Političko jednačenje – Kako se ruši antifašizam

„Kada te napusti životna ljubav

Kada te sudbina ščepa za gušu

Potraži curu sumnjivog morala

Ona je servis za umornu dušu“

Borisav Đorđević

 

Što je narod? Svakodnevni je to plebiscit. Nacija postoji onoliko i onako koliko ljudi svakoga dana pristaju zajedno živjeti. No što se događa kada se taj plebiscit redefinira? Kad za neke ne pitamo, već pretpostavimo? Kad dio građana, jednakih, postane sumnjiv? Kad se „normalnost“ suzi, a kriteriji pripadnosti postanu ideološki?

Hrvatska 2026. Ne živimo povratak 1941. Ali živimo (ne)normalizaciju. Pod farsičnom egidom zazivanja vrijednosti 1991., Hrvatska doživljava pomak granica normalnog. A kad se pomakne granica normalnog, ne mijenja se zakon već savjest. To je ozbiljnije od otvorenog ekstremizma, od radikalizacije. Ma koliko ona snažna bila. Jer ekstremizam se može prepoznati. Normalizacija teško.

Danas se viče „zabranite sve“. Ili „dopustite sve“. I perfidnije, „sve tretirajte jednako“. Izjednačavanje je postalo politička metoda. Ono nije neutralno. Jer ukida razliku između onog što je državu stvorilo i onog što ju je ponižavalo. Nisu sve ideje jednako legitimne u ustavnom prostoru. Nisu jednake. Demokracija nije tržnica. Takvo je izjednačavanje najudobniji oblik kukavičluka. Nikom se ne zamjeraš, a sve se izgubi. Samo, može li se društvo tako izjednačavati? Pitanje, nažalost, više nije praktično već retoričko. Može li se, dakle, izjednačiti zvijezdu i ZDS? Izjednačiti antifašizam i filoustaštvo, povijesni pokret otpora s režimom rasnih zakona? Može li se činiti ono što se već čini, izjednačava borbu protiv fašizma, nacizma i ustaštva s onim što se činilo pod „za dom spremni!“ I sve to staviti pod krinku slobode izražavanja. Je li to pluralizam? Ili brisanje svih kriterija?

Revizionizam 21. stoljeća ne dolazi kao negacionizam. Barem ne dominantno. On dolazi s objašnjenjem. Skriva se iza „konteksta“. Ne tvrdi se da NDH nije bila zločinačka, već da „ništa nije crno-bijelo“. Ne brani se ustaštvo otvoreno, nego se relativizira antifašizam. Sofisticirana operacija. Povijest se ne briše, „raščlanjuje“ se. Pa „tumači“. A tu nestaju kriteriji. S njima i moralni sud.

Nije slučajno da se antifašizam danas predstavlja kao „komunistički višak“, ideološki relikt, naslijeđe totalitarizma, prošlost opterećena prošlošću. Antifašizam se delegitimira kako bi se uklonio normativni temelj države. Jer hrvatski Ustav, sviđalo se to kome ili ne, počiva na antifašističkoj tradiciji. Ne na NDH. Ni mitologiji. Na antifašizmu! I to upravo nasuprot ustaštvu.

No, istodobno, filoustaški simboli dobivaju „pravo javnosti“. Stadion postaje folklor. Pjesma postaje „glazba, a ne politika“. Doček rukometaša postaje masovna emocionalna liturgija bez političke odgovornosti. „Kulturna“ produkcija normalizira ekstremizam. Ekstremizam koji puni stadione, postaje zabava. Ona koja se ne osporava, postaje norma. Problem nije u tome što netko voli pogrešnu pjesmu, već što država više ne zna reći koja je pjesma pogrešna. Niti želi znati. Eco je upozoravao da fašizam ne dolazi uvijek u uniformi. Dolazi kao tradicija, strah, osjećaj da je nacija ugrožena. Ne počinje nasiljem. Kreće normalizacijom.

Populizam u dinamici revizionizma ne ruši demokraciju frontalno. Prazni je. Obećava povratak „narodu“, a istodobno delegitimira institucije i norme. Demokracija formalno postoji. No procedura bez vrijednosti nije demokracija. Već prazna forma. Izbori se održavaju. Naizgled sve funkcionira. Ali konsenzus o temeljnim vrijednostima ne postoji. Upravo je stoga izjednačavanje opasno. Predstavlja se kao kompromis. No izjednačiti žrtvu i zločinca nije umjerenost. Dobro i zlo, dan i noć, herojstvo i zlo ne idu zajedno. To je moralni krah.

Ne treba se zadržavati na (ne)mogućnosti provedbe ultimatuma kojima se antifašizam pokušava dovesti u istu ravan s fašizmom ili filoustaštvom. Poanta nikada nije bila pravna izvedivost. Poanta je pomak narativa. U društvu je već prihvaćeno da se o tome uopće pregovara, da se antifašizam stavlja na stol kao predmet političke trgovine. I to je stvarni uspjeh takve politike. Ne beatifikacija ustaštva, nego provlačenje antifašizma kroz njegovo blato.

Posebno je indikativno što se danas, kao branik antifašizma, sve češće zaziva Franjo Tuđman. Ne partizanski pokret. Ni antifašistička pobjeda. Ne ustavna tradicija. Tuđman! Paradoks je očit. Do prije tridesetak godina nije postojao konsenzus oko Tuđmana, njegove su se interpretacije povijesti znanstveno osporavale, politički napadale, društveno relativizirale. Raspravljalo se o njegovim tezama o „pomirbi“, odnosu prema NDH, o reinterpretaciji Drugog svjetskog rata. Bio je figura prijepora. Opozicija tada ista je kao i danas, stoga bi očekivana bila analogija i odnosa prema tuđmanizmu.

Danas se opozicijska ljevica, nevjerojatno, poziva na Tuđmanove riječi kao na posljednju crtu obrane antifašizma. Čak i u dijelovima kojima je relativizirao i antifašizam i ustaštvo. To čine sljednici onih koji u Tuđmanu devedesetih nisu vidjeli paradigmatski patriotizam. Već napad na njega. To nije rehabilitacija Tuđmana, već signal koliko se granica pomaknula. Danas je on mjerilo antifašizma. I obrana. A obrana antifašizma traži se u političaru koji je i sam relativizirao njegove okvire. Ima li jasnijeg znaka koliko su granice narušene. Antifašizam koji treba Tuđmana kao štit, više nije samorazumljiv. A ono što nije samorazumljivo, lako nestaje. Kada politička scena mora posegnuti za time kako bi branila antifašizam, znači da je teren duboko promijenjen. Jer antifašizam ne bi smio opstati samo na Tuđmanu. Morao bi biti samorazumljiv. Povijesno naučen i društveno prihvaćen.

Još je opasnija europska dimenzija. Unija reagira na incidente izvan Hrvatske, a na one unutar Hrvatske – tišina. Vrijednosti su postale valuta. Dok god je geopolitička lojalnost besprijekorna i militarizacijski konsenzus stabilan, unutarnje vrijednosne devijacije tretiraju se kao folklor. Europa se danas više brine o stabilnosti no o kriterijima. A stabilnost bez kriterija nije demokracija, već administrirana šutnja. Demokracija se ne mjeri samo izborima, nego i normativnom konzistentnošću. A ona izostaje.

Ključno pitanje nije hoće li se nešto zabraniti. Već hoće li se priznati kako nisu sve povijesne i političke pozicije jednako legitimne u javnom prostoru. Liberalna demokracija nije neutralna prema ideologijama koje negiraju njezin temelj. Ne može ni biti. Jer je ne bi bilo.

„Dopustiti sve“ i „zabraniti sve“ dvije su strane iste zablude. Obje polaze od pretpostavke da su sve ideje jednakovrijedne dok ne postanu nasilne. No povijest Europe pokazuje da se nasilje najprije normalizira simbolom, diskursom, relativizacijom. Izjednačavanje nije tolerancija. To je odricanje od kriterija.

Kad se zvijezda i ZDS stave u istu rečenicu kao „ekstremi“, tad se antifašizam reducira na ideologiju, a ustaštvo na jedan od povijesnih „fenomena“. Kad se kaže da je svaka totalitarna ideologija ista, briše se razlika između pokreta otpora i režima rasnih zakona. To je protuustavno. I protupovijesno.

Tu se ne radi o „Jugoslavenima“ i „domoljubima“. Radi se o redefiniciji toga tko ima pravo na hrvatsku budućnost. Ako je nacija svakodnevni plebiscit, tad se danas dio građana diskvalificira kao manje legitimni, sumnjivi. Ne dovoljno „hrvatski“. Znak je to interregnuma, vremena u kojem staro umire, a novo se ne može roditi. U takvom razdoblju pojavljuju se morbidni simptomi. A danas oni ne dolaze kao kriza, dolaze kao normalnost. Tu leži stvarni problem.

Otvoreni ekstremizam možeš pobijediti argumentom i zakonom. Normalizirani ekstremizam ulazi u kulturu, zabavu, protokol, državne ceremonije. Postaje dio pejzaža. A to se prestaje propitivati.

Antifašizam nije ideološka opcija. On je temelj ustavne države. Nije on „lijevo“, već se radi o civilizacijskom minimumu. Donjem moralnom pragu. Sve ispod njega nije pluralizam, već regresija. Ako ga izjednačimo s onim protiv čega je nastao, tad ne govorimo o pluralizmu. Govorimo o eroziji. O pomaku koji se neće osjetiti odmah, ali će ostaviti duboke tragove.

Izjednačavanje je tiha metoda. Bez revolucije. Bez puča i drame. Samo s posljedicama. Onog dana kad izjednačimo antifašizam i ustaštvo, više nećemo imati problem s prošlošću. Imat ćemo problem s budućnošću. Pravno, državu čini teritorij. No ona se ne raspada kad izgubi teritorij. Već kriterije. Kad kriteriji nestanu, nestaje i država kakvu smo mislili da imamo. Banalizacija politike i intelektualna lijenost čine upravo ono što otvoreni ekstremizam ne može – razgrađuju kriterije. Bez otpora.

nacional