Za Cromoniju, vansolarnu planetu čiju bi povijest stanovnici Zemlje trebali poznavati jer je vrlo instruktivna po svojim dosezima, praktički nitko nije ni čuo, s obzirom da su podaci dostupni ovom autoru – profesionalnom kriptologu koji je sudjelovao u njihovom dešifriranju – odmah klasificirani kao tajni, i stavljeni u strogo čuvane arhive (po mogućnosti da se nikada ne objave javnosti) velesile za koju sam radio prije no bijah prisiljen prijeći u ilegalu, noseći sa sobom do tada prikupljene transkripte poruka koje je uhvatila zemaljska opservatorija. Iako nemam više direktnog pristupa najnovijim porukama, one su mi dostupne putem treće, još neotkrivene osobe, iz tima zaduženog za njihovo dekriptiranje. Istina ima svojstvo difuzije među svoje sljedbenike, ma kako to autoritarne vlasti nastojale spriječiti.
Revolucija koja se odvijala na Cromoniji (što opisah u jednom ranijem tekstu, objavljenom pod pseudonimom) uspješno je dovršena ne samo fizički, već i ona u obrazovanju, te oslobađanjem od robovanja mitovima, a nadasve odnosa prema drugim osobama. Svakome je ostavljena individualna sloboda vjerovanja u što mu srce poželi, ali od tada se društvo razvijalo isključivo vođeno istinom, pravdom, etikom i moralom. Možda najznačajniji doseg cromonijske socijalne revolucije bješe promjena uobičajenih paradigmi o osobama i njihovoj osobnosti, što se polagano (promjene dogmi se i u našem svijetu sporo šire, s obzirom da prosječni čovjek teško odustaje od iracionalnih vjerovanja), tijekom desetljeća nakon uspješnog prevrata, ustalilo u mozgovima Cromonijaca, ne više kao neupitna dogma, već kao neupitno prosvjetljenje, kao istina do koje put biješe posut stradanjima i nebrojenim leševima stanovnika planete.
Dva su bila bitna zaključka glede osobnosti pojedinaca, koji su potom odmah promijenili i pristup njima, te ugrađena u zakone, među ostalima i one iz krivičnog zakonika. Osobnost se formira temeljem dvaju bitnih formativnih faktora:
- genetske uslovljenosti
- i odgoja
Ukoliko genetska uvjetovanost pojedinca dovodi do njegovog neprihvatljivog (mi bi rekli, kriminalnog) ponašanja, tada on ne može biti tretiran kao krivac za svoja djela, jer nije nimalo odgovoran za strukturu svog genoma. Ako pak je s genomom sve u redu, onda je njegovo ponašanje moguće pripisati neprikladnom odgoju, bilo porodičnom, bilo onome koje mu je davao obrazovni sustav, te mimo njih i ostatak društva, sa svom silom medija kojih utjecajima bijaše izložen. U tom slučaju, krivica za njegova neprihvatljiva djelovanja (ne stavove, jer tek djelovanje bijaše izloženo kažnjavanju) mora biti podijeljena između osobe i društva koje je imalo utjecaja na njegovo vladanje. Temeljem navedene dvije pretpostavke, smatrane dokazanima, jer ih je podržao gro psihologa, psihijatara, genetičara, filozofa, kulturnih i socijalnih radnika, pravnika i penologa (cromonijskih analogona tim strukama) izvršena je revolucija unutar revolucije – preobrazba kazneno-popravnog sustava iz osvetničkog (gdje se osveta prikriva sintagmom „kazna za učinjena nedjela“) u humani (koristim ovaj termin razumljivosti radi, iako Cromonijci ne bijahu ljudi, doduše prilično antropomorfnog izgleda), s obzirom da je prihvaćena činjenica – još uvijek i u našoj javnosti, posebno kada se razulari poslije nekog gnjusnog događaja (kao što je ovih dana vidljivo u jednoj zemaljskoj državici) – bila zanemarena, da su i najteži zločinci samo ljudi, prema kojima treba, uz dužnu empatiju i pijetet prema njihovim žrvama i rođacima potonjih – što humanije postupati. Kao prvo, promijenjen je odnos prema kažnjavanju, kakav se na našoj planeti tisućljećima u osnovi ne mijenja. Zatvaranje među debele, kvadraturom ograničene, memljive, više ili manje vlažne prostorije u pretrpanim zatvorima, prečesto sa više cimera u ćeliji, s tvrdim krevetom i noćnom posudom u kutu, uvijek pod ključem i na budnom oku prečesto brutalnih čuvara, striktno po vrlo strogom protokolu čije kršenje još više povećava težinu ionako neljudske kazne. Takav neljudski sistem kažnjavanja je praktički očuvan do dana današnjega, kada je i pse zabranjeno držati na lancu, dapače – uz postojanje smrtne kazne u nizu država, te povećanje opsega kažnjavanja sve do doživotnog zatvora. Cromonijci radije umjesto riječi kazna, koriste termin izolacija. Naime, smatrahu da nije prvenstveni cilj kažnjavanje zločinaca, već:
● njihova izolacija od društva na određeno, zakonom definirano vrijeme (čak doživotno), kako bi se spriječilo ponavljanje nedjela i strah javnosti od počinitetlja. U tu svrhu osnovani su mješoviti (dvospolni) izolacioni centri (ime kojim je zamijenjen termin zatvor), u kojima su zločinci morali osam sati raditi za plaću prosječnog radnika, s tim da se polovica plaće stavljala na njihov račun da imaju sredstva za početak novog života nakon izdržane izolacije, dok se polovica trošila kao doprinos troškovima izolacije, uz okolnostima dostupni im džeparac. Liječnička pomoć bila je osigurana u blažim slučajevima bolesti, a u slučaju težih, zatvorenik bi se prebacivao u vanjske zdravstvene institucije, sve na račun njihova obaveznog izdvajanja za zdravstveno osiguranje. Naoružanih čuvara bilo je samo na granicama izolacionog teritorija, a unutrašnji odnosi među izopćenicima (ne nalazim bolji termin) ostavljeni su za rješavanje njima samima (diskretno nadziranima), uz poštivanje „kućnog reda“. Ukoliko se on kršio više od dva puta (u što je ulazila i zabrana fizičkog obračunavanja, držanje oružja, dilanje i uživanje opojnih sredstava, hazardne igre, prostituiranje i slične stvari zabranjene i u mnogim našim društvima), zatvorenici bi bivali prebačeni u zatvor klasičnog tipa, otprilike sličan zemaljskom. U jednokrevetne prostorije, uz obavezan, plaćeni osmosatni rad, i mnogo teži dnevni raspored koji se neposredno kontrolirao od čuvara strogo kažnjavanih za neljudsko ponašanje prema uzapćenicima. U izolaciji pak, posjeti supruga i rodbine dozvoljeni su jednom mjesečno (prema kalendarskoj podjeli cromonijske godine) s odobrenim spolnim odnosima (sa suprugama, djevojkama, prijateljima ili kažnjenic(i/a)ma), s poštivanjem uvjeta da žene ne zatrudne, što nije bilo teško uz dostupne metode kontracepcije. Desi li se – namjerno ili slučajno – kršenje te restrikcije, zatvorenik biva premješten u već spomenuti klasični zatvor, sa zabranom primanja posjeta više od četiri puta godišnje, dok se polovica njegove plaće prebacuje na ženin račun, ukoliko nije pobacila plod. Ženskim zatvorenicama prijetio je medicinski pobačaj, ili bi im – ne pristaju li na to – dijete bilo oduzeto i dato na odgajanje posvojiteljskoj obitelji, a one prebačene na klasično služenje kazne. Uzapćenik se tijekom dana po vlastitoj volji mogao baviti sportom, kulturnom djelatnošću, ili naprosto lješkariti. Uglavnom, praktički je imao jednaka prava (bez političkih) kao i slobodni stanovnici planete, s tom razlikom da je bio izoliran od njih za vrijeme izdržavanja kazne.
● njihovo preodgajanje, i to ne metodama prisutnim u svim zemaljskim državama, putem prisilnog, prečesto i nasilnog utuvljivanja u glave poželjnosti njihova vladanja, što samo učvršćuje u mnogih upravo nepoželjno ponašanje. Preodgajanje se vrši obaveznim prisustvovanjem predavanjima („školi“) baziranima na etičkim i moralnim principima cromonijskog društva, a njihovo izbjegavanje markiranjem, smatra se kršenjem izolacionog pravilnika. Pri kraju izdržavanja kazne, tim nezavisnih psihologa, psihijatara i socijalnih radnika procjenjuje psihološko stanje izopćenika, a rezultat procjene utječe na intenzitet praćenja njihova ponašanja u novostečenoj slobodi
● skoro pa čujem prigovor većine čitatelja: A gdje se u takvom odnosu spram počinitelja teških zlodjela krije kazna? Može li se o njoj uopće govoriti, kad zatvorenici imaju praktički sva prava neosuđivanih, slobodnih ljudi, pitaju se oni. Odgovor, za koji sam siguran da neće biti po volji ogromnoj većini, evolucijski ne baš razvijenog čovječanstva (intelektualno i mentalno), krije se u shvaćanju termina kazna. Jeli primarna osveta nad krivcem za zlodjelo, ili njegova izolacija od društva (i preodgoj) kako ne bi ponovio počinjeno nedjelo? Cromonijci smatraju kaznom upravo izolaciju prijestupnika od ostatka društva, a kome to nije jasno neka pokuša zamisliti da dvadeset, trideset ili koliko već (moguće i doživotno) godina, mora provesti isključivo u dvorištu vlastite kuće, bez ukućana, lišen kontakata sa ostatkom svijeta, doduše sa gotovo svim privilegijama onih „izvan dvorišta“, ali ipak vezan strogim pravilima za jedno mjesto koje ne smije napustiti, k tome još uz niz uvjeta koje mora ispunjavati po nekom pravilniku. Mislim da bi ogromna većina ljudi pokazala zazor spram takvog tretmana, jer je odavno poznato da je čovjek „zoon politikon“ – društvena životinja – te bi svakako takav tretman osjećali kao kaznu. Ta, nije li upravo Napoleon, jedan od najveći ratnih zločinaca zemaljske povijesti (kojega premnogi obožavaju kao revolucionara) kažnjen izolacijom na južnoatlantskom otoku Sveta Helena?
Moguće mnogi smtraju da takav kazneni sustav predstavlja nedostižnu utopiju za zemaljska društva, ne shvaćajući da ustvari takvim stavom sami sebe – ni ne shvaćajući – predstavljaju kao socijalnoevolucijski nedovoljno razvijena bića. Cromonijski odnos prema najtežim zločincima predstavlja praktičnu primjenu principa spomenutih na početku teksta, po kojima ih se ne smatra životinjama i izrodima, već ljudima poput drugih, čija se nedjela ne mogu izolirati od genetskog naslijeđa, obiteljskog i društvenog odgoja, te prihvaćajući to kao činjenicu, društvo nastoji na svoj način kažnjavanja – uz nezaobilaznu empatiju i suosjećanje sa žrtvama – preuzeti na sebe i dio odgovornosti koji se tiče neprimjerenog odgoja.
Jasno, u kratkom prikazu cromonijskog, revolucionarnog odnosa spram osobnosti svih svojih žitelja, posebno teških kriminalaca, ima dosta nejasnoća koje bi trebalo razjasniti, s obzirom da je tekst baziran na prilično kratkoj, dostupnoj mi međuzvjezdanoj poruci koju sam dešifrirao. Ukoliko netko, iz raznoraznih razloga –prvenstveno radi neeleastičnosti svog „centralnog procesora“, nespremnog prihvatiti mentalitet i domete drugih (vanzemaljskih) civilizacija, te stupanj evolutivnog razvoja drukčiji od zemaljskih društava – sa gnušanjem odbija prihvatiti njihove razloge zasnivanja tek djelomično opisanog kazneno-popravnog sustava, vjerojatno je nespososoban udubiti se u za nas teška etička pitanja osobnosti, odgovornosti i stvarne slobode pojedinaca, te odnosa društva prema njoj. Takvi ljudi naprosto prihvaćaju tisućljetne dogme sve manje primjerene vremenu, istovremeno uopće ne dovodeći u pitanje ekskluzivno i nekažnjivo pravo države na oduzimanje ljudskih života (naročito ono masovno, tijekom ratova), dok skoro unisono reagiraju na okrutne zločine pojedinaca – ne poznavajući ni žrtvu niti počinitelja – zazivajući stroge, nehumane kazne, ne sluteći da ustvari traže osvetu a ne pravdu, živeći u iluziji kako će strože kažnjavanje smanjiti broj počinjenih nedjela, što sociološka istraživanja i praktični podaci jasno demantiraju. Vlade, nedorasle zadovoljavajuće organizirati kazneno-popravnu politiku, te tako bivajući odgovorne za rezultate svog neuspjeha, kako bi se očuvale od kritika javnosti i sačuvale svoju vladavinu, često ad hoc – pod pritiskom naroda – mijenjaju kaznene odredbe u smislu njihovog osvetničkog postroženja, mada su inicijatori promjena svijesni da uzroci neuspjeha leže u nedoslijednom provođenju aktualnih zakona, odnosno – njihovoj ličnoj, i ministarstva kojega su na čelu, nesposobnosti. U osnovi takvog pogleda na kažnjavanje zločinaca leži prevladavajući animalistički (skoro bih rekao i fašistički) nagon, koji okrivljenika ne percipira kao ljudsko biće, svaljujući na njega svu krivicu, eskulpirajući sebe i svoje vlasti od učešća u njoj. Ljudi pak, koji ne razumiju da su potrebne radikalne promjene sustava u kojemu žive, uključujući sva područja gdje djeluju navodno prirodne paradigme ispoljavanja njegovih aksioma, neće shvatiti ni cromonijsku revoluciju o kojoj sam – kao što već rekoh – pisao prema dostupnim mi podacima.
Još uvijek u ilegali, vaš Baladator
