Konstantna ratna psihoza postala je dio svjetske svakodnevice, a retorika poput one o “uništenju civilizacije u jednoj noći” postaje deklarirana politika davno otvorene Pandorine kutije svijeta bez međunarodnog prava i ikakvih moralnih kočnica.
O toj gradaciji zla razgovarali smo sa sociologom vojske i rata Ozrenom Žunecom, umirovljenim profesorom Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Rat, prijetnje i ucjene postale su važno sredstvo komunikacije, ne biraju se riječi. Svjetska politika 21. vijeka dosegnula je svoju nadnaravnu kulminaciju s Trumpovom demonstracijom sile koja negira zdrav razum i sustavno širi zlo. Scenariju katastrofe ne nazire se kraj.
Svjedočimo kliničkoj slici na vrhu svjetske politike gdje narcisoidni psihopati i teški neurotičari upravljaju planetom. Svjetski policajac Trump danas djeluje izvan svakog zakona, a ostatak svijeta to nijemo promatra. Donose se odluke koje zaobilaze parlamente i kongrese, a međunarodni nalozi, poput onog za Netanjahua, potpuno se ignoriraju. To nije slučajna greška u sustavu, Trumpa i Netanjahua je narod izabrao.
No, još više zabrinjava reakcija ostatka svijeta. Drugi državnici, umjesto da budu korektiv tim očiglednim aberacijama, ne samo da šute, nego se tim figurama zapravo nerijetko odvratno ulizuju. Plejada likova koji danas tresu svjetskom šahovskom pločom – Putin, Trump, Netanjahu – savršeno odgovaraju jedni drugima u svojoj besramnosti, spremni su i umrijeti za vlastitu ideju veličine, videći to kao dio svog mita. Oni su ubili čovjeka u sebi kako bi nesmetano provodili moć.
Svi ti lideri redovito se pozivaju na “nacionalne interese”, frazu iza koje se krije potpuni izostanak morala i odgovornosti prema čovječanstvu. Taj se termin nikada dublje ne razrađuje, on služi samo kao magična formula kojom se opravdava svaka brutalnost i kršenje međunarodnog prava. Kada se politika svede isključivo na takav interes, bez trunke stida ili obzira prema drugome, svijet ulazi u zonu u kojoj više nema zakona, već samo borba i to za nadmoć najjačih.
U turbulencijama, od prijetnji o potpunom uništenju do zapaljivih primirja, u zraku ostaje izvjesna opasnost “ograničenih kopnenih akcija” na Iran i izravnog prodora “čizmom na zemlju”. Djeluje li taj vojni hazard kao rezultat strateškog promišljanja ili kaotični hir nepredvidljivog svjetskog moćnika?
Rat je prostor nepredvidljivih faktora, intuicije i slučaja, a ono što danas gledamo je totalni strateški narcisizam. Najave “ograničenih kopnenih akcija” koje će trajati “nekoliko tjedana” zvuče opasno naivno. Svijet se uvlači u krizu kojoj se ne nazire kraj, a ideja o invaziji na Iran ili nasilnom ovladavanju Hormuškim tjesnacem graniči sa suludošću.
Ako su u Vijetnamu doživjeli strateški slom, u Iranu bi se mogli suočiti s još gorim scenarijem. Podcijeniti teren i narod koji ima tisućljetni kontinuitet države nasuprot moćnom vojnom odgovoru greška je koja se skupo plaća. Građanska opozicija u Iranu je politički aktivna i osviještena; unatoč prosvjedima protiv islamokracije, to nije masa koja će se jednostavno razmaknuti pred stranim tenkovima.
Vjerovanje da će unutarnje nezadovoljstvo režimom automatski značiti dobrodošlicu agresoru je zabluda jer vanjski neprijatelj najčešće homogenizira naciju. Ljudi se okupe pod zastavom države kako bi je obranili, a tek potom raspravljaju o režimu. To nije plod vjerskog fanatizma, već racionalna ljudska reakcija na napad.
Otpornost naroda ne dolazi iz religije, već iz povijesnog identiteta i navike na nevolju. Iran strateški povlači poteze dozirano koristeći saveznike poput hutista za ofenzivne akcije. Činjenica da je Hormuški tjesnac praktički zatvoren, predmet teških ucjena i labavog mira pokazuje da planeri na Zapadu nisu predvidjeli sve scenarije, inače to ne bi dopustili.
Svijet se uvlači u krizu kojoj se ne nazire kraj, a ideja o invaziji na Iran ili nasilnom ovladavanju Hormuškim tjesnacem graniči sa suludošću. Ako su u Vijetnamu doživjeli strateški slom, u Iranu bi se mogli suočiti s još gorim scenarijem
U Trumpovoj igri moći je Power Plant Day, sustavno uništenje iranske civilne infrastrukture, i to čak uz njegovu jasnu poruku da ga ne “brinu ratni zločini”, dok su iz javnog prostora već izbrisani konvoji humanitarne pomoći, izbjeglički kampovi, žrtve genocida. Kako je civilizacija kapitulirala pred takvom opasnom retorikom koja ratni zločin pretvara u legitimni strateški cilj?
Humanost je postala talac vojne strategije, a civili su u ratu praktički izbrisani. Prihvaćanje tzv. “kolateralne štete” postalo je standard kojim je likvidirana ljudskost; dokle god broj ubijene djece nije “disproporcionalan” vojnom cilju, to se smatra prihvatljivom ratnom situacijom. Bolnice, cestovna i željeznička infrastruktura, škole, nekada hors de combat, danas su legitimni ciljevi i vojni resursi.
Izrael, primjerice, uskraćuje gorivo bolnicama pod argumentom da ga Hamas koristi za jačanje svojih pozicija, što u stvarnom životu i ima temelja. Taj proces korijene vuče još iz Drugog svjetskog rata i pojave strateške avijacije: uništiti neprijateljsku industrijsku bazu onemogućavajući civilnom stanovništvu funkcioniranje.
Britanci su tako bombardirali Njemačku, Amerikanci Japan, a kulminacija je bila Hirošima, koja nipošto nije bila vojni cilj. Svojim sam studentima na vojnom učilištu uvijek govorio: ako odlučite ratovati, računajte na to da će u jarcima ležati mrtva djeca, htjeli vi to ili ne. Rat je po svojoj prirodi opasna i nepredvidiva situacija koja ne poznaje čistu podjelu na vojsku i civile.
Ne možete birati susjede
Izraelsku državu rođenu iz ništavila Drugog svjetskog rata u brutalne ratne sukobe gura Netanjahu koji tim ratovima brani vlastitu slobodu. Kako tumačite tu kolektivnu ulogu naroda kao taoca politike osobnog opstanka jednog čovjeka na toj povijesnoj vjetrometini između obrane prava na svoje postojanje i krvavih ratnih zločina?
Situacija u Izraelu je tragična jer vlast, predvođena Netanjahuom, namjerno briše razliku između anticionizma i antisemitizma. Optužbe za antisemitizam koriste se kao štit za političke promašaje i osobne sudske procese. Fascinantno je, ali i zastrašujuće, koliko je izraelsko društvo trenutno homogenizirano u potpori ratu. Podaci da preko 90 posto građana opravdava napade na Iran i akcije u Gazi pokazuju da unutar Izraela gotovo da nema snažnog, organiziranog glasa razuma.
Čak i povijesne ličnosti poput Golde Meir, koje nitko ne može optužiti za antiizraelske stavove, imale su širinu shvaćanja prostora Palestine koju današnji lideri potpuno odbacuju. Prevladavajući stav Izraela da su Palestinci apriorni, vječni neprijatelji s kojima se ne može živjeti je opasna retorika.
Ne možete birati susjede na geografskoj karti; negiranje prava na zajedničko postojanje samo produbljuje ciklus nasilja kojem se ne nazire kraj, jer se ovakvi ratovi rijetko završavaju potpunom kapitulacijom poput Njemačke ili Japana, oni se najčešće vuku do iscrpljenosti i mučnih primirja, ostavljajući iza sebe trajne ožiljke.
Gledajući razmjere izraelskih napada na Bliskom istoku, kako sociologija rata objašnjava taj put Izraela od žrtve do onoga tko sije strah i smrt? Dokazuje li to da se iz vlastite povijesti ništa ne nauči?
Povijest nas uči opasnom obrascu – simpatija prema žrtvi često završi razočaranjem kada ta ista žrtva postane moćna. Amerika je nakon 11. rujna uživala potporu cijelog svijeta, da bi je prokockala invazijama na Irak i Afganistan.
Sličnu tragediju gledamo s Izraelom: narod koji je preživio Holokaust i koji je civilizaciji dao genijalne doprinose u znanosti i kulturi, danas provodi politiku koja u Gazi poprima razmjere genocida. Pokušaj istjerivanja Palestinaca, koji je spriječio samo čvrst stav Egipta o zatvaranju granica, podsjeća na tjeranje stoke iz jednog tora u drugi. To je vrhunac dehumanizacije – protivnik više nije čovjek, nego objekt koji se premješta.
Situacija u Izraelu je tragična jer vlast, predvođena Netanjahuom, namjerno briše razliku između anticionizma i antisemitizma. Optužbe za antisemitizam koriste se kao štit za političke promašaje i osobne sudske procese. Fascinantno je, ali i zastrašujuće, koliko je izraelsko društvo trenutno homogenizirano u potpori ratu
U toj konfuziji ratnog zla, gdje civilni ciljevi postoje još samo u filmovima, dok se stvarni ljudi pretvaraju u pokretne mete, a vođe u lica bez krvi i srama – kako je likvidirana humanost?
Vrhunski teoretičar rata Clausewitz rat je vidio kao trojstvo politike, vojske i naroda vođenog strastima. Danas se taj okvir urušava jer tehnologija više nije tek materijalna pomoć; ona postaje subjekt koji “misli” i vlada našom ratnom psihozom. No, ljudski faktor nije posve nestao, on je i dalje prisutan, ali na najgori mogući način i na najodgovornijim pozicijama.
S tog trona u suvremenim identitetskim ratovima neprijatelja treba istrijebiti; slično kao što su nacisti koristili insekticid ciklon B za ubijanje ljudi koje nisu smatrali ljudskim bićima. Ratovi su povijesno bili iznimno ritualizirani; postojala je obveza proglašenja ratnog stanja slanjem glasnika s jasnom objavom: “Evo, u ratu smo”.
Viteška etika branila je ciljanje pojedinaca poimence; borili ste se protiv uniforme, a ne protiv konkretne osobe. Sada se rat strategijom ciljane eliminacije “vrhovnih vođa” pretvorio u niz visokotehnoloških atentata, čime je izbrisana i posljednja granica između vojnog sukoba i hladnokrvne likvidacije. Bit rata svedena je na faktor iznenađenja, a ne više čin svjesne, otvorene borbe za legitimne ciljeve i poredak, čime brišemo sve postavljene pravne zakonitosti: međunarodno pravo, Povelja UN-a i sve nekad poznate definicije agresije pale su pred “logikom efikasnosti”.
Kamo je u vremenu “tehničke” eliminacije nestao taj elementarni stid pred ljudskom patnjom, koji je po ratnoj etici iz udžbenika podrazumijevao obzir čak i prema neprijatelju?
Taj stid o kojem govorite u ranoj je grčkoj povijesti bio poznat kao aidos, unutarnja kočnica koja čovjeku ne dopušta da učini nešto nečovječno ili nedostojno. Današnje vođe taj aidos uopće nemaju. Nekada se neprijatelju dugovao dostojanstven ukop; u Drugom svjetskom ratu oboreni piloti pokapani su s vojnim počastima suprotne strane jer su uvažavani kao borci, danas je to nezamislivo.
Konvencije su štitile čak i protivničke vojnike u trenucima najveće pogibelji, poput zaštite brodolomaca. More je oduvijek smatrano zajedničkim neprijateljem svih mornarica, surovom prirodom protiv koje se svi borimo, a u toj borbi za goli život neprijateljski vojnici, zalutali u zraku ili izgubljeni na pučini, prestaju biti mete i postaju braća po istoj nevolji. Kodeks je nalagao pomoć ili barem da se neprijatelja u nevolji usmjeri prema kopnu.
Danas svjedočimo opasnom otklonu: kod američkog potapanja iranske fregate, podmornica se nakon torpediranja nije ni zaustavila, što je nekada bio neoprostiv prekršaj ratnih običaja. Zanimljiva je povijesna paralela s njemačkim admiralom Karlom Dönitzom. On je na Nürnberškom procesu osuđen na deset godina zatvora zbog zapovijedi o zabrani spašavanja savezničkih brodolomaca (tzv. Lakonija-Erlass). Čak i u tom mračnom razdoblju postojali su trenuci ljudskosti, dok danas svjedočimo da takvi incidenti prolaze bez ikakvih pravnih ili moralnih sankcija, što ukazuje na duboku civilizacijsku regresiju.
Ahilej i Hektor
Ipak, da ne upadnemo u zamku mitova o “boljoj” prošlosti. Nije li i ona u svojoj biti ispunjena brutalnim, krvavim, duboko neetičnim sukobima?
Naravno, ne treba idealizirati prošlost. Samo da spomenemo antičke epove, vidimo strašne masakre. Ahilejevo mrcvarenje Hektorovog tijela, koje je vukao oko zidina Troje, čisti je ratni zločin i krajnje srozavanje ljudskog dostojanstva. Često sam sa studentima računao da bi Ahilej dobio maksimalnih 35 do 40 godina zatvora pred Haškim sudom za svoje postupke.
Dakle, brutalnost je konstanta, kroz povijest smo pokušavali te primalne impulse obuzdavati zakonima i konvencijama, ali danas smo izgubili čak i privid pravnih okvira koji su tu brutalnost trebali obuzdati. Danas se čini da te ograde ubrzano padaju, vraćajući nas u stanje barbarstva, ali s tehnologijom koja to barbarstvo čini neusporedivo smrtonosnijim.
Ako ograde koje su obuzdavale barbarstvo padaju, što je ostalo od NATO-a? Nekadašnja kompaktna utvrda pretvorila se u “kuću nesložne braće”.
Nakon završetka hladnog rata i 1989. godine, padom Berlinskog zida i ujedinjenjem Njemačke, NATO je ostao bez glavnog neprijatelja koji mu je davao smisao i koherentnost. U javnosti se Rusija stalno portretira kao velika prijetnja Europi, no performans njezine vojske u Ukrajini sugerira drugačije.
Ako Rusija četiri godine ne može ostvariti odlučujuću pobjedu u susjedstvu, postavlja se pitanje s kakvim bi to resursima napala Europu. Strategija “čizme na tlu” (boots on the ground) bila bi im nepremostiv problem; teško je zamisliti da bi itko u Europi rusku vojsku dočekao s cvijećem.
Kao i sve velike organizacije koje su po svojoj prirodi inertne, NATO je danas institucija koja još uvijek luta u potrazi za svojom novom koherentnom svrhom u svijetu koji više nije bipolaran. Još devedesetih su se vodile rasprave trebaju li malim državama uopće vojske osim za pomoć u prirodnim katastrofama i tada je savez polako počeo gubiti identitet. Danas, s Amerikom koja pod Trumpovim utjecajem doslovno diže ruke od Europe, taj se problem pretvorio u egzistencijalnu krizu.
Što preostaje Europi, kontinentu nekada najratobornijih ideja, ishodištu dvaju svjetskih ratova sa svim otvorenim traumama – bitisanje kao američkog vojnog poligona?
Trumpov odnos prema Europi temelji se na potpunom ignoriranju njezine važnosti. Za njega je Europa “bezveze”, a NATO nepotreban trošak. On radije komunicira s Putinom ili Xi Jinpingom, vođen narcisoidnom potrebom da ga takvi moćnici obožavaju i priznaju kao sebi ravnog. U toj viziji svijeta, kontinent od pola milijarde ljudi i kolijevka zapadne civilizacije prestaje biti relevantan faktor.
Europa je izgubila apetit za ratovanje i više nije središte globalne agresije, što je civilizacijski napredak, ali je ostavlja ranjivom u svijetu kojim dominiraju lica bez krvi i srama. Razlog tome je vjerojatno činjenica da Europa više ne nastupa kao jedinstven i moćan politički subjekt. Ipak, te unutrašnje razlike – od Orbána i Fica do onih koji priznaju Palestinu – nisu nužno loše; one su odraz pluralizma koji je Europu oduvijek krasio.
Obljetnica mirne reintegracije Podunavlja prošla je gotovo nezapaženo jer u dijelu hrvatskog narativa postoji žal što se tamo nije dogodila “Oluja”. Umjesto da mir slavimo kao najveće postignuće, mi ga doživljavamo kao propuštenu priliku za konačni vojni obračun
Znači li to da je Europa postala kontinent koji je, u pokušaju da izbriše vlastiti ratni gen, postao tek birokratski okvir za mir koji paradoksalno ne širi mirovne inicijative, nego ili šalje paketa naoružavanja ili se brani šutnjom pred novim svjetskim požarima?
Iako se Europi često prigovara bezidejnost, ne smije se zaboraviti njezino najveće postignuće – potpuni nestanak međusobne ratobornosti. Stoljećima je ovaj kontinent bio poprište beskonačnih ratova oko granica i teritorija. Danas je nezamislivo da netko poziva na osvajanje tuđih pokrajina. Europa je uspjela učiniti teritorijalne sporove irelevantnima.
Primjeri poput Svete Gere ili Piranskog zaljeva, koji bi u nekim drugim vremenima sigurno završili ratom, danas su svedeni na bizarne i gotovo smiješne birokratske sporove. Iako osjećamo strah i strepnju zbog budućnosti i djece u ovom nestabilnom svijetu, mir koji je Europa ostvarila unutar svojih granica golem je civilizacijski iskorak. Uspjeli smo pacificirati kontinent koji je nekada bio izvor najvećih svjetskih razaranja, i to je postignuće koje ne bismo smjeli podcijeniti.
U svijetu crnila i otvorenih ratnih žarišta, i pojedini društveni krugovi u Hrvatskoj se vraćaju svom mračnom identitetu, onom ustaškom iz vremena NDH. Vi ste i hrvatski branitelj, kako doživljavate taj déjà-vu?
Kao branitelj, kao Hrvat i kao građanin, osjećam duboki osobni stid zbog događaja kojima svjedočimo. Državne strukture, ali i braniteljske udruge, trebale bi s puno više odlučnosti odbacivati takve pojave, umjesto što dopuštaju da se one neometano šire javnim prostorom. Radikalne skupine namjerno koriste simbole poput “Za dom spremni” u samim institucijama vlasti kako bi demonstrirale da su iznad zakona.
To je sustavno testiranje granica demokracije na koje institucije sramotno šute. Umjesto jasne osude relativizacije koja čak i nastupe Thompsona tretira kao benigne obiteljske izlete. To je opasno “omekšavanje” priče dok se istovremeno nagriza ustavni poredak zemlje. NDH nije bila stvarna inkarnacija hrvatske države, već negacija svake zakonitosti; ona, ruku na srce, nije ni bila država, nego poligon za zločin koji je sijao nesreću čak i onima u čije se ime navodno borio.
Apsurd je da danas zazivamo “retuđmanizaciju” kako bismo se spasili od radikalne desnice, to najbolje ocrtava koliko smo zastranili. Država si stalno skače u usta tvrdeći da je taj radikalni narativ bio jedina motivacija za borbu 1991. godine, što je povijesno netočno i uvredljivo za sve nas koji su branili ustavni poredak, a ne mračne aveti prošlosti.
Zajedničko sjedenje
U tom sustavnom režiranju prošlosti, gotovo je nečujno prošla 30. godišnjica početka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Zašto ne obilježavamo mir?
Obljetnica mirne reintegracije Podunavlja prošla je gotovo nezapaženo jer u dijelu hrvatskog narativa postoji žal što se tamo nije dogodila “Oluja”. Umjesto da mir slavimo kao najveće postignuće, mi ga doživljavamo kao propuštenu priliku za konačni vojni obračun. To je porazna činjenica koja pokazuje koliko smo još daleko od istinske europske stabilnosti.
Prevladava opasno mišljenje da bi se vojnim putem stvari “riješile” jednom zauvijek. Iako je reintegracija bila uspješan državni projekt, ona nije uspjela prožeti društvo; on je završen na papiru, dok u stvarnosti, umjesto suživota, imamo duboku podijeljenost.
Stranke poput DP-a, primjerice, nameću apsolutnu presumpciju neprijateljstva prema Srbima – oni su neprijatelji sami po sebi i što god rekli, unaprijed se odbacuje. Dok su se zapadne sile nakon stoljeća ratovanja uspjele integrirati i stvoriti funkcionalan mir, mi smo zapeli u retorici “ljute trave na ljutu ranu”. Nismo naučeni na dijalog, već na nametanje vlastite pozicije.
Posljednjih godina u hrvatskom društvu određeni braniteljski krugovi djeluju destruktivno: određuju, uređuju, zabranjuju. Zašto veterani u miru često postaju najglasniji čuvari ratne vizije?
Istinski mir često kreće od onih koji su rat osjetili na vlastitoj koži; zadaća vojnika je da prepozna ljudskost u bivšem neprijatelju i kaže “nikad više”. Bez političke volje ti su napori uzaludni. Kod nas još uvijek dominira retorika koja sprječava zajedničko sjedenje za stolom, dok se na zapadu to smatralo temeljem nove, stabilne Europe. Razlika nije u tome tko je više ratovao, nego tko je izvukao pouku o nužnosti suradnje.
Ljudska je rasa opstala upravo zato što se znala udruživati, pa zašto onda sukob postaje uzorak ponašanja? Odgovor leži u formuli “zavadi pa vladaj” – radikalizacija koja služi onima koji se žele nametnuti kao vođe u ratu, jer u miru gube bazu. To vidimo svugdje, od Hamasa do lokalnih provokacija političara u regiji koji preko granice traže potvrdu svog liderstva.
Povijest nudi fascinantan primjer: samo deset godina nakon milijunskih žrtava na Verdunu i Sommei, veterani Francuske i Njemačke sjeli su zajedno i poručili da je takvo ratovanje besmisleno. To vojničko bratstvo i mirovne manifestacije trajale su dok Hitler nije zabranio svaku “fraternizaciju”, vraćajući narativ na mržnju i žal što nije ubijeno još više neprijatelja.
Taj isti mentalitet prepoznajemo i danas, politiku koja sustavno guši normalizaciju jer mir nije tek odsustvo rata, već aktivan proces koji vlast može potaknuti ili svjesno uništiti.
Jedan ste od rijetkih intelektualaca koji su zbog principa 2023. napustili Maticu hrvatsku. Mnogi bi danas na dehumanizirajuće izjave jedne članice te institucije samo odmahnuli “To me se ne tiče”.
Moj odlazak iz Matice hrvatske bio je reakcija na divljački ispad jedne njezine dužnosnice na koji vodstvo, s gospodinom Mirom Gavranom na čelu, uopće nije reagiralo. Njihov odgovor da “ne mogu propisivati članovima što će misliti i govoriti” smatram krajnje evazivnim. To nije demokracija; to je ohlokracija, vladavina svjetine i njezinih najnižih poriva. Ne mogu biti član organizacije čiji su istupi nespojivi s civilizacijskim standardima.
Ako šutimo na takve stvari pod krinkom slobode govora, sudjelujemo u razgradnji samog društva. Intelektualac mora biti onaj koji prvi prepoznaje devijacije i reagira na njih, čak i po cijenu vlastite komocije. Danas je to postalo izuzetno rijetko jer se protiv autonomnih intelektualaca vodi sustavna borba, dok prostor preuzimaju oni koji su spremni prodati obraz za mirnu savjest.
Znači li to da je većina intelektualaca prihvatila ulogu “sobnih predavača” umjesto glasa javne savjesti?
Režimi ih doživljavaju kao opasnost jer oni jedini dovode u pitanje tzv. “nacionalne interese” koji su često zapravo antiinteresi. Država nastoji pokazati da su intelektualci zapravo samo njezini činovnici, s ciljem stvaranja pacificirane akademske zajednice koja ne postavlja neugodna pitanja.
Likvidirane su ljudske veličine poput Josipa Reihl-Kira ili Milana Levara koji su se jasno suprotstavili narativu sukoba, a danas se likvidacija vrši suptilnije – marginalizacijom i društvenim izoliranjem. Politika devedesetih nije trpjela opoziciju, a taj se refleks zadržao do danas; samo su se metode promijenile.
