Tomislav Tomašević dobio je najljepši i najvrijedniji božićni i novogodišnji poklon. Udijelio mu ga je Marko Perković Thompson koji je 27. prosinca u zagrebačkoj Areni održao koncert, da bi mu, sutradan, iako je riječ o istom pjevaču, istoj publici i istom mjestu, navlas isti koncert bio zabranjen zbog onoga što se zbilo tog 27. prosinca, a to se zbiva na svakom Thompsonovom koncertu – radi se, dakako, o uzvikivanju pokliča Za dom spremni. Nejasno je zašto je Thompsonu dopušteno da napravi ono za što su svi, uključujući i gradsku vlast, znali da će napraviti, da bi mu potom, kada je to napravio, zbog toga što su znali da će to učiniti, jer je izvan rasprave bilo hoće li, sutradan bilo onemogućeno da reprizira isto ono što mu je ista gradska vlast omogućila da nesmetano izvede dan prije, ali i ovo ljeto na Hipodromu. Naravno da nije nejasno, potpuno je jasno – radi se o političkoj kalkulaciji. I da se razumijemo, zbog toga ne osuđujem gradonačelnika Tomaševića.
Vucaranje mrtvog političkog tijela
Pozicija kalkulira, a opozicija glumi moralnost, principijelnost, požrtvovnost i istinoljubivost. Na izborima ne biramo neporočnost ili, kako se to u literaturi navodi, idealizam slobode, nego vješte igrače (kalkulante) koji će u postojećim okolnostima izvući maksimum javnih politika usuglašenih s našim političkim spektrom.. Tomašević je htio osvojiti drugi mandat na čelu Zagreba – taj cilj je ostvario. Zato je kalkulirao s hipodromskim koncertom. Mislim da bi, da to nije napravio ili da je nacionalističku ekipu nadigrao s, primjerice, onim što sam mu javno poručio u jednoj televizijskoj emisiji o preimenovanju Hipodroma u Hipodrom maršala Tita, osvojio gradonačelnički mandat u prvom izbornom krugu, ali to je samo moje mišljenje. Budući da je osvojio mandat, a to mu je bio cilj, ovo više nije tema. Tomašević je gradonačelnik, sada mu predstoji sraz s nacionalističkim strukturama – onima koje obnašaju političku vlast na nacionalnoj razini, kao i s njihovom služinčadi koja je okupirala mnoge važne institucije ove države.
Tomašević, dakle, nije izbjegao sukob, on ga je samo odgodio. Što se mene tiče, uz sve kritike koje sam mu do sada uputio, ali i one koje ću mu u budućnosti uputiti, smatram da mu u toj borbi trebamo, dakako koliko je to u našoj moći, ili pomoći ili mu makar ne smijemo odmagati. Karte su se dobro posložile – europejska verzija Andreja Plenkovića trajno je pohranjena ispod političkog grobnog humka, ono što sada imamo nacionalistička je procesija i iživljavanje nad jednim političkim kadaverom: desnica slavodobitno, pa svim nacionalističkim rupama, vucara mrtvo političko tijelo nekadašnjeg europski orijentiranog, prosperitetnog političara.
Ljevica je izgubila Rijeku i Split, samo je, od većih gradova, Zagreb ostao nepokoren. Riječki SDP je prije ulaska u izbornu utrku prionuo simboličkoj amputaciji organa, međusobno su se posvađali i suludo fiksirali na to kako će jedni drugima nanijeti što veću štetu. Time su, dakako, otvorili put kandidatkinji koja, tako sama kaže, a nema razloga da joj ne vjerujemo, ne gaji interes prema ideologijama, ali se zato potpuno slama i nekontrolirano mahnita kada je riječ o, zamislite, pojedenoj čokoladi. U redovitim okolnostima, čokolada ne bi morila političare nego, eventualno, dijabetologe. Splitski Centar je otišao korak dalje – prvaci ove lokalne stranke s nacionalnim umišljajem ušli su u spor, i to na nacionalnoj razini, s Možemo i SDP-om zbog njihovog kandidata za splitskog gradonačelnika. Centru nije odgovarao kandidat druge opcije?! Usput su, zbog istih komunikacijskih vještina i inatljivog pogleda, izgubili podršku nekadašnjih suradnika koji i danas, sebe i druge, uvjeravaju kako je za Split i Splićane bolje da grad vodi HDZ nego Ivica Puljak. Ovo ne treba dodatno komentirati.
‘Stvoriti drugačiju, pravedniju, otvoreniju, sretniju i sigurniju Hrvatsku…’
Obilježje sadašnjeg povijesnog trenutka nedostatak je samokritičnosti, ali i samokontrole. Sve to vodi u destrukciju i poraze. Sve stranke su, a za ljevicu je to posebno porazno, prepustile da im politike određuju PR agencije. Politika tako gubi bit, ona je, usprkos voljnoj i emocionalnoj dimenziji, ipak racionalna aktivnost, a ako nije, onda javni život pretvara u površni provizorij bez ikakvih pravila i ikakve sigurnosti. Tomislav Tomašević sada, kao gradonačelnik Zagreba i kao gradonačelnik svih političara koji žive u tom gradu – od Andreja Plenkovića do Tomislava Jonjića, ima priliku, putem grada, kako je to rekao Thompson, „svih Hrvatica i svih Hrvata”, stvoriti drugačiju, pravedniju, otvoreniju, sretniju i sigurniju Hrvatsku. Da bi to napravio, treba zaigrati na višoj razini i s daleko više rizika. Prvi pravi poticaj je dobio – dao mu ga je, napadom na njega, pjevač kojem je Andrej Plenković snishodljivo na Hipodromu predao dušu.
Istina je, dakle, kada Plenković kaže da je sada najjači – to i ja mislim. On će svakog dana biti politički sve slabiji. Tomislav Tomašević je, naprotiv, danas slabiji u odnosu na sutrašnji dan – sutra će, za razliku od Plenkovića, biti još jači. Zato Tomašević ima budućnost, budućnost imaju oni koji se ne žele vratiti u prošlost.
Hoće li Tomislav Tomašević iskoristiti ovu priliku, ovisi o njemu i kalkulaciji njegovog tima.
