Hrvatski biskupi su izazvali dosta kontroverzi svojim javnim oglašavanjem o predstojećim parlamentarnim izborima smatrajući kako je “ovo prilika kada moramo progovoriti”. I zaista, biskupi su “progovorili” i to putem tzv. Izjave Komisije Iustitia et pax s naslovom “Očuvati dostojanstvo politike i ustavnopravni poredak države”. Velik broj analitičara ocijenio je ovu njihovu intervenciju kao pokušaj političkog “usmjeravanja birača” i miješanje u predizbornu kampanju s jasnim svrstavanjem uz interese desne političke opcije.
RAZLIČITA LICA KATOLIČKE CRKVE: Stepinac-Rittig-Markušić - tri modela crkvenosti
KATOLIČKA CRKVA NA IZBORIMA: Šta je meni ovo trebalo?
12 RAZLOGA: Zbog čega Crkva ne može sudjelovati u pripremi zakona o pobačaju?
RESTRIKCIJA KRŠTENJA: „Crkva je majka i okuplja svu svoju djecu“, ali ne i u Hrvatskoj
U nekoliko navrata tijekom samog izlaganja članova Komisije Isutitia et pax, kao i u kasnijim javnim nastupima njenih predstavnika (Otvoreno, HRT) iznesena je teza kako “vjera nije privatna stvar” nego ima i svoju “javnu”, “društvenu” funkciju - izjednačavajući i brkajući tako institucionalnu ulogu i poziciju Crkve u zajednici, njene partikularne, ali i javne interese sa zasebnošću, autonomijom, intimnim duhovnim potrebama i privatnošću, kao i osobnim političkim integritetom građana vjernika. Biskupi kao da zaboravljaju kako u Hrvatskoj ne postoji nikakva “državna vjera”, niti Crkva i da činjenicu većinski “katoličke određenost” građana Hrvatske treba uvažiti kao važan dio društveno-kulturološkog ambijenta, ali i njihove privatnosti. Zato su mnogi zaključili kako ova biskupska izjava nije napisana “u duhu Evanđelja i socijalnog nauka Crkve” kako to njeni autori navode, a još manje zbog “očuvanja ustavnopravnog poretka države”. Sasvim suprotno - sve je prisutnija tvrdnja da je ona napisana “u iskrivljenom duhu” antisekularne interpretacije Ustava RH - s jasnom namjerom instrumentalizacije vjere, duhovnih potreba i uvjerenja vjernika u političke svrhe.
Radi li se zaista o pokušaju biskupa da “građane-vjernike”, ovog puta primarno u svojstvu glasačke mašinerije, upregnu u kola jedne partikularne, vladajuće politike ili je, možda, ipak riječ o nečem sasvim drugom?
Često se vjernici izjednačavaju s konzervativnim političkim predznakom nasuprot “onih drugih”. Ukoliko pri tome ljevicu primarno poistovjećujemo s vrijednostima socijalizma ubrzo ćemo se naći u zamci koju nerijetko ne vide oba suprotstavljena politička pola - zamci nužnosti objašnjenja povijesne i aktualne relacije između kršćanstva, morala i socijalizma.
Nekima će možda zvučati nevjerojatno da dio lijevih mislioca baš današnje vrijeme određuje nužnošću traganja za čvršćim moralnim pozicijama s kojima bi se pokrenuo novi socijalistički politički program na temeljima “uskrsle kršćanske etike”. Naizgled apsurdno, ali na taj način kršćanstvo zahvaljujući ljevici doživljava svoj povratak i mogućnost nadilaženja duboke krize u kojoj je zaglibilo, dok ljevica u aktualiziranju svog odnosa prema kršćanstvu i “šotobraco” s izvornim kršćanskim vrijednostima - pokušava pronaći “svjetlo na kraju tunela” u kojem je i ona beznadno zaglavila. Neki bi rekli: “Dva brata rođena u istoj nevolji nađena!”.
S druge strane, hrvatski filozof i bivši dekan Teološkog fakulteta u Zagrebu, Pavel Gregorić, razočaran napuštanjem izvornog kršćanstva i njegove poruke, smatra kako danas Isusov moral bolje predstavlja ateizam nego Crkva. Po njemu: “Kršćanstvo je danas samo zapelo u zamku koju je izvorno kritiziralo, a to je da čovjeku pristupamo kroz ideologiju, a ne kao čovjeku. U ateizmu se nalazimo kao čovjek s čovjekom (…) neovisno o rasi, vjeri, nacionalnosti i drugo (…) to je izvorna Isusova misao. Smatram da je ateizam danas jedini sposoban za takvu radikalnu etiku”.
“Teolozi oslobođenja” poput Gustava Gutiérreza i Leonarda Boffa smatraju kako je Isusova borba za marginalizirane, diskriminirane i obespravljene artikulirana upravo u socijalizmu (FOTO: Pixabay)
Hrvatska crkvena elita, uz časne izuzetke, gotovo je uvijek koračala na začelju kolone progresivnih kretanja u vlastitim redovima onda kada je do njih dolazilo. Teško je, nažalost, naša biskupska vrhuška mogla prepoznati bilo kakve dodirne točke a još manje “bratstvo” između njihovog poimanja kršćanstva i lijevih političkih pozicija. Pa zašto bi sada od njih očekivali nešto drugo? Očito biskupima i inače teško ide razlikovanje javne od privatne, državne od građanske sfere. Odavno je religija “protjerana” iz javnog u prostor privatnog prava. Ona više nije “duh države” nego “duh građanskog društva”. Ali je naši biskupi očito i dalje u velikoj mjeri poistovjećuju s kompletnom zajednicom ne prihvaćajući njeno “preseljenje” u sferu “privatnih interesa”, što je inače preduvjet političke emancipacije zajednice, ali i pojedinaca.
Naravno da se djelovanje, ali i interesi Crkve, kao važne i utjecajne institucije, ne mogu odvojiti “od ostatka društva” i da je međusobno ispreplitanje pa i ono političke naravi naša stvarnost. Ali u tom ispreplitanju, priznali to ili ne, postoji niz dodirnih točaka između kršćanstva i raznih oblika, pojava i fenomena ljevice. Ne radi se tu samo o općepoznatim “teolozima oslobođenja” koji su u marksizmu pronašli snažno sredstvo za analizu postojeće stvarnosti nudeći jedan kršćanski, opće etički, svjetonazorski pa i metafizički okvir koji je kompatibilan s marksističkom analizom društva, ali i smisla ljudskog života uopće.
Radikalniji dio “teologa oslobođenja” koji u centar svog djelovanja stavlja problem slobode i ostvarenja dostojanstvenog života najugroženijih čak smatra kako je marksistički prijedlog revolucionarnog rješenja kompatibilan s onim što u kršćanstvu samom već postoji. U toj optici gledanja Isus Krist je u samoj suštini njegove pojave i djelovanja prije svega - revolucionar. Za karizmatičnog kolumbijskog svećenika-gerilca, Camila Torresa, koji gine s puškom u ruci boreći se za obespravljene i sirotinju neupitno je da Krist poručuje: “Ljubi bližnjeg svog kao samog sebe”. A bližnji naš jeste svaki čovjek na svijetu. Torres pripada “taboru socijalista” i misli da je poruka kršćanstva istovremeno poruka za oslobađanje “zemaljskog roblja”.
“Teolozi oslobođenja” poput Gustava Gutiérreza i Leonarda Boffa smatraju kako je Isusova borba za marginalizirane, diskriminirane i obespravljene artikulirana upravo u socijalizmu. Ti “teolozi oslobođenja” nisu puki teoretičari. Oni su aktivisti koji praktički djeluju u latinoameričkim favelama među najsiromašnijima, najugroženijima i prezrenima u bešćutnom svijetu koji stalno reproducira nejednakost i nepravdu. Do svojih teorijskih pozicija i osmišljavanja svog svećeničkog poslanja i izgradnje “Narodne Crkve” nasuprot “Crkve Elita” oni dolaze “odozdo”, iz jezgre realnog života, iz samog epicentra reprodukcije nepravde. Neki od njih ulaze i u revolucionarne vlade poput Ernesta Cardenala koji postaje ministar sandinističke vlade Nikaragve.
Službeni Vatikan pod papom Ivanom Pavlom II. svojevremeno će pokušati sve da “disciplinira” pobunjene latinoameričke svećenike oduzimajući im pravo javnog govora i služenja. Aktualni papa Franjo radikalno mijenja vatikanski službeni diskurs primivši u audijenciju oca „Teologije oslobođenja“, Gustava Gutiérreza, što u Hrvatskoj nije gledano sa simpatijama. Primjerice, papini potezi jako su uznemirili hrvatskog radikalno-konzervativnog publicistu i teologa Ivicu Šolu, koji papu Franju zbog bliskosti argentinskoj “teologiji naroda” proglašava “neomarksistom”, “ljevičarom” i “plagijatorom sekularne ljevice”. Ništa čudno za njega. S njim bi i sam Isus Krist danas vjerojatno imao problema zbog koketiranja “s lijevim idejama”, ali mnogi članovi Hrvatske biskupske konferencije očito ne bi. Više o toj temi nedavno je pisao fra Ivan Šarčević.
Papa Franjo radikalno mijenja vatikanski službeni diskurs primivši u audijenciju oca „Teologije oslobođenja“, Gustava Gutiérreza, što u Hrvatskoj nije gledano sa simpatijama (FOTO: HINA/EPA/Angelo Carconi)
Ogromna važnost kršćanstva za “zapadnokršćansku civilizaciju”, kako ju je nazvao veliki Miguel de Unamuno, španjolski filozof, neupitna je. Ljevica nije nikakva “robinzonska pojava” nego je dio te civilizacije i to u rasponu od Krista pa do Marxa, Tolstojevog “kršćanskog anarhizma” ili suvremenih socijalističkih, socijaldemokratskih i komunističkih pokreta. To ne znači kako ljevica i desnica najčešće ne artikuliraju radikalno različite vizije budućnosti. Ali, danas se izgleda kompletan politički spektar osvrće unatrag s ciljem vraćanja u prošlost. Kao da je došao “kraj budućnosti” pa se smisao onoga što tek treba doći traži u onomu što je već bilo.
Međutim, razlike u doživljaju i interpretacije prošlosti izgleda da su još veće nego u procjenama težeće sutrašnjice. Pa zar se to u Hrvatskoj najzornije ne ogleda u dijametralno suprotnim interpretacijama Drugog svjetskog rata kao nekakve političke karte za ulazak u prostor desnice ili ljevice ? Kako naši “ognjištarski desničari” objašnjavaju da je u razvijenoj Austriji u Grazu danas na vlasti Komunistička partija i da je gradonačelnica Graza upravo proglašena “najboljim gradonačelnikom na svijetu”? Ista ta KP Austrije, koja je 2019. godine osvojila manje od jedan posto glasova na izborima u Salzburgu, u ožujku je ove godine postala druga politička snaga u Salzburgu osvojivši 23 posto glasova. Najviše glasova (26 posto) osvojila je Socijaldemokratska. Istovremeno je u nekim hrvatskim sredinama još uvijek opasno čak i izgovoriti benignu riječ “drug”.
Od članova Hrvatske biskupske konferencije trebalo bi tražiti da se ne vraćaju u 16. i 17. stoljeće dijeleći hrvatsku političku scenu i hrvatske građane na Benandante (one koji se bore kontra “zlonamjernih vještica”) i na Malandante (“zle vještice”), jer su i jedni i drugi na kraju nastradali. Prvi od Inkvizicije, a drugi od Benandanata.
Katolički socijalni nauk temelji se na Bibliji. Inicirao ga je papa Lav XIII, enciklikom Rerum Novarum (1891.) u kojoj se osuđuje liberalizam i socijalizam, ali se potiče intervencija države u usmjeravanju pravde i traženju balansa između poslodavaca i radnika s izrazitom sklonošću prema radnicima za koje se traži poštena plaća, bolji uvjeti rada, odmor, pravo na vlastite udruge, ali ne i pravo na štrajk. Bez obzira na vrlo oprezne korake Crkve, u tom “miksu” itekako nalazimo i neke ideje “posuđene” od ljevice.
Popularni britanski povjesničar Tom Holland napisao je 2019. godine knjigu “Domination: How the Christian Revolution Remade the World” u kojoj na 624 stranice obrazlaže tvrdnju da je gotovo sve što shvaćamo kao dio racionalnog, znanstvenog i progresivnog svjetonazora, uključujući i sam pojam sekularnosti, izravan proizvod “kršćanske revolucije”. Hvalospjeve ovoj knjizi pišu ljevičarski kritičar Ed Simon, kršćanski marksist Terry Eagleton u Guardianu, a čak i siva eminencija američkog liberalizma New Yorker hvali knjigu. Holland inzistira na tezi da je “komunizam koji je prakticirala najprimitivnija Crkva služio kao nadahnuće radikalima”. I zaista, svi prvi socijalisti vjeruju u svoje “božansko nadahnuće”: u rasponu od “levellersa”, “diggersa”, “sans-culotessa”, „saint simoniansa“ pa do određenih foruierističkih i owenističkih zajednica. Čak i Karl Marx i Friedrich Engels, bez obzira što svi socijalisti dolaze u sukob s Crkvom kao institucijom, smatraju kako je kršćanska misao označila ideološki stupanj rasta čovječanstva.
Češki filozof Karl Kautsky govori da je kršćanstvo prosocijalistička ideologija dok Lenjin izražava divljenje prema radikalno egalitarističkim anabaptistima koji vode pobunu u njemačkom Münsteru. U ljeto 1918. godine kada se približavala prva godišnjica Oktobarske revolucije, Lenjin poduzima mjere provođenja jednog od njegovih omiljenih projekata. Bio je to monumentalni propagandni plan. Prema dekretu od 12. travnja preživjeli simboli carističkog režima trebali su se sustavno uklanjati, a spomenici revolucionarnih mislilaca i aktivista postavljati. Među carističkim simbolima bio je i golemi granitni obelisk u Aleksandrovim vrtovima pokraj Kremlja podignut 1913. godine u znak sjećanja na 300 godina vladavine Romanovih. Dvoglavi orao Romanovih je maknut, imena careva su izbrisana, a umjesto njih su ispisana imena 19 istaknutih revolucionarnih mislilaca. Pored Marxa i Engelsa na osmom mjestu našlo se ime kršćanskog komuniste Gerrarda Winstanleya, vođe engleskih “diggera” iz 17. stoljeća. On je smatrao da je svako kršćanstvo koje se usredotočilo isključivo na individualno spasenje bilo neutemeljeno. Po njemu je Kristova poruka bila revolucionarna doktrina koja je zahtijevala ponovnu izgradnju društva za zajednički interes. I tako su se na simboličan način kršćanstvo i ljevica još jednom susreli na ruskom obelisku 1918. godine.
S druge strane spektra Friedrich Nietzsche smatra da je socijalizam prezira vrijedan “ostatak kršćanstva”, a njemački filozof Oswald Spengler tvrdi da je “kršćanstvo baka boljševizma”, dok samoproglašeni “superfašista” i idol današnje ekstremne desnice Julius Evola napada socijalizam i kršćanstvo zbog njihove zajedničke predanosti “napretku”.
Zbog svega toga sam uvjeren da se hrvatski biskupi moraju odmaknuti od bilo koje vrste politizacije Crkve. Njihovo poslanje je duhovno, a ne političko. Svaki pokušaj klerikalizacije društva vodi ih u direktan sukob s onim što naučava Pontifex maximus, papa Franjo koji govori da je klerikalizam “zlo koje i danas postoji u Crkvi”, a čija je žrtva “odbačeni i ugnjetavani narod”. Papa smatra da klerikalizacijom društva narod postaje žrtva “intelektualaca religije” čiji je moral “udaljen od Božje objave”. O tome je među Hrvatima najjasnije nekada govorio Stjepan Radić kada se kao uvjereni vjernik suprotstavljao pogubnoj klerikalizaciji Hrvatske. Aktualni trenutak u Hrvatskoj ponovo nas na dramatičan način upozorava na tu opasnost.
