Budu li stvari stajale kao do tzv. pakračkog dekreta (pro)ustašama s te ledine, ni austrijske vlasti nikad neće odustati od svoje zabrane, pa kom’ pita, kom’ pogača.
Da je višedsetljetno obilježavanje sredinom svibnja na Bleiburškom polju u Austriji kalvarije poražene ustaško-domobranske vojske tzv. NDH bilo ostalo na razini vjerskoga, komemorativnog obreda, a ne ekstremno izazivački (pro)nacifašistički dernek u inat partizanskim pobjednicima u Drugomu svjetskom ratu, njihovom ratnom vođi Josipu Brozu Titu i SFR Jugoslaviji, danas zamjenik predsjednika Počasnoga bleiburškog voda Milan Kovač i ini fanovi tzv. NDH ne bi imali razloga kukati za prolivenim mlijekom.
Svakog bi se svibnja i dalje moglo moliti i paliti svijeće na toj ledini na kojoj su britanske savezničke snage zarobile cca 150.000 neprijateljskih vojnika i više od 200.000 civila u njihovoj pratnji, koje su pobjegli politički i vojni vođe marionetske paradržave tzv. NDH izigrali i ostavili na milost i nemilost hudoj sudbini. Britanci su ih razoružali i potjerali svojim ratnim saveznicima, položiti račun jugoslavenskim vlastima za sve što su, gdje i kako djelovali u veleizdajničkomu ustaškom tzv. NDH-u od 10. travnja 1941. do kraja Drugoga svjetskog rata.
Nikad se neće točno saznati koliko je tada i kasnije stradalo deportiranih ljudi – manje ili više krivih za jezive, genocidne ustaške zločine, odnosno nedužnih što su se igrom nesretne sudbine našli na pogrešnomu mjestu u pogrešno vrijeme – ali činjenica jest da su i ratni pobjednici naplaćivali zločine – zločinom. Milo za drago, zub za zub. Oko za oko.
Ljudski i vjerski pokvareno
Nitko normalan, pa i kad je riječ o najgorim zločincima protiv čovječnosti, neće zabraniti nekomu da se vjerski korektno pomoli za tu dušu i zapali joj svijeću, ali simbolikom molitve/svijeće prepravljati zločinca u žrtvu, pa još nacionalnu žrtvu, vrjedniju počasti/spomena od svih zajedno kojima je oduzeo život, nečovječno je, revizionističko, ljudski i vjerski pokvareno do srži. Nedopustivo u bilo kojoj zemlji što drži do svog digniteta.
Austrijske vlasti, ma koliko polit-ideološki tzv. desne i s bolnim povijesnim iskustvom nacističke aneksije, ili baš zato (!?), nisu zabranile molitve i svijeće, vjersku komemoraciju na Bleiburškom polju, nego (pro)ustaški dernek. Javno krivotvorenje nacifašističkoga polit-ideološkog i vojnog poraza u „pobjedu“.
Slavljenje veleizdajničkog tzv. NDH kao „hrvatske države“ voljom naroda, iako je gro Hrvata 1941.-1945. i kasnije sudjelovalo u antinacifašističkoj borbi i socijalističkoj izgradnji Titove države kojoj se do kraja 20. stoljeća klanjao cijeli svijet. I danas se s poštovanjem izgovara Titovo i ime i SFR Jugoslavije u dvije trećine svijeta.
Austrijski europarlamentarci su uoči zabrane bleiburške (pro)ustašijade i svega što je kasnije uslijedilo otvoreno govorili/pisali o toj „komemoraciji“ kao o „najvećem nacifašističkom skupu svake godine u svibnju u Europi nakon Drugoga svjetskog rata“. Nakon što je i austrijska nadbiskupija za područje Bleiburga uskratila dopuštenje za misu na Bleiburškom polju, a parlament donio stroge rezolucije protiv ustašovanja, „komemoracija“ se preselila u Hrvatsku i rasula po raznim lokacijama od Udbine (Crkva hrvatskih mučenika) do zagrebačkog Mirogoja i Maceljske šume.
Ali, zadrtim povijesnim revizionistima i inatljivim fanovima tzv. NDH, kojih je sva sila u HDZ-Plenkovićevoj kameleonskoj vlasti – to nije to. Svetinja je Bleiburško polje i otuda neukrotivi žal Milana Kovača i njegove družbe za povratkom na ledinu, gdje je poražena „hrvatska vojska“ (sic transit, Austrija je naredila brisanje tog naziva sa spomeničke hrge granita na tom polju) ostavljena na cjedilu.
„Glavešine“ ustaških zločina su pokupile opljačkano zlato i kao rakova se djeca razbježali po prekomorskim zapadnim zemljama od Argentine, Čila i SAD-a do Australije, Njemačke, Španjolske… „Čuveni“ Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu se pobrinuo za lažne identitete i krivotvorene putne papire, a svećenik Krunoslav Draganović za utrti tzv. štakorsku stazu za pobjeći nakraj svijeta od izručenja na mjesto počinjenih ratnih i zločina protiv čovječnosti.
Nekima će Udba (kasnije Služba državne sigurnosti) u međuvremenu doći glave i u mišjim rupama u koje su se posakrivali. Npr. generalu Drinjaninu, alias Vjekoslav Maks Luburić, kapo konc-logora Jasenovca, intimus ustaškoga ratnog i zločinca protiv čovječnosti Ivana Stiera, djeda HDZ-ova europarlamentarca i visokopozicionirane stranačke uzdanice Davora Ive Stiera. Doći će glave (posljedice ranjavanja) i samom Anti Paveliću, pa Andriji Artukoviću za suđenja u Zagrebu, etc.
Neki će dočekati – npr. Dinko Šakić, bivši kapo ustaškog stratišta u Jasenovcu, sa suprugom Nadom, nacistički ideolog Vinko Nikolić, injsl. – da ih Titov alter ego, partizanski general Franjo Tuđman tzv. politikom pomirbe svih Hrvata osobno ugosti u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Tako da „žrtva“ nije uvijek žrtva, jer (pro)partizanska žrtva nije isto što i nedužna žrtva jasenovačkog malja, kame, žice, gladi, bolesti… Ni „pravda“ tzv. endehazijskog razdoblja 1941.-1945. godine nije isto što pravda kasnijih desetljeća i danas, pa…
Naravno da tako ne misle ni voditelj emisije izvjesni Marino Erceg niti njegovih troje pomno izabranih gostiju koji u „Argumentima“ podastiru „argumente“ od kojih podilazi jeza. Bagatelizirati antinacifašizam svog naroda, svoditi ga pod „zločine nad Hrvatima najvećeg zločinca 20. stoljeća“, Josipa Broza, njegovih partizana, komunista i ex-Jugoslavije nije samo gruba povijesna krivotvorina nego i notorni bezobrazluk.
Gledaš čovjeka u oči i nije te srâm što – lažeš. Svjesno, iz neznanja ili oboje plus i nešto treće, četvrto…
„U godini velikih jubileja, kada se hrvatski narod spominje svojih kršćanskih korijena i povijesne baštine, potreban je govor o mučenicima iz Drugoga svjetskog rata“, pametovao je Erceg trojici istomišljenika. „Hoće li se vratiti velike, upečatljive mise na Bleiburško polje? Kako žrtve iz Drugoga svjetskog rata učiniti vidljivima u školama i povijesnim udžbenicima? Može li se djelovati kroz prostor kulture? Zašto u Hrvatskoj ne postoje ujednačeni kriteriji kad je riječ o osudi totalitarizama iz 20. stoljeća i, napose, je li moguć Uskrs hrvatskih mučenika u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda?“
Nadrobi tzv. proustaški fan na HKR-u što ni pregladnjeli pesek ne bi ni s maslom progutao. Pa nije hrvatski narod proustaško, revizionističko vlasništvo da ga ti luzeri ne ispuštaju s jezika. Nije vreća za napucavanje koju svaka budala smije zviznuti kad joj se sprdne. Nije ni slatka vuna za halapljiva usta prljavaca koji ne razlikuju istinske, npr. mučenike sa skele na Savi na trokrakom jasenovačkom stratištu, najgorem na europskom Jugoistoku, i pobijene njihove krvnike nakon presude prijekoga vojnog suda: „Deseti bataljun!“
Ti pobijeni ustaše nisu nikakvi mučenici ni ičije žrtve, osim što jesu žrtve vlastite genocidne krvoločnosti. Ako ih se treba spominjati u školama i povijesnim udžbenicima, onda ih se treba spominjati takvim! Da služe kao primjer i opomena za budućnost. Iks je dokaza o tomu što su ustaše bili i što su činili i zašto se hrvatski narod listom opredijelio za partizanski otpor i tim „crncima“ i njihovoj međunaodno nepriznatoj paradržavi.
(Ne)ujednačeni kriteriji?
O tomu treba učiti djecu, voditi ih u Jasenovac, na Velebit (Jadovno), na Pag (Metajna), u Koprivnicu, etc. eda bi na licu mjesta, „ako ne znaju“ – a ne znaju, jer mi to HDZ/DP-Plenkovićevo školstvo taji! – naučili „šta je bilo“. Da ne bi o zlu i „zlu“ učili od Thompsona, Kovača, Sedlara, Jareba i takvih. Da ne bi učili o ustašama i partizanima, „mučenicima“ i „žrtvama“ oni što besramno slave „u Madridu grobnicu od zlata u kojoj leži vođa svih Hrvata“ i „Jasenovac i Gradišku Staru“. Maksove „mesare“ iz jame na Kočevskom rogu, protutenkovskih rovova na Teznom…
Svojedobno je dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić, Hrvat iz obitelji koja je osvjetlala obraz pripadnošću pravoj strani povijesti, znao kazati kako „pobijeni ustaškom rukom u Jasenovcu nisu bili krivi ni za jednu smrt na Bleiburgu, ali pobijeni partizanskom rukom s Bleiburga su bili krivi za sve smrti u Jasenovcu“.
Na veliku žalost toga nesretnog katoličkog novinara Ercega, nikakavo spominjanje kršćanskih korijena i povijesne baštine u Hrvata neće učiniti potrebnim – niti je moguće! – pobijene ustaške krvnike iz tzv. NDH učiniti mučenicima, Jer to nisu. Dobili su što su zaslužili! Sustigao ih je grijeh protiv i Boga i čovjeka!
Hoće li se „vratiti velike, upečatljive mise na Bleiburško polje“? Neće dok se tamo, umjesto ponizne molitve, mjeri visina kukuruza ZDS-om, dovodi vrtićku djecu u odorama ustaške Crne legije i provokativno maše ušatim U. Kako žrtve iz Drugoga svjetskog rata učiniti vidljivima u školama i povijesnim udžbenicima? Tako da se ode u Jasenovac i dokumentirano napune istinom o tomu tko su i zašto bili good, a tko bad boysi.
Može li se u tom smislu „djelovati kroz prostor kulture“? Itekako, i mora. U škole i udžbenike pustiti „Jamu“ Ivana Gorana Kovačića, „Tifusare“ Jure Kaštelana, „Pismo majci u Zagorje“ Ivana Dončevića, „Čamac na Kupi“ Vladimira Nazora, dnevničke zapise Diane Budisavljević, Vesnu Parun, Miroslava Krležu, Tuđmanove hvalospjeve Titu i socijalizmu…
„Zašto u Hrvatskoj ne postoje ujednačeni kriteriji kad je riječ o osudi totalitarizama iz 20. stoljeća i, napose, je li moguć Uskrs hrvatskih mučenika u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda?“ – revizionistički se pita neargumentirano društvance s HKR-a.
Postoje ujednačeni kriteriji. I tzv. desni i tzv. lijevi, pa i oni kojima se živo fućka i za jedne i za druge – smatrajući ih polit-ideološkim budalama, par excellence! – osudili su i osuđuju sve totalitarizme 20. stoljeća. Je li, ne ponovili se! Međutim, nikad neće biti moguće, jer ne da povijesna istina, oktroirati znak jednakosti između nacifašizma i antinacifašizma, ustaša i partizana. Ideološki, o praksi da se i ne govori, ti totalitarizmi su zemlja i nebo, iako su ubijali i maltretirali i jedni i drugi.
Pa onda, kakav vražji Uskrs ustaških „mučenika“ u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda!? Jesu li pri zdravoj pameti zagovornici te idiotarije!?
U kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda su slobodarstvo i čovječnost, samosvijest o sebi. Bili i ostali. Za sva vremena. Hrvatski narod je to uvjerljivo pokazao i 1941.-1945. kada je velikom većinom, masovno sudjelovao u antinacifašističkoj Narodnooslobodilačkoj borbi protiv okupatora i ustaško-domobranskih slugu u tzv. NDH.
Hrvatski je narod samo dva i pol mjeseca po Hitlerovu utemeljenju tzv. NDH, sa 77 boraca, uglavnom Hrvata komunista, osnovao Prvi (sisački) partizanski odred u šumi Brezovici nedaleko od Siska, koji je stupio u borbu. To je bio prvi organizirani oružani otpor nacifašistima u okupiranoj Europi. Hrvati, osim manjeg broja veleizdajnika većinom iz pasivnih krajeva, nisu poduprli ustaše i tzv. NDH, koji su od prvog dana provodili genocid nad Srbima, Romima i Židovima u svojoj paradržavi.
Godine 1945., kada su im je nacistički gazda Führer izgubio rat i počinio suicid u bunkeru u Berlinu da ne dopadne ruku sovjetskoj Crvenoj armiji, ustaški šljam se razbježao s opljačkanim zlatom, a uhićenima je slijedila zaslužena kazna. I kasnije, u poraću, onima koji se nisu okanili zla.
Takvi nisu nikakvi mućenici koji su ičim dobrim zadužili hrvatski narod niti itko pri zdravoj pameti može zazivati njihov „Uskrs u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda“. Blato na povijesno časnomu hrvatskom obrazu, šljam i arčenje nacionalnog teritorija ne zaslužuju nikakav Uskrs. Da nije bilo Titovih partizana, koji su krvlju vratili nacionalne teritorije u državne međe u kojima je RH međunarodno priznat 1991./1992. godine, Hrvatske više ne bi bilo. Ni Domovinskog rata, dakako.
Pravna bitka se nastavlja
Komemoracija ustaškim zločincima – koje njihova rodbina, istomišljenici i kameleonska HDZ/DP-Plenkovićeva vlast lažnih domoljuba i katolika želi predstaviti „mučenicima“ – u povodu 81. obljetnice bleiburške ekstradicije nazvane tzv. križnim putem održava se u Hrvatskoj pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i Hrvatskog narodnog sabora BiH. Organizatori isti kao prošlih godina: Počasni bleiburški vod i tzv. Crkva u Hrvata u RH i BiH, a financiraju svi hrvatski porezni obveznici. Program je predviđen od 13. do 16. svibnja 2026., uz sudjelovanje uglavnom istih političkih, državnih, crkvenih i medijskih aktera.
No, ZDS i ina U koreografija te izjave naručenim medijima, doduše, ne izostaju ni ove godine, ali na Mirogoju i u Maceljskoj šumi nije isto što i to isto na – Bleiburškom polju.
„Nastavljamo bitku pred austrijskim ustavnim sudom“, tvrdi Milan Kovač na presici, „za povratak komemoracije u punom opsegu na Bleiburško polje i za povijesni hrvatski grb na spomeniku. Ne bude li ukinuta odluka vlasti o zabrani, spremni smo ići do UN-a.“
Izvijestio je kako je gruntovnica u Bleiburgu 13. travnja 2026. upisala Počasni bleiburški vod kao vlasnika 30.000 četvornih metara zemljišta na kojem su se održavale komemoracije do zabrane okupljanja te kako je spomenik restauriran (izbačena sintagma „pala hrvatska vojska“ i grb s bijelim početnim poljem šahovnice) i listopada 2025. godine vraćen na Bleiburško polje.
„Povijesni hrvatski grb s bijelim početnim poljem ne smije se generalno kriminalizirati“, tvrdi. „Njegovo isticanje je legalno, ali do daljnjega, jer još traje pravna bitka s austrijskim vlastima,neće biti postavljen.“
