Branislav Mikulić: Pravac, Legija stranaca

Bio je ljetni raspust, sredina augusta. Za par sedmica sam trebao poći u drugi razred gimnazije, ali na to nisam htio da mislim. Vrijeme sam provodio bezbrižno, u skitnji po gradu i dokoličarenju s vršnjacima, družio se s knjigama i stripovima, bio s roditeljima na moru. Jednostavno, uživao sam zasluženi odmor – zaslužen dobrim ocjenama.

Tog dana sam već u podne pošao do hipi klupe, omiljenog generacijskog sastajališta. Lagano šetajući stigoh na pješački prelaz kod Umjetničkog paviljona. Kad htjedoh zakoračiti preko zebre, neko zatrubi iz auta. Okrenuh se i vidjeh šofera kako mi maše iz bijelog fiće[1]. Sagnuh se da bolje pogledam, prepoznah Fiku.

“Ulazi da se provozamo!” – dozivao je kroz poluotvoren prozor.

Iznenađen što ga vidim za volanom, upitah:

“Odakle ti ova makina? Čija je?”

“Uzeo sam je od starog, on i ne zna. Na poslu je do tri. Hajde sa mnom do pumpe u Koševu, idem da naspem par litara benzina. Onda ćemo napraviti jednu dobru rundu.”

Fiko je bio mangup, popularan među učenicima naše gimnazije, bi mi drago da me zove sa sobom. Uđoh u auto i sjedoh do njega. On dade gas i fićo, uz škripu guma skrenu u Titovu. Nešto kasnije učini isto na raskrsnici kod Higijenskog zavoda pri skretanju u Đure Đakovića. Kad smo prolazili pored kina Radnik, odjednom uzviknu:

“Eno Lade i Minke, hajmo ih pozvati!”

On zaustavi auto, a ja kroz otvoren prozor doviknuh djevojkama iz razreda da priđu. Predložih im da nam se pridruže, da se zajedno provozamo. Lada zaviri u auto i kad vidje ko je za volanom, ciknu:

“Fikane, to si ti! Kad si došao s mora? Divno, sad ćeš nam pričati o svojim avanturama!”

Ja ustadoh s prednjeg sjedišta, pomaknuh svoj naslon da im napravim prolaz da sjednu pozadi. Krenusmo ka stadionu.

Čim djevojke uđoše u auto, Fiko se poče šepuriti – isturio lijevi lakat kroz prozor, drugom rukom je ležerno pridržavao volan. I stalno se okretao nazad, obraćao se djevojkama, poglêdao u njih. Dijelio im je komplimente, posebno Ladi. Kad smo bili kod stadiona, zaustavi auto, udijeli osmijeh saputnicama, pa uslijedi pitanje:

“Ljepotice, šta mislite da odemo u Nahorevo na kaficu, znam jednu dobru baštu? Imam nešto para za benzin, ali bolje da ih potrošimo zajedno.”

“I mi smo solventne, bit će dovoljno za rundu pića“, uskoči Minka. “Hajde, vozi nas na to mjesto.”

Fiko kao da je samo to čekao, živnu. Skrenu robusno prema Pionirskoj dolini, i ubrza. Još više se osmjeli kad uđosmo na odvojak prema Jagomiru, tu dodatno pritisnu gas. Cesta je bila uzana, ali prava.

“Jesam li ko Fanđo[2], aaa?“ – uputi pitanje svima, djevojkama ponajviše.

Dok je vozio, osvrtao se natrag, pratio reakcije putnica na njegov stil vožnje. I pri jednoj takvoj nesmotrenosti, vozeći punim gasom, nađe se u problemu. Pred njim je bila dupla krivina, jedna ispred mostića na Koševskom potoku, druga odmah iza. Svladao je prvu, desnu okuku tek dopola, a onda kolima pređe na lijevu stranu ceste koja je tu išla preko mosta. Nije stigao kočiti, nego autom udari u slabašnu ogradu i probi je. Fićo, zajedno s nama, sleti u potok. Nakon pada s par metara visine, nađosmo se u koritu. Srećom, voda je bila plitka, ni do gležnjeva, a auto je prizemljio na točkove.

Bili smo u šoku. Ukočeni od straha. Fiko se prvi pribra. Držao se rukom za grudi, stiskao zube. Očigledno da je prsima udario u volan i ugruvao se. Ipak, uspio je izaći iz auta i stati na noge. Mi smo još bili unutra.

Ja sam zakačio čelom o rub prednjeg stakla i osjećao veliku bol iznad desnog oka. Rukom dohvatih to mjesto, vidjeh krv na dlanu. Prepadoh se. I djevojke su bile u panici, Minka je vrištala i pokazivala rukom na Ladu koja je imala duboku posjeklinu na obrazu. Krv je liptala iz rane.

Sjedili smo neko vrijeme u kolima ne mičući se, kao paralizovani. Samo sam čuo Fiku kako nam izvana govori:

“Meni nije ništa, a vama?” Onda glasno povika: “Izlazite, brzo, auto se može zapaliti!”

Ja sam se lako izvukao iz fiće, djevojkama je trebalo više vremena, bile su na zadnjem sjedištu, tu nije bilo vrata. Lada se pridržavala za Minku, jedva je hodala. Sve troje priđosmo Fiki koji se već podobro odmakao od auta. Gledali smo u njega očekujući da nam kaže koju riječ, da izda upute za dalje. Ja se utom osvrnuh da vidim gdje smo.

Zapanjih se onim što sam ugledao. Očima dadoh znak Fiki da i on pogleda na tu stranu.

U potoku, na par metara od mosta, nalazila se grupa radnika, čistili su korito. Fićo je sletio u potok nedaleko od njih. Bili su ukočeni, očigledno prestravljeni spoznajom da ih je auto moglo poklopiti. Dvojica su držali lopate u rukama.

“Kreteni! Mogli ste nas pobiti!” – uzviknu jedan od radnika, potom svi pođoše prema nama.

“Bježimo, umlatit će nas!” – viknu Fiko i prvi ustrča uz nasip potoka, prema cesti. Ja sam ga pratio. Kad smo odmakli pedesetak metara, osvrnuh se da vidim gdje su gonioci, gdje su djevojke. Nikog nije bilo za nama. Samo se čula sirena kola hitne pomoći koja su već došla na most. Dvojica bolničara su silazila u korito, ka autu.

“Pusti cure, njih će zbrinuti bolničari. Nego, bježimo dok nije došla milicija. Pokupit će nas, previše smo zabrljali, slupali smo auto, ostavili ranjenu djevojku, srušili ogradu na mostu.”

Potrčasmo uz neku strminu, onda cestom kroz selo. Tu, kod džamije ugledah česmu i ženu koja je na njoj točila vodu. Rekoh Fiki da stane.

“Daj da se ovdje operem, krv mi teče po licu. Vidi, i majica mi je krvava. Dođi, pogledaj gdje sam se ovo udario, gdje je rana.”

Kad žena ovo ču, i vidje me svega krvavog, prepade se, vrisnu, i ode niz cestu.

On priđe, gurnu moju glavu pod vodu i rukom sapra krv s lica.

“Imaš malu posjekotinu iznad obrve, nije ništa ozbiljno. Pukla arkada, rekli bi bokseri, a to uvijek dobro krvari. Evo ti moja maramica, njome pritisni ranu“, tu me požuri da krenemo dalje.

Iz daljine, od strane mosta, začu se sirena milicijskih kola. “Mik, bježimo, ako nas uhvate, stradali smo. A ja sam svakako nadrljao, mene će stari prebiti kad čuje da mu je fićo slupan.” I predloži rješenje.

“Znam gdje ćemo se sakriti dok se ovo malo ne smiri. Kod mog amidže, u njegovoj vikendici kod Konjica. Idemo tamo, on je na moru.” Ja, zbunjen i prepadnut nisam reagovao, nego sam bespogovorno slijedio Fiku i njegov plan.

Pošli smo na tu stranu. Hodali smo nekim strmim uličicama od Nahoreva do Velešića, a onda se, pored Željezničke stanice uputismo prugom ka jugu. Po suncu i vrelini pješačili smo dobra četiri sata, ako ne i više. Popodne stigosmo do Tarčina, umorni i žedni. On predloži da negdje popijemo sok od novca namijenjenog za benzin, pa da dalje probamo autostopom do Konjica.

Čim smo stali na glavnu cestu koja vodi za Mostar i dalje ka moru, zaustavi nam se jedan tristać[3]. Mi pritrčasmo, vozač nas upita kuda smo pošli, pa kad mu rekosmo da želimo do Konjica, primi nas u auto. Pored njega, poznato nam lice, pjevač iz popularnog rock-benda.

“Jel’ to nemate love, a? Šta to onda kokuzi[4] misle raditi u Konjicu?” – upita suvozač.

Ja sam šutio. Nisam znao šta da im odgovorim, konačno Konjic i nije bila moja ideja. A onda Fiko, nakon kratkog nećkanja ispriča o udesu, slupanim kolima, djevojci koja je bila u krvi i koju je pokupila hitna pomoć. I kaza kako smo se prepali milicije, ali da mu je njegov stari još veća opasnost. Pritom im oda da se kanimo nakratko sakriti u amidžinoj vikendici.

Vozač, koji je pažljivo slušao Fikinu ispovijed, okrenu se prema zadnjem sjedištu i ozbiljnim glasom reče:

“Dečki, nadrljali ste. Vozili ste bez dozvole, ukrali auto, razbili ga, ugrozili živote saputnika, a i radnika pod mostom. Vama ne gine par mjeseci ćuze[5]. A ako je ta cura ozbiljno stradala, ili nedajbože poginula, eto vam tri-četiri godine Stoca[6], najmanje.”

Od ovih njegovih riječi, mi se sledismo. Fiko ništa ne reče, nego zanijemi. Ja ionako još od Tarčina nisam progovarao.

Pred Konjicom, Fiko ih upita kamo su oni krenuli. Kad ču da su se uputili u Dubrovnik, on zamoli:

“Možemo li mi s vama do mora, mislim da je bolje da idemo još dalje. Imam rodicu koja je sama u kući u Stobreču, ona je raja, kod nje se možemo skloniti za neko vrijeme.”

“Ma može“, reče vozač. “Mi ćemo vas dobaciti do petlje u Opuzenu, a vi onda nastavite prema Splitu.”

Fiko odahnu, ja sam i dalje šutio i gledao. Bio sam začuđen, meni je sve ovo od samog početka izgledalo kao ružan san. Ja, dobri mamin sin, odlikaš i uzorno dijete odjednom sam

postao saučesnik u par kaznenih djela, bježim od kuće, krijem se od milicije, odlazim u nepoznato.

Izbacili su nas u Opuzenu. Mi smo nastavili autostopom do Gradca, gdje smo se zadržali tri dana. Tu smo jednoj gospođi unosili pijesak s ceste na drugi sprat stare kuće koju je obnavljala, našao sam taj posao dok smo iznureni i gladni pješačili kroz naselje. U toj ruševini smo noćivali, u njoj u znoju provodili dane – posao je bio težak, radili smo ga po paklenoj žegi. No dnevnica je bila dovoljna da se prehranimo i ostavimo nešto za dane pred nama.

Kad smo unijeli sav pijesak, krenusmo put Stobreča. Nismo žurili, zaustavljali smo se svugdje gdje smo znali da ljetuje neko nam poznat. Nismo spominjali zašto smo na moru i kamo idemo. Jednostavno, uživali smo družeći se s njima po plažama Drvenika, Bratuša i Brela. I bar nakratko zaboravljali strahove i brige, naše sudbinske saputnike.

U Stobreču nas je toplo primila Fikina rodica, odista joj je bilo drago kada nas je vidjela. U razgovoru nas upita za razlog dolaska na more. Fiko reče da smo na proputovanju za Rovinj, da tamo imamo uplaćen boravak u ferijalnom domu. I da ćemo kod nje ostati do petka, a bio je ponedjeljak. Ona se obradova da ćemo joj praviti društvo bar tih nekoliko dana.

Kad ona zamaknu u kuhinju da nam pripremi jelo, okrenuh se Fiki.

“Odakle ti naumpade Rovinj, to je na drugom kraju države, kod italijanske granice?”

On šapćući pojasni taj dio svoga plana.

“Tako je, Rovinj je naš cilj, pa Italija, onda Francuska. Nema nam povratka kući, bar ja ne želim ići u zatvor. Nego sam smislio da krišom pređemo granicu i odemo u Legiju stranaca, to nam je jedini izlaz. Lelo s Čobanije je pričao da su tamo svi Jugosi dobrodošli. Zarada je kraljevska, a nakon tri godine služenja daju ti francuski pasoš. Onda možeš ići kud hoćeš.”

Ja sam ga nijemo gledao, čudio se svemu što mi se događa i što mi se ima dogoditi. Nisam ništa rekao, ni taj dan ni narednih nekoliko. Fiko nije ništa pitao, držao je da sam svojom šutnjom dao saglasnost, pristao na njegov plan. A ja nisam znao šta mi je činiti. Bio sam zbunjen i u velikom nemiru. Po glavi sam premetao najcrnje misli, imao bezbroj pitanja, a nijedan odgovor.

Znao sam da smo uradili nešto nevaljalo, da smo s onu stranu zakona. To me plašilo, govorilo mi da nastavim s Fikom, da pobjegnem od svih tih crnih repova koji se za mnom vuku. A s druge strane sam osjećao da ću bijegom u inostranstvo nanijeti bol svojima, da zbog njih ne smijem iščeznuti, netragom nestati. Nisam tačno znao ni šta je Legija, tek sam načuo par stvari o njoj, maglovitu sliku imao o organizaciji kojoj bih povjerio svoj život. A ni fizički nisam bio dorastao za vojnika, surovog i nepokolebljivog. Uz to, krvi sam se plašio, grubost prezirao, nasilje i silu još više.

I druga pitanja su me mučila. Kako se odreći roditeljskog doma i porodice, znanaca i drugara, grada u kojem sam rođen i s kojim sam se srodio? Kako školovanje prekinuti, kako knjige ostaviti, okrenuti leđa znanjima koja čekaju da budu usvojena? Desetine misli su mi se rojile po glavi, košmar se veliki u njoj nastanio.

Moje muke i nedoumice prekratila je Fikina rodica, učinila je to nehotično. Dok je telefonirala svojima u Sarajevo, odala je da smo kod nje u posjeti. To su odmah saznali Fikini roditelji, a onda i moji. Naredni dan, upravo kad smo se spremali krenuti za Rovinj, majčina sestra, moja tetka Angela je nazvala Fikinu rodicu i preko nje poručila da mi je mati već pet dana u bolnici, da je stanje kritično i da hitno trebam doći i vidjeti je.

Ta vijest me slomila. Pomisao da sam bijegom od kuće uzrokovao toliko nevolje svojima, dotukla me. Jedino što sam u tom času želio jeste da budem s njima, uz njih. Da se vratim u sigurnost roditeljskog doma, da njima kažem koliko su mi važni, i koliko ih volim. Posebno, da majci pomognem ozdraviti. Ta želja je u trenu nadvladala moje strahove od svih kazni koje su nam prijetile zbog krađe auta i skrivljene nesreće. U meni se prelomilo.

Pozvah Fiku nastranu i rekoh mu:

“Ne mogu dalje s tobom, moram biti uz mamu. Ja se vraćam, ti vidi šta ćeš.”

On me odgovarao, spominjao Stolac, duge zatvorske kazne i još gore stvari. No mene to nije pokolebalo. Vidjeti majku, zagrliti oca i sestru, samo sam to htio.

I rekao sam mu da idem. Da odlazim kući, već prvim autobusom. Pa sam tako i učinio. Pošao sam na stanicu, čekao autobus, neki kasni, popodnevni koji je na putu za Tuzlu prolazio kroz Sarajevo. I Fiko je krenuo sa mnom. Nije se odvažio sam preko granice.

U Sarajevo smo došli u dva sata iza ponoći. S perona smo krenuli prema čekaonicama, da prilegnemo na drvene klupe, da pričekamo dok svane.

“Ja ne bih da odmah idem kući, da ih budim“, bio je moj prijedlog kojeg je Fiko prećutno odobrio.

Ležali smo nekih sat vremena, prebijali se na tvrdoj podlozi. San nam nije dolazio na oči. Pred sami cik zore ustadosmo, pođosmo do fontane pred stanicom s namjerom da se umijemo i ugasimo žeđ. I dok sam sagnute glave pio vodu s dlana, čuh kako neko s krikom izusti moje ime. Staničnim trgom se zaori. “Brano, sine! Živ si!” Okrenuh se i ugledah oca kako mi pritrčava. Nisam se ni pribrao, a već sam bio u njegovom zagrljaju.

Mati je bila s njim, te i ona priđe. Potom se sve troje nađosmo u jednom stisku. Otac se smiješio, suze radosnice tekle su mu niz lice. Majka je drhtavim glasom ponavljala: “Hvala Bogu da si nam se živ vratio, da si nam došao.” Pa su me oboje počeli ljubiti. A i ja njih.

Fiko je sve vrijeme stajao pored fontane i sjetno nas posmatrao. Moji ga spaziše, priđoše mu, zagrliše i njega. Mati još reče:

“Djeco, umorni ste od puta, i gladni. Hajdemo do nas da nešto pojedete i dobro odspavate.”

Složismo se i pođosmo Kranjčevićevom prema našem stanu, Fiko i ja naprijed, roditelji za nama. Putem niko nije ništa pitao, niko progovarao.

Kad dođosmo kući, Fiko se otkravi. Za stolom prepriča našu odiseju do u detalje. I sve je začinio dobrom dozom humora. A kad smo pošli na počinak, on se uozbilji. Mojima kaza da se roditeljima ne smije na vratima pojaviti, da će ga otac pretući. Oni ga utješiše ponudivši mu da bude kod nas nekoliko dana.

Fiko je ostao s nama čitavu sedmicu. Poslije je prešao kod svoje nane koja se pobrinula da njenog unuka-mjezimca ne stigne kazna koje se toliko plašio. Kasnije je otišao svojoj kući. Kako se izmirio s ocem, to nisam nikad saznao.

Ali saznao sam stvari koje su me kopkale, a bile u vezi mog bijega od kuće i povratka. Pitao sam se zašto roditelji nisu izustili ni riječi prigovora na moju nepromišljenost, nikakav ukor nisu uputili, čak niti prijekoran pogled. Nego su nakon mog povratka bili blagi i mili, dobri i popustljivi, obraćali mi se sa smiješkom, i sve to mnogo više negoli ranije.

Jednog jutra, nedugo nakon svega, prišao sam majci s namjerom da joj uputim riječi izvinjenja za svu nevolju, brigu i strahovanja koja sam im priredio. Da je zamolim za oprost zbog bola kojeg sam im nanio. Ali nisam dobio priliku. Čim sam izustio par riječi, ona me prekide.

“Brano, to sve više nije važno, sve smo ti oprostili još dok si bio na tvom putu s Fikom. Oprostili smo ti već tada, i zarekli se jedno drugome da ti ovo nećemo spominjati kad nam se vratiš. A samo to smo željeli, da dođeš, da te ponovo vidimo uz nas, da te zagrlimo”, pa zastade i podiže pogled ka nebu.

“Nismo znali da li si živ. Brinuli smo se za tebe, u strahu bili. Plakali smo i čeznuli da nam se vratiš, sve ostalo nije bilo važno, a ni sada nije. Ni ocu ni meni.”

Tu mi ispriča kako su od milicije čuli da sam nakon nesreće viđen na česmi u Nahorevu, rekoše im da sam bio teško ozlijeđen i sav krvav. A onda sedmicu i više dana nisu ništa čuli o meni. Zvali su sve bolnice i ambulante po Sarajevu i okolici. Niko im ništa nije mogao reći. Pomišljali su na najgore, da sam negdje usput iskrvario, da više nisam živ.

Otac nije gubio nadu. S majkom je svaku večer išao do tetkine kuće na Bjelavama. Tamo bi zavirivao po bašti, zalazio po šupama. I dozivao me. Mislio je da sam se tu skrio, da se ne smijem pokazati iz straha od kazne.

“Brano, javi se! Molim te, javi se. Ne boj se, sve će biti u redu”, ponavljao je.

Jednog dana, kada poslije mnogih vapaja nije čuo mog odgovora, sav skrhan, sebi u njedra je izustio:

”Stvoritelju, spasi mi moga sina, ne daj da ga izgubim.” Mati ga je čula, iznenadila se. Reče mi da je tada prvi put pred njom Boga spomenuo.

Svih tih dana je s majkom odlazio do stanice, zagledali su po čekaonicama i peronima da se ne skrivam među putnicima i beskućnicima. On bi obišao željezničku stanicu, ona autobusnu. I tako svake noći, do duboko iza ponoći, sve do onog jutra kad su me ugledali pred staničnom zgradom, pokraj fontane. Kad su me radosno primili u zagrljaj i sve oprostili bez da su išta spomenuli.

Nisu mi ni kasnije to spominjali, ni to, a ni sve ostale stvari koje sam činio na svoju ruku. A bilo je dosta novih razloga da me ukore, da prigovore. Oponašajući Fiku i ja sam par puta kriomice uzimao očevog fiću koji je bio parkiran u dvorištu kartonaže Polet gdje je otac honorarno radio. Nekako bih ga upalio i provozao Vilsonovim šetalištem, do muzeja, nikad dalje od Pofalića. A nevičan vožnji, nisam uspijevao ubaciti mjenjač u rikverc[7], pa ni auto vratiti tamo odakle sam ga uzeo. Onda bih otišao kod tetka Stevana, odnio mu ključeve, rekao mu gdje je auto ostavljeno i zamolio ga da ode tamo i vrati ga u dvorište Poleta.

Tetak bi uradio ono što sam ga zamolio i, kako već spada, sve prijavio roditeljima. Mati je tada govorila ocu da će me ukoriti i kazniti. On joj to nije dozvoljavao. A sam mi nije htio prigovoriti. Po majčinim riječima, postao je slab prema meni, mekan. Plašio se da ponovo ne pobjegnem od kuće, pođem u nepoznato.

*****

Društvo iz gimnazije je čulo za ovu našu avanturu, za bježanje od kuće i put ka Italiji. Kad je škola počela, svi su nam prilazili, željeli da čuju priču iz prve ruke. S Fikom sam je prepričavao. I svaki put smo unosili ponešto novog i nevjerovatnog u našu storiju, ali i šaljivog. Pa smo načinili ep od toga. Tih dana smo bili heroji, postali glavne face.

I kod roditelja sam dobio drugačiji status. Bijegom od kuće sam im naznačio da imam hrabrosti poći svojim putem, odvažiti se na to, makar nerazumno i uz veliku cijenu. Pa su, u strahu da ne učinim još kakvu nepromišljenost, maknuli ranije ograde, popustili stege. Ja sam prepoznao tu slobodu, i zgrabio je objeručke. Počeo sam svake večeri izlaziti vani s vršnjacima, subotom ostajao dokasno na plesnjacima, nedjeljom nenajavljeno odlazio na cjelodnevne izlete. Od tog ljeta sam redovno išao s drugarima na more…  

Imao sam slobodu, izborio sam se za nju, bez borbe. Uz pomoć Fike i njegove nesmotrene vožnje.

(Iz knjige TRINIDAD – trostruka svjetla djetinjstva, Dobra knjiga, Sarajevo 2023.