Držeći se za ruke s političarima, predstavljajući se ne kao skup pojedinaca, nego kao homogena grupa, stvorili su monstruozni nad-čopor. Neiskreni pederi i još neiskreniji političari, koji su se tu našli više zbog diktata stranih gazda, nego zbog svojih uvjerenja, u savršenoj simbiozi čopora.
Što je to zajedničko tako raznorodnim skupinama poput političara, homoseksualaca i navijača da bi ih netko „sljubio“ u naslovu nekog teksta? Posljednjih dana sve tri skupine na neki način doživljavaju kulminaciju zanimanja javnosti i medija: političari svojim izborima i preslagivanjima, gej populacija svojim paradama, a navijač,i naravno, Europskim prvenstvom u nogometu. Lako bi se navedenim skupinama mogla dodati još pokoja, posebno naša, lokalna, poput militantnih širitelja kulture, zajapurenih osnivača sveučilišta ili entuzijastičnih slavonskih vaterpolista, no to ne mijenja ništa na osnovnoj potki koja se nazire u svim nabrojanim skupinama: sindrom čopora.
Oduvijek sam smatrao kako je čovjek sam kovač svoje sreće, te kako se pomaci u svijetu ostvaruju isključivo valjanim djelovanjem unutar vlastitog mikrokozmosa. No, u jednom trenutku, ponijela me totalno iracionalna misao, u potpunoj opreci s vlastitim sebstvom, vjerojatno nastala pod utjecajem medija, da se čovjek ne može i ne treba što je više moguće izolirati od svoje sredine. Čemu intelekt ako nije stavljen u funkciju šire zajednice, ako nije socijaliziran? Analizirajući život i svakodnevnicu, pronašao sam kako kultura, umjetnost, ekološki i humanitarni rad i tome bliske djelatnosti nemaju ama baš nikakvog utjecaja na naše društvo. Jedino relevantno polje „socijalnog humanističkog“ djelovanja u nas je politika. Nadalje, želite li se baviti politikom, valja se kloniti neovisnih lista, osim ako niste iznimno karizmatičan i kontroverzan lik, spreman na svakakve gluposti (a takav nisam) i prikloniti, po mogućnosti, nekoj od velikih stranaka. Uključih se tako u rad jedne stranke i istog trena sam požalio. Nisu u pitanju ljudi – bilo je tamo mnoštvo simpatičnih i dragih ljudi pa i prijatelja - nego osjećaj određenosti, katalogizacije, smještanja u ladicu. Više to nisam bio ja, ničim ograničen, već samo jedan od kotačića u ogromnom mehanizmu s kojim upravlja netko dalek, meni nepoznat. Biti socijal-demokrat, ljevičar ili biti ognjištarac, konzervativac, desničar, u našim uvjetima stanje je koje strašno ograničava i u potpunosti oduzima slobodu, poput psa zauvijek vezanog lancem. Vlastito JA ultimativno biva zamijenjeno nekim zajedničkim kolektivnim MI. Nekako sam trpio tu bez stvarnog povoda iniciranu nelagodu, dok se nije pojavio stvaran povod u liku gubernatora iz metropole, koji je sva samostalna promišljanja i planove gurnuo u stranu i na stol bacio neki novi, tko zna od koga negdje daleko smišljen master-plan po kojemu se u budućnosti ima djelovati. Da li pod utjecajem priča o Doc Hollidayu ili Zane Greyovih kaubojskih romana o usamljenim jahačima, koje sam gutao kao dijete, no shvatio sam kako ne umijem razmišljati tuđom glavom i nisam u stanju stalno držati njušku u zadnjici alfa-mužjaka. Pri tome, ne radi se u nas o dosljednosti političkoj ideji, niti o timskom djelovanju u cilju ostvarivanja zacrtanih ideala, nego vazda i navijek o klasičnom balkanskom diktatu s vrha i vječitom robovanju pragmi. Svi su izbori samo ukras na dimnoj zavjesi demokracije s ciljem očuvanja hijerarhije čopora.
S druge strane, u zadnje vrijeme militantni pripadnici domaće LGBT zajednice, ni po čemu se ne razlikuju od čopora. Organizirajući tzv. parade ponosa i ultimativno zahtijevajući svoja prava na jednakost, niti u jednom trenutku nisu iskazali kako su ipak samo ljudi, kao i svi ostali građani s kojima se žele jednačiti te kako ih možda muče isti problemi. Autistično, ne spominjući pljačku, nezaposlenost, nepotizam i sve ostale probleme, propustili su naći bar jednu dodirnu točku s ostatkom stanovništva i potaknuti bar empatiju, ako ne podršku. Inzistirajući samo na institucionalnom uređenju i seksualnim slobodama pokazali su svoje sebično i prijetvorno lice. Ni traga širem kontekstu koji su povorke ponosa inicijalno uključivale (protestni, antiratni). Nitko se ni ne zabuni sebe prozvati homoerotikusom kao nešto širim pojmom od homoseksualca, koji pretpostavlja postojanje ljubavi. Bit će kako je krajnji cilj ipak samo promocija promiskuitetnog ponašanja, možda najbolje izražena kroz jednu od grupa na Zagreb-pride forumu: „Seks – Gdje je rupa, tu se trpa“. Držeći se za ruke s političarima, predstavljajući se ne kao skup pojedinaca, nego kao homogena grupa, stvorili su monstruozni nad-čopor. Neiskreni pederi i još neiskreniji političari, koji su se tu našli više zbog diktata stranih gazda, nego zbog svojih uvjerenja, u savršenoj simbiozi čopora.
Nasuprot njima, oni koji niti ne skrivaju kako su rukovođeni principima čopora, predvođeni navijačkim skupinama. Kada ne napadaju povorke ponosa i ne rade sranja po gradovima i stadionima, navijači su daleko najbenigniji čopor od ovdje spomenutih. Frustrirani nedostatkom samodostatnosti i obiteljske ljubavi, oni se, s krajnje iracionalnom ljubavlju prema nekom klubu, vežu u novu obitelj-čopor s dobro definiranim pravilima i hijerarhijom. Gledajući nogomet i navijajući, čovjek bar na sat-dva zaboravi na sve probleme, a posebno na skribomansko-kognitivno- egzistencijalne dvojbe poput ove: „Zašto pisati i objašnjavati nešto što su istinski veliki i pametni ljudi davno iscrpno objasnili i puno bolje napisali nego ću ja to ikada umjeti?“
Što je to zajedničko tako raznorodnim skupinama poput političara, homoseksualaca i navijača da bi ih netko „sljubio“ u naslovu nekog teksta? Posljednjih dana sve tri skupine na neki način doživljavaju kulminaciju zanimanja javnosti i medija: političari svojim izborima i preslagivanjima, gej populacija svojim paradama, a navijač,i naravno, Europskim prvenstvom u nogometu. Lako bi se navedenim skupinama mogla dodati još pokoja, posebno naša, lokalna, poput militantnih širitelja kulture, zajapurenih osnivača sveučilišta ili entuzijastičnih slavonskih vaterpolista, no to ne mijenja ništa na osnovnoj potki koja se nazire u svim nabrojanim skupinama: sindrom čopora.
Oduvijek sam smatrao kako je čovjek sam kovač svoje sreće, te kako se pomaci u svijetu ostvaruju isključivo valjanim djelovanjem unutar vlastitog mikrokozmosa. No, u jednom trenutku, ponijela me totalno iracionalna misao, u potpunoj opreci s vlastitim sebstvom, vjerojatno nastala pod utjecajem medija, da se čovjek ne može i ne treba što je više moguće izolirati od svoje sredine. Čemu intelekt ako nije stavljen u funkciju šire zajednice, ako nije socijaliziran? Analizirajući život i svakodnevnicu, pronašao sam kako kultura, umjetnost, ekološki i humanitarni rad i tome bliske djelatnosti nemaju ama baš nikakvog utjecaja na naše društvo. Jedino relevantno polje „socijalnog humanističkog“ djelovanja u nas je politika. Nadalje, želite li se baviti politikom, valja se kloniti neovisnih lista, osim ako niste iznimno karizmatičan i kontroverzan lik, spreman na svakakve gluposti (a takav nisam) i prikloniti, po mogućnosti, nekoj od velikih stranaka. Uključih se tako u rad jedne stranke i istog trena sam požalio. Nisu u pitanju ljudi – bilo je tamo mnoštvo simpatičnih i dragih ljudi pa i prijatelja - nego osjećaj određenosti, katalogizacije, smještanja u ladicu. Više to nisam bio ja, ničim ograničen, već samo jedan od kotačića u ogromnom mehanizmu s kojim upravlja netko dalek, meni nepoznat. Biti socijal-demokrat, ljevičar ili biti ognjištarac, konzervativac, desničar, u našim uvjetima stanje je koje strašno ograničava i u potpunosti oduzima slobodu, poput psa zauvijek vezanog lancem. Vlastito JA ultimativno biva zamijenjeno nekim zajedničkim kolektivnim MI. Nekako sam trpio tu bez stvarnog povoda iniciranu nelagodu, dok se nije pojavio stvaran povod u liku gubernatora iz metropole, koji je sva samostalna promišljanja i planove gurnuo u stranu i na stol bacio neki novi, tko zna od koga negdje daleko smišljen master-plan po kojemu se u budućnosti ima djelovati. Da li pod utjecajem priča o Doc Hollidayu ili Zane Greyovih kaubojskih romana o usamljenim jahačima, koje sam gutao kao dijete, no shvatio sam kako ne umijem razmišljati tuđom glavom i nisam u stanju stalno držati njušku u zadnjici alfa-mužjaka. Pri tome, ne radi se u nas o dosljednosti političkoj ideji, niti o timskom djelovanju u cilju ostvarivanja zacrtanih ideala, nego vazda i navijek o klasičnom balkanskom diktatu s vrha i vječitom robovanju pragmi. Svi su izbori samo ukras na dimnoj zavjesi demokracije s ciljem očuvanja hijerarhije čopora.
S druge strane, u zadnje vrijeme militantni pripadnici domaće LGBT zajednice, ni po čemu se ne razlikuju od čopora. Organizirajući tzv. parade ponosa i ultimativno zahtijevajući svoja prava na jednakost, niti u jednom trenutku nisu iskazali kako su ipak samo ljudi, kao i svi ostali građani s kojima se žele jednačiti te kako ih možda muče isti problemi. Autistično, ne spominjući pljačku, nezaposlenost, nepotizam i sve ostale probleme, propustili su naći bar jednu dodirnu točku s ostatkom stanovništva i potaknuti bar empatiju, ako ne podršku. Inzistirajući samo na institucionalnom uređenju i seksualnim slobodama pokazali su svoje sebično i prijetvorno lice. Ni traga širem kontekstu koji su povorke ponosa inicijalno uključivale (protestni, antiratni). Nitko se ni ne zabuni sebe prozvati homoerotikusom kao nešto širim pojmom od homoseksualca, koji pretpostavlja postojanje ljubavi. Bit će kako je krajnji cilj ipak samo promocija promiskuitetnog ponašanja, možda najbolje izražena kroz jednu od grupa na Zagreb-pride forumu: „Seks – Gdje je rupa, tu se trpa“. Držeći se za ruke s političarima, predstavljajući se ne kao skup pojedinaca, nego kao homogena grupa, stvorili su monstruozni nad-čopor. Neiskreni pederi i još neiskreniji političari, koji su se tu našli više zbog diktata stranih gazda, nego zbog svojih uvjerenja, u savršenoj simbiozi čopora.
Nasuprot njima, oni koji niti ne skrivaju kako su rukovođeni principima čopora, predvođeni navijačkim skupinama. Kada ne napadaju povorke ponosa i ne rade sranja po gradovima i stadionima, navijači su daleko najbenigniji čopor od ovdje spomenutih. Frustrirani nedostatkom samodostatnosti i obiteljske ljubavi, oni se, s krajnje iracionalnom ljubavlju prema nekom klubu, vežu u novu obitelj-čopor s dobro definiranim pravilima i hijerarhijom. Gledajući nogomet i navijajući, čovjek bar na sat-dva zaboravi na sve probleme, a posebno na skribomansko-kognitivno- egzistencijalne dvojbe poput ove: „Zašto pisati i objašnjavati nešto što su istinski veliki i pametni ljudi davno iscrpno objasnili i puno bolje napisali nego ću ja to ikada umjeti?“
