Dogodilo se to već toliko puta da svima koji to primjećuju i nije previše bitno
Zasjedanje Opće skupštine UN-a, koje počinje ovaj tjedan, bit će prilično burno. Svijet je na rubu trećeg svjetskog rata. Rat traje u Ukrajini i Palestini. Mogao bi se nastaviti i izraelsko iranski rat. Velike sile sigurno će iskoristiti pozornicu UN-a da iznesu svoja stajališta. I ona će biti jasna. Ali bit će u UN-u prisutna i jedna mala zemlja za koju neće biti jasno koja su njena stajališta. Ni o Gazi niti o Ukrajini. Toliko mala da će ova pojava kod mnogih proći nezamjetno, ali će je sigurno primijetiti oni koji su najvažniji.
Naravno, radi se o Hrvatskoj. Naime, u New York ide, i za govornicom UN-a uime Hrvatske govorit će Zoran Milanović. U Americi će biti i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, ali njegova će uloga biti puno manja. On će u New Yorku osim, naravno, Hrvatske predstavljati i Vladu koja zajedno s Milanovićem trebao voditi Hrvatsku vanjsku politiku.
– Ja ću u New Yorku govoriti onako kako mi se čini da mi je hrvatsko građanstvo dalo mandat da govorim, rekao je Milanović prošlog tjedna. Dakle, ako se u zadnji čas nije dogodio neki dogovor, a sve upućuje da nije, Milanović je u New Yorku zainteresiranima, kojih na svu sreću neće biti previše, predstaviti svoju privatnu verziju hrvatske vanjske politike. Baš kao što, uostalom, radi i Vlada koja također ne vodi nimalo računa što misli onaj s kojim bi tu vanjsku politiku trebala usuglašavati.
Sto smo puta već napisali da je ovakva situacija nedopustiva. I da je raritet među normalnim demokratskim državama u kojima se zna što je čija ovlast kada su u pitanju najviši državni dužnosnici. U Hrvatskoj postoje dva krila izvršne vlasti kada je u pitanju obrana, sigurnosne službe i vanjska politika. I ta situacija kreira kaos sada već 25 godina, sve od onda kada je krajem 2.000. napravljen truli kompromis kada je šestorka predvođena SDP-om prekršila jedno od svojih temeljnih obećanja. Ono da će Hrvatsku pretvoriti u klasičnu parlamentarnu demokraciju u kojoj zemlju vodi Vlada odgovorna parlamentu, a u kojoj predsjednik ima krajnje ograničene ovlasti strogo propisane Ustavom i odgovarajućim zakonima. Ali zbog obzira prema Stipi Mesiću, koji je 2.000. neočekivano postao predsjednik, odustalo se od tog jednog obećanja na kojem je tadašnja oporba najviše inzistirala. Postojeći sustav gotovo da navodi Vladu da ignorira predsjednika kod imenovanja veleposlanika gdje im je potreban njegov supotpis. Pa stvar rješava s otpravnicima poslova koje može sama imenovati. Takva je praksa prilično nekorektna prema predsjedniku, ali, formalno gledano, ne krši se ni Ustav niti bilo koji zakon.
Ali taj Ustav kakav je kreiran 2.000. ni na koji način ne regulira što ako se predsjednik i Vlada ne mogu ili ne žele odgovoriti. Kao što se sada nisu dogovorili oko ničega. Kada je recimo u pitanju rat u Ukrajini, stajališta su dijametralno suprotna. Milanović smatra da je i Zapad odgovoran za rat u Ukrajini jer je prevario Moskvu na način da je izigrao obećanje dano prilikom ujedinjenja Njemačke da se NATO neće širiti na istok. I da je Zapad takvom politikom »gurao penkalu u oko ruskom medvjedu« pa je ovaj bio prisiljen reagirati kako je reagirao. S druge strane Vlada do zadnjeg slova prati politiku EU-a koja svu odgovornost za rat svaljuje na Rusiju. U New Yorku će se predstaviti ova prva hrvatska pozicija, u Bruxellesu se redovito predstavlja druga.
Gotovo je ista stvar na djelu kada je u pitanju Gaza. Milanović bi odmah priznao neovisnost Palestine, Vlada čeka da vidi što će napraviti EU. Milanović je krajnje brutalan prema Izraelu. Vlada je bitno suzdržanija i isto slijedi maticu EU-a. Sve ovo bit će očigledno da ne može biti očiglednije i ovog tjedna u New Yorku. Na sreću, kao što smo to već naglasili, neće biti puno onih koji će to primijetiti. Osim, naravno, onih kojih se to tiče. Pa će to svakako zabilježiti i u Izraelu i u Ukrajini i u Rusiji. I vjerojatno i u napaćenoj Palestini. I još ponegdje. U Bruxellesu sve to već znaju. I sve to se neće dogoditi prvi put.
Dogodilo se to već toliko puta da svima koji to primjećuju i nije previše bitno. Tako da nekih većih posljedica neće biti. Svi koji to uoče samo će odmahnuti rukom. Najvjerojatnije prezrivo.
