Tražili su da napišemo u reizdanju Krešinog prvog albuma i čudio sam se koliko je tih bendova nastupilo. To je povijest brodskog rocka gdje je uvjet da izvedu jednu ili dvije Krešine pjesme i svoje jednu ili dvije. To je pogon i pokret koji je i brodski rock na jedan način revitalizirao. Dubravko Šef mi je tu jako drag. Kad smo rekli da nećemo zvati vedete sa estrade, rekao je : “ Aha, Memorijal se vraća kući”.

Postoji li neki bend koji se malo izdigao zahvaljujući Memorijalu?

Jedan od najuspješnijih je sigurno Brodsky Blues Band, iako on nije vezan samo za Memorijal. Recimo Alen Vlajnić je formirao bend koji vani svira. Na zadnjem Memorijalu, i zato se vraćam na mladost, istaknula se grupa Pozeri i Buzz. Gimnazijalci, jedna prekrasna generacija mladih ljudi su ispunili ta tri dana Memorijala prošle godine svojom mladošću i pozitivnom energijom. Oni su izveli i jednu mini dramu koju je Krešo napisaou studentskim danima i zove se “Istina i laž” pod vodstvom profesorice Mhaele Zavor. Tu je sudjelovalo nekih desetak mladih ljudi. Nastupali su i na elektiričnoj večeri dečki iz grupe Buzz i Pozeri. Ovim putem im zahvaljujem kao i Brodskom Blues Bandu. Oni su se nevjerojatno potrudili. Dečki su mi rekli: “mi smo namjerno obukli sakoe i kravate za taj događaj.” Tu se vidjelo oduševljenje, oni su doveli i svoju publiku. Tako je i Krešo pošao. Mnogi bi vjerojatno voljeli da i platimo pet tisuća eura da dođe Idem iz Zagreba, a to je isto što i Buzz i Pozeri u Brodu.

Jedna scena mladih iza  kojih je proistekao Greboton, pa Idem, pa je nastalo to isto u Brodu kao u Skopju i Sarajevu. Tu su i brodske rock snage Komandosi mira. Ne vole kad to kažemo, ali ti ljudi u miru rade sve srcem kao komandosi, hrabro se bore za vrijednosti i plemenitost prijateljstva.

Mi pružamo mogućnost tim mladim ljudima jer oni su nam obećali - bit će nam čast, ako nastupimo. Oni su ta mladost koja nema sponzore (ja bih to podcrtao) da bi snimili album. Vjerojatno da se uključe u političku stranku bi snimili.

Što mislite o kulturi u Brodu danas? Postoje li mlade nade koje obećavaju, poput Animatora?

Sad sam pričao o ova tri benda, a tu je i Adari i Food Fightersi, postoje i a capella bendovi koji su odlični.

 Zahvalni smo gradu što nam daje besplatno prostor, što nekim iznosom podržava ovaj događaj. Mi vjerojatno koštamo kao cipele Zdravka Čolića. To je dvije tisuće eura. Mi nismo industrija. Mi smo ljudi koji se bave svojim poslovima. Nama nije cilj zaraditi.Tu postoje druge udruge i ambicije. Udruga Usudi se odlično surađuje sa Kućom tambure i na tom natječaju za Ajmo su dobili novac. Odlično organiziraju koncerte gdje dolaze te grupe koje su zvanične i koje puno troše. Volio bih da podržimo te ljude jer oni obogaćuju našu kulturnu scenu. Osim određene škrtosti, drugi problem koji ono koji imaju novac da daju onome što je gradsko, problem je u tome, a mi smo to predlagali i u sklopu Kul centra, platforma da bi se oživio Centar mladih. Međutim, niti tko dolazi u Centar mladih, niti ih on zanima jer nije obnavljan od 2011./2012. godine kad smo ga mi otvorili Memorijalom. Nije moglo ući iz Mesićeve ulice, ali smo to uspjeli prebroditi. Nije se formirala platforma, čak je postojao jedan sukob oko platforme GICE - Građanska inicijativa, gdje se krivo prikazivalo da građanska inicijativa traži sedam zaposlenih...i sl. Nismo tražili nikoga nego da, kao platforma, ona dobiva utjecaj na formiranje programa, jer mislimo  da jedino sve grupe kad se udruže mogu napraviti program koji bi u Centru mladih bio uravnotežen i trajan. Međutim, kod nas u Brodu, nažalost, postoje, sada ću opet reći, nešto što ljudi ne vole - kućne udruge, a to znači tih velikih kuća koje se bave kulturom i koncertne dvorane, i onda se s njima puno brže dogovara nego s platformom i onda zapravo nitko ništa ne zna što se događa i nema usklađenosti. Po mome mišljenju, to nije dobro, kao što nije  dobro što se Grad i Županija ne mogu dogovoriti i svatko za sebe kroji pravdu, a drugi se na taj način moraju svrstavati. Zato Memorijal smeta jer nudi nešto drugo što je ljudski pogled na stvari i to je vrlo političan pogled u apolitičnom djelovanju.

Što biste još istaknuli od kulturnih događanja u Brodu?

Ovo što rade udruga Kulisa i Usudi se, Paluba 7 s devetnaest godina volonterskog rada, i njegovanja kulture filma je jako vrijedna stvar. Ponedjeljkom u 20 sati, dođite i vidjet ćete birane filmove! To što radi u kulturi astronomsko društvo Gea X, izdajući djela brodskih autora. Znači, nisu poletjeli za regionalnim i europskim zvijezdama da se snjima druže, nego su ostali tu. Zahvaljujemo se i sponzoriima. Grad je dao dvije tisuće eura za Memorijal a Županija šesto. To je sve što dobijemo i mi smo sretni.

Mi njegujemo detalje. Svaki Memorijal ima plakate koje radi originalni dizajner Animatora - Gordan Bijelić koji je njihova prva tri albuma opremio i neke stvari koje su izdavali.

Netko će reći da je to bezveze, da nije profitabilno.

Kako bismo zaključili ovu priču o Memorijalu? O njegovoj budućnosti?

Zaključio bih da budućnost Memorijala ima ulogu kamena. Stara je poslovica: od tebe koji prolaziš zavisi hoću li ja biti kamen koji nema nikakvo značenje ili arheološka vrijednost. Tako i Memorijal, ima svoju vrijednost koja će se vidjeti. Prepoznaje li se autentičnost događaja za ovaj kraj ili mogući profit. Ako je ovo drugo, onda će se ugasiti.

Zato želim reći ponešto i o ljudima koji su stvorili Memorijal. To su ljudi koji su radili besplatno i dobri duhovi su toga događaja. To su primarno brodski rokeri, zatim, profesori koji su se izvan svoga radnog vremena izrazili u artističkom smislu, članovi inicijativnog odbora Memorijala Dragan Maduna, Cvjetko Arbanas, Berislav Martinac, ali  isto i Hana, Cuna, Bleka, Vatro, Andro, Pif, Hare... prof Andrijana Nemet Kosijer, Petar Bašić i drugi koji su vezani za Krešu. Cijeli H razred, Trlek Mladen koji je dao ideju za pjesmu “Ostat ću mlad” i da se memorijal zove tako. To su ljudi koji su nevjerojatno puno pomogli, posjećali su da je Memorijal jedan zajednički događaj. Istaknuo bih i djelatnost profesorice Marine Gojković kao tajnice udruge Kameleon i mreža, koja je cijelu tu hrpu administrativnih stvari odradila svojom nevjerojatnom snagom koju ona ima i radnim sposobnostima. Ali,  posebno mi je bilo drago i čuti nastup jer je ona osvajala nagrade na Lidranu u svoje srednjoškolsko vrijeme. Isto tako i profesorica Darija Mataić Agičić, gospodin Petar Bašić, gospodin Željko Parlov, gospođa Mihaela Zavor, profesorica Vesna Crnković,...To su ljudi koji su gradili taj događaj i vidi se da te udruge podržavaju jedna drugu i surađuju: Paluba 7, Gea x, Kameleon i mreža. Volio bih da se sve brodske udruge udruže u platformu koja bi složila zajednički program i pomogla političarima da imaju bolji program u Centu mladih. Mi pak, i ove godine planiramo održati Memorijal 17.,18., i 19. rujna. Naravno, svi su dobrodošli!