Mladi Amerikanac dugo je, po različitim dijelovima tijela, u trbuh, u vrat, u glavu, u lice, u oko, nožem probadao pisca Salmana Rushdieja, sustavno i monotono, kao da bode onu masivnu lutku od kaučuka iz dvorane za tjelesno, zamišljene da se na njoj učimo istočnjačkim borilačkim vještinama. I dok ga je tako probadao, vjerojatno mu je moralo na um pasti da je čovjek, zapravo, prilično žilav stvor, pa ga nije jednostavno ni zaklati. Nakon tolikih uboda, još uvijek živ. Je li Hadiju Mataru, mladom Amerikancu, podrijetlom s juga Libanona, na um palo da mora toliko bosti, jer onaj kojeg bode nije čovjek nego je đavao? Vjerojatno nije. Prije će biti da ga je uhvatio dodatni bijes, jer je tako nevješt. I tad je Salmanu Rushdieju probo oko.
Nije mu na um palo da bode đavla, jer Hadi Matar po svoj prilici nije vjerski fanatik. Nije ni plaćenik. Ni famozni spavač kakve terorističke ćelije. On je obični, u životu možda pomalo nesnađeni mladić iz prvog susjedstva, čija obitelj upotpunjava nijanse vjerskoga i kulturnog šarenila Amerike. Uostalom, Hadi je odrastao u Bellu, gradiću blizu Los Angelesa, od tridesetak tisuća stanovnika, kao pripadnik malene libanonske zajednice usred goleme latinoameričke katoličke većine. The New York Times piše da ga se gospođa Juana Gonzales dobro sjeća, pa bio je prijatelj iz djetinjstva s njezinim sinom Urielom Alberdinom, i samo bi dobro mogla o njemu govoriti. Recimo, gospođa kaže da su na svom trijemu imali ostakljeni golemi kip Gospe od Guadalupe, i da je Hadi Matar na poseban način gledao na taj kip. “Poštivao je našu katoličku vjeru”, kaže Juana Gonzales, pa se čitatelju skoro učini da bi u prvoj sljedećoj rečenici, da je slučajno bilo prilike, rekla još nešto čime bi se, u duši i srcu, sasvim poistovjetila s davnim prijateljem svoga sina. Ili bi neko svjetsko zlo optužila da je Hadijevom rukom probadalo Rushdieja. Ili bi, na kraju krajeva, iznašla Rushdiejevu krivnju za ono što mu se dogodilo. Krivnju masivne lutke od kaučuka, zamišljene da se na njoj učimo istočnjačkim borilačkim vještinama.
Po svoj prilici Hadi Matar obični je američki mladić, religiozan kao što je većina Amerikanaca, uvjeren da će učiniti dobro ukoliko svijet oslobodi Salmana Rushdieja. Čini se da danas, sredinom kolovoza 2022, upravo na blagdan Velike Gospe, kada ovo pišem, probadanje Salmana Rushdieja nije baš nimalo ekstreman postupak. Milijuni vrlo umjerenih muslimana, onih koji imaju duboko poštovanje prema totemima na vašim trijemovima, ako već i ne odobravaju Rushdiejevo ubojstvo, imaju neusporedivo više razumijevanja za ubojicu nego za pisca. Tvrde da ih je pisac uvrijedio. Nisu čitali, ali znaju to. Također, milijuni također vrlo umjerenih europskih i američkih desničara, naročito desnih intelektualaca, pisaca i novinara, o političarima da se i ne govori, zlo vide u uvredi koju je Rushdie uputio muslimanima u “Sotonskim stihovima”. Ni oni nisu čitali tu knjigu – ako slučajno jesu, pročitano baš nisu razumjeli – ali ako muslimani govore da su uvrijeđeni, tko smo mi da im ne vjerujemo. Među tim desničarima, tajnim podržavateljima Rushdiejevog ubojice, naći se i onih koji će u nedjelju na glavnome trgu spaljivati Kuran – jer to je njihovo pravo! – a u ponedjeljak će podržati muslimansku uvrijeđenost “Sotonskim stihovima” – jer nemaju pisci pravo pisati što im je volja. Smisao desne podrške uvrijeđenima nije, naravno, u toleranciji i razumijevanju prema islamu, nego je u pokušaju da se uništi europska tradicija blasfemije, ruganja Bogu, svecima i vjerskim ustanovama, koja u kontinuitetu postoji još od kasnoga srednjeg vijeka, a učvršćena je zakonima i kulturnim modelom nakon Francuske revolucije.
Uz milijune umjerenih muslimana, milijune umjerenih zapadnoeuropskih i američkih desničara, među njima i kršćanskih intelektualaca, za Hadija Matara razumijevanje će imati milijuni umjerenih i neumjerenih zapadnoeuropskih ljevičara. Gotovo cjelokupna nova ljevica, uključujući i fanatike političke korektnosti, američke cenzore u ime ljudskih i manjinskih prava, pobornike kojekakvih drukčijosti, radikalne borce za pravo na izuzetak, imat će svo razumijevanje ovoga svijeta za nečije pravo na uvrijeđenost “Sotonskim stihovima”, iz kojega onda, gle čuda, proizlazi i pravo Hadija Matara, pristojnoga američkog momka, da do u beskonačnost probada Salmana Rushdieja, frustriran nedostatkom vlastite vještine da ga zakolje. Pa i to što nije prethodno ovladao klanjem, svjedoči da Hadi Matar nije nikakav ekstremist, ni fanatik. Osim što je jedan od milijuna umjerenih muslimana, on je i jedan od milijuna umjerenih zapadnih desničara, koji će, kad bude vidio da u odnosu na njegovu stvar nema bitne razlike, postati umjereni ili neumjereni zapadni ljevičar.
U vrijeme kada je ajatolah Ruholah Homeini, revolucionarni i vjerski vođa Irana, proglasio fetvu kojom je Rushdieja osudio na smrt, njegov postupak bio je ekstreman i podržavali su ga isključivo islamski ekstremisti. Jedino su oni, i nitko drugi na svijetu, dopuštali mogućnost da jedan roman može uvrijediti neku religiju, kao i pravo određene skupine ljudi, naroda, političke grupacije ili vjere, da ne bude vrijeđana književnim i umjetničkim djelima. U međuvremenu, u trideset i koju godinu koliko je od fetve prošlo, Homeini je pobijedio. I to na Zapadu. Njegov ekstremistički stav postao je stav milijuna inače vrlo umjerenih i pristojnih ljudi, koji ne bi ni mrava zgazili, i pritom pripadaju ne samo različitim vjerskim denominacijama, nego zahvaćaju i gotovo cjelokupni politički spektar, od umjerene desnice sve do umjerene, radikalne i ekstremne ljevice. Jedino ekstremni desničari neće se na Zapadu nužno složiti s Homeinijevom fetvom. Samo zato što rasistički dosljedno i odlučno mrze islam i muslimane. I možda još poneki preostali svjetonazorski liberal. Svi drugi priklonili su se Homeinijevoj logici.
Međutim, što zapravo znači njihova papagajska mantra da Rushdie u knjizi koju nisu čitali vrijeđa muslimane i da bi zbog toga tu knjigu trebalo, u najmanju ruku, držati daleko od javnosti, te imati razumijevanja za one koji ne baš možda ubijaju Rushdieja, ali su spremni da vlastitu uvrijeđenost postave kao protutežu nečijoj smrti? Ili barem iskasapljenoj jetri i iskopanom oku. To znači da vjernicima, u ovom slučaju muslimanima, ali u nekom drugom – onom koji europski i američki desničari i imaju na umu kad brane homeinijevsku logiku – kršćanima, katolicima, Židovima, ljudima svih vrsta konzervativnih nazora i vjerovanja, omogućujemo pravo koje je osporeno svim drugim ljudima. Jer ako dopuštamo nekome da bude uvrijeđen romanom koji nije pročitao, ili koji je možda i pročitao, ako dopuštamo nekome da bude uvrijeđen svejedno kojim i kakvim književnim i umjetničkim djelom, zašto nekome drugom ne bi bilo dopušteno da bude uvrijeđen Kuranom? Ili Biblijom. I Talmudom, naravno. Ako “Sotonski stihovi” vrijeđaju vjerske osjećaje dobrog američkog mladića Hadija Matara i milijuna njegovih tihih sumišljenika i supatnika, zašto je nedopušteno i nedopustivo na posve jednak način prihvatiti da Kuran i Biblija vrijeđaju vjerske osjećaje nekog, recimo to tako, ateista, mnogobošca ili neznabošca? Kažete da je Kuran za njih sveta knjiga? Jest, i to valja poštovati! Ali za mene je sveta većina knjiga u mojoj kućnoj biblioteci, a najsvetije su mi često upravo one knjige čiji su pisci zbog njih bili progonjeni.
Nije u “Sotonskim stihovima” Salman Rushdie vrijeđao muslimane. Niti se rugao poslaniku Božjem Muhamedu, kao što to tvrdi velika sljedba dobroga američkog mladića Hadija Matara. Rushdie se rugao, i to prilično bezobzirno, samom Ruholahu Homeiniju. I to je do dana današnjeg ostao jedini razlog krive reputacije ove knjige. Taj zli, samoživi i sujetni starac poslužio se prljavim lukavstvom najgorih među komesarima, pa je napad na svjetovnu veličinu, tojest na samoga sebe, branio legendom o napadu na svetinje. I na kraju mu je, eto, uspjelo. Ono čime je Ruholah Homeini začarao svijet nije vjera, nego zlo, samoživost i taština.
Na dan kada konzumenti širom svijeta slave dan zaljubljenih, 14. veljače 1989. ajatolah Homeini izdao je fetvu kojom je Rushdieja i sve koji mu budu pomagali osudio na smrt. Onima koji u to ime budu ubijali, obećana je nagrada. Jedva nekoliko mjeseci kasnije beogradska je Prosveta, u prijevodu Aleksandra Saše Petrovića, objavila “Satanske stihove”. Tri godine ranije, BIGZ je u prijevodu Svetozara Koljevića i Zorana Mutića objavio “Decu ponoći”. Obje knjige te su se 1989, iz prkosa prema zlu i neslobodi, našle u izlozima svih boljih jugoslavenskih knjižara. Što danas možemo učiniti za Salmana Rushdieja i za vlastitu slobodu? Većina njegovih djela prevedena je na hrvatski, često kilavo, hromo i nevoljno, jer su se prevoditelji, obično najbolji naši prevoditelji s engleskog, teško snalazili s orijentalizmima. Čisteći hrvatski jezik samozvani su jezikoslovci, naime, lišili hrvatski svega onog što je ovaj jezik za svoje žive govorne i književne povijesti pokupio iz svojih avantura po istoku, te iz svojih orijentalnih, muslimanskih i islamskih iskustava. Strašan je ponekad taj poengleženi, anglificirani islam iz hrvatskih prijevoda Rushdieja. Pomalo je u svojoj jezičnoj indolentnosti i uvredljiv. Uvrijeđeni, međutim, mogu biti samo čitatelji.
