Prije otprilike mjesec dana, u jednom brodskom robnom lancu, među voćem i povrćem, odigrala se mučna, uznemirujuća scena za udžbenik o ubojitoj moći riječi i jezika. Ratni veteran (službeno:branitelj) i misleći čovjek po zanimanju i poslu, stao je pred novinskog pisca, intelektualca. Oči su mu gorile od bijesa, a gestikulacije bile prijeteće. Zaurlao je i iz sve snage i zalijepio mu etiketu: “Ti si četnik!”. Psovao mu je majku. Etiketirani je odmah uzvratio, isto etiketama, ali daleko bezopasnijim, sa „smeće jedno“, „smradu“. Ljudi-potošači su se okretali, šaptali i provirivali između redova banana, cikle i rajčica. Veteran je upotrijebio etiketu kao oružje, svjestan njene težine. Pisac je bio meta ne zbog inkriminiranih djela, nego, saznao sam kasnije, zbog teksta koji je napisao i javno objavio - kritike desničarske stranke, čiji je veteran član, i njezinog stava koji optužuje i diskvalificira brodske Srbe i njihovu kulturu. Čak je i radnik robnog lanca, zabrinut i nespretan, pokušavao smiriti situaciju: “Molim vas, ovdje je samo običan dan i povrće! Svađajte se vani”, ali etiketa već je bila zalijepljena, a njen otrov osjetio se u zraku, jače od prijetnji gušenjem bojnim otrovom. Scena je podsjećala na to koliko riječi mogu biti oštre i trajne. Bilo je teško za gledati i slušati njihovu svađu, i nemoguće za zaboraviti. Dokle će sve to trajati, pomislio sam kao svjedok, i odlučio ipak pisati o agresivnoj gluposti i glupoj agresivnosti. Jer, od svih tih pano etiketa koje se ljudima ovdje i danas mogu zalijepiti (udbaš, parazit, komunjara, smeće, Jugoslaven, jugonostalgičar, fašist, ustaša, lupež, lopina, stoka, lažni branitelj, ...), ona “četnik” nosi najteže i najopasnije posljedice.
Ukratko o tome što je samo etiketiranje. "Etiketirati" u doslovnom smislu znači staviti etiketu na nešto, naljepnicu koja kaže što je unutra. Kad kupiš teglu meda, etiketa ti kaže: med, bagremov, 800 g. Ali, kad se ljudi međusobno etiketiraju, stvar postaje opasnija i puno manje nevina. Etiketiranje se često događa kroz uloge koje se “zalijepe”: Etiketiranje se događa u obitelji i društvu. U principu, etiketiranje kao skraćeni sud o drugome, njegovog karaktera ili identiteta, ima dvije strane: ponekad olakšava komunikaciju (znaš okvirno s kim imaš posla), ali češće je oružje koje guši slobodu pojedinca da bude nešto više od te etikete.
Ako/kad netko nekome danas i ovdje kaže da “četnik”, u 99% slučajeva to nije kompliment, nego uvreda. Povijesno - četnici su bili srpski nacionalistički i monarhistički pokret, s korijenima u Drugom svjetskom ratu, a kasnije i u ratovima 90-ih, posebno Domovinskom. Povezani su s ratnim zločinima, etničkim čišćenjima i ekstremnim nacionalizmom. U suvremenom govoru, kad se nekome kaže da je “četnik”, ne pita ga se za ideologiju, nego ga se svodi na neprijatelja nezavisne, samostalne, suverene Hrvatske države, izdajnika, onog drugog na suprotnoj strani. To je etiketa kojom ga se pokušava: dehumanizirati (ti više nisi ti, nego si “neprijateljski tip iz povijesnog filma"); provocirati (da ga se izbaci iz takta); obilježiti pred drugima (staviti na crnu listu, svrstati u tabor protivnika nacije, države). Kad netko koristi tu riječ, on zapravo govori više o sebi nego o etiketiranom: pokazuje da u njemu još uvijek živi rat, nepovjerenje, rana koja nije zacijelila. Drugim riječima, kad netko nekome kaže “četnik”, on ne opisuje njegovu stvarnost, nego svoju projekciju i strah. To je etiketa koja više govori o mržnji i ranama društva nego o osobi kojoj je upućena.
Osoba koja drugoga etiketira kao “četnika” (ili bilo kojom drugom teškom povijesno-političkom riječju) u njemu vidi ono što mrzi, a zapravo se to nalazi u njegovim vlastitim strahovima i/ili iskustvima. Lakše je pokazati prstom nego se suočiti s vlastitim frustracijama. Umjesto nijansi i kompleksnosti, bira crno-bijelu sliku: “mi i oni”. Ta riječ )(pro)izlazi iz bijesa, straha ili traume, a ne iz promišljene analize. Takav čovjek često živi u prošlosti. Za njega ratovi, ideologije i podjele još nisu završeni. Njegov identitet se gradi kroz suprotnost (“mi smo dobri jer su oni zli”). On ne želi čuti, raspravljati, upoznati, nego etiketom presuđuje. Za njega pojedinac nije osoba, nego predstavnik neke nacije, vjere, tabora. To je osoba koja se brani, napadajući. To je osoba koja hrani vlastiti svjetonazor stvaranjem neprijatelja. Takva osoba nije slobodna, ona je zarobljena u prošlim ratovima, u kolektivnim narativima, u potrebi da ljude pretvara u etikete umjesto da ih gleda kao ljude.
Kad netko danas i ovdje nekome zalijepi etiketu “četnik”, on čini nekoliko stvari odjednom: izvrši psihološki udar na osobu koja nije više Marko, Pero, Ivan, nego “četnik”. Etiketa ga gura u kolektivnu prošlost za koju on nema apsolutno nikakve veze. Kod etiketirane osobe izaziva sram i obrambenu reakciju odnosno tjera ga da se pravda ili da se brani za nešto što nije on. Onaj kome je to upućeno postaje, ponavljam, “drugi”, “neprijatelj”. Okolina ga počinje gledati sumnjičavo. Rasprava o nečem spornom prestaje. Više se ne radi o činjenicama, nego o etiketi. Okolina ga počinje doživljavati ne kao osobu nego “simbol neprijatelja”.
Kad se nekome danas kaže “četnik”, isključuje ga se iz dijaloga, pretvara u simbol prošlog rata, stavlja metu na njega, jer si ga svrstan među “neprijatelje”. To je više od uvrede, to je društvena presuda. Riječ je toliko nabijena da potiče na nasilje, fizičke i verbalne obračune. Kad se nekome kaže “četnik”, smješta ga se u logiku rata, prestaje mogućnost razgovora, preuzima se narativ kolektivne mržnje, osobu se obesčovječuje i pretvara u simbol. Onaj koji drugoga etiketira “četnikom” danas i ovdje zapravo mu ukida pravo na individualnost i na ravnopravno sudjelovanje u društvu. On ga baca u logor “neprijatelja”, čak i ako je taj čovjek samo mirni susjed koji kosi travu i pije pivo. I takva osoba postaje sumnjiva, okolina je gleda kroz filter rata i neprijateljstva. Može izgubiti povjerenje ljudi, posao, prijateljstva, jer “četnik” nije samo uvreda, to je etiketa koja diskreditira i moralno i društveno. U javnim prostorima lako postaje meta vrijeđanja, pa i nasilja, jer etiketa “opravdava” napad. „Četnik” funkcionira kao jasna oznaka neprijatelja nacije, "nas većine". Iako oružja šute, riječ radi kao meta(k). Čovjek s tom etiketom prestaje biti pojedinac, on postaje izražajno sredstvo i prijetnja cijelom kolektivu. On je meta u društvu gdje rat još traje na simbolnoj razini. Kad se nekome zalijepi etiketa “četnik”, stavlja ga se na liniju fronta koja postoji samo u glavama, ali je itekako stvarna u društvenim odnosima.
Veteran je svjesno znao da će uvrijediti, poniziti, zaprijetiti isključiti. Etiketa “četnik” nije bila slučajna riječ, ona je namjerno birana da zaboli. Kao da je htio reči: “Ja sam čist, ti si prljav. Ja sam naš, ti si neprijatelj.” Umjesto da je ušao u dijalog, razmjenu argumenata, on je etiketu koristio kao skraćenicu: “četnik = zlo”. Etiketiranje je način da se ojača vlastiti osjećaj pripadnosti grupi, većini, domoljubima. Koristio tu riječ kao prljavu atomsku bombu. Dobio osjećaj moći, oslobodio frustraciju, jačao identitet i skupljao bodove kod svoje publike. A cijena toga je bila ljudskost etiketiranog novinara. U ovom društvu u kojem je rat “živ” nakon tri desetljeća od njegova svršetka, u pričama i sjećanjima, automatski označava svakog etiketiranog kao obilježeno mjesto u koje se gađa svojom stvarno i simboličkom agresijom.
_______________________
