[caption id="attachment_85543" align="alignleft" width="460"] Ivan Vilibor Sinčić i Mario Brajković Foto: Ivan Pernar[/caption]
Unatoč svojim progresivnim, urbanim, ljevičarskim, a često puta i rokerskim stavovima novinar Aleksandar Stanković opstao je na državnoj dalekovidnici više od 15 godina dovodeći razne goste iz raznih sfera djelatnosti pa tako i iz politike. Izravan je, direktan, provokativan, humorističan i zanimljiv te često puta predvidi rasplet situacije mnogo prije i bolje od skupo plaćenih analitičara. I ne samo da predviđa i analizira nego se zahvaljujući njegovim istraživanjima uspiju razotkriti, po hrvatsko društvo opasne kriminalne radnje. Sjetimo se samo ćosave Sisačke županice i bradatog Varaždinskog gradonačelnika.
U odjavi nedjelljne emisije (u2) u kojoj je gost bio Ivan Vilibor Sinčić, saborski zastupnik iz Živog zida, prvi puta Stanković djelovao je malo tužno. Shvatio je da je pogriješio što je 18. 10. 2015. u posljednju emisiju prije posljednjih parlamentarnih izbora „podlegao“ atmosferi i pozvao u goste Božu Petrova, što je ovoga „dignulo“ i dalo mu dodatni impuls, a neodlučnim ljudima nadu da će konačno biti bolje. Upravo ta emisija bila je prekretnica koja će isprofilirati „treći put“ u Hrvata, odnosno bilo je: ili Sinčić ili Petrov. Šansu je dobio Petrov i ostavio dojam pametnog mladog čovjeka, koji ne zna što hoće, ali budući da je uspio neutralizirati čuvenog Jamba trebalo mu dati šansu s nadom da će valjda obuzdati i dvoglavu parazitsko-uhljebničku neman (SDP-HDZ).
Na žalost, Stanković je krivo procjenio, vjerojatno pod utjecajem fašističko-klerikalističkog stada predvođenog fra Lukom Prcelom i sličnima pa s pravom možemo reći da i on nosi krimen zbog trenutačne situacije u državi. Zahvaljujući D´Hondtovoj metodi raspodjele glasova i prelijevanja u zastupničke mandate Boži Petrovu se prelilo 19 mandata, a Sinčiću samo jedan.
Ostalo je povijest: dolazi Tim, formira se vlada. Na scenu stupaju likovi poput Crnoje, Nakića, Hasanbegovića. Bujanec, Sedlar i Božo Alić ponovo se oglasiše s poznatim :
uvidjevši da će sve opet biti kao i u doba sanaderizacije, samo što će sada,dok se budu prodavale strateški važne tvrtke, Božo laprdati o nekim tamo reformama. Čak se i Karamarko, shvativši s kime ima posla 15-ak dana odmakao od ideoloških tema i posvetio supruzi Ani i Jozi Petroviću – Šteli. Bespredmetno je iznositi kako je ekipa koja je zavladala na krilima Bože Petrova daleko najgora pošast od stoljeća sedmog koja je poharala naše krajeve. Narod je očajan. Nekretnine se prodaju ili napuštaju te se bježi van pod svaku cijenu. Odlaze radno sposobni i nesposobni, mladi, djeca, babe i didovi. U jednom stanu, kod nas u Njemačkoj, načička ih se po šestero, a samo jedno radi. I opet im je bolje nego ovdje. A oni koji ostaju svoju bi sudbinu predali u ruke, makar Đuri Glogoškom ili Josipu Klemmu, jer iako su marginalizirani bili su med i mlijeko za ove koje Božo podržava te bi mnogi rado vidjeli Đuru kao ministra prosvjete ili Klemčinu na čelu socijalne skrbi, na primjer.
Sva sreća što je Stanković pametan čovjek te je nakon samo nekoliko mjeseci uvidio grešku, posuo se pepelom, pohvalio sebe i svoju emisiju, pljucnuo Karamarka i Tima te sa malim zakašnjenjem promovirao Sinčića u novog narodnog tribuna koji će možda nešto i promjeniti.
Ivan Vilibor Sinčić ima sve predpostavke da uspije. Nema novac, infrastrukturu, članstvo, ogranke, lobije, crkvu, niti gomilu onih kojima je dužan vraćati usluge. Slobodan je mladi čovjek koji je s prošlošću opterećen samo u duhu one Starčevićeve.“ Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost.“ A naša su prošlost: i Tuđman, i Sanader, i Vukovar, i Posavina, i Bosna, i Hercegovina i privatizacija, i ratni direktori, i silovatelji, zločinci i tisuće branitelja (svi odreda invalidi Domovinskog rata), tajkuni i mnogi, mnogi drugi. Nikako ih ne smijemo zaboraviti.
Naša je sadašnjost korumpirano sudstvo i pravosuđe, lopovi, ubojice, kradljivci stiropora, nesposobna i neučinkovita policija, Hrvatski nogometni savez i kopanje po kontenjerima, pretrpani autobusni kolodvori s jednosmjernim kartama u neizvjesnost, uvozni lobiji, propast Slavonskog sela, institucije koje ne funkcioniraju, nego još zataškavaju kriminal i lopovluk i mnogo, mnogo štošta. Nikako ne smijemo zaboraviti.
Sinčić ne dijeli Hrvate nego ih poziva da ostanu u Domovini i da se skupe kao nikada do sada. Prijavljuju nepravilnosti i kriminal. Bore za pravo na rad i život dostojan čovjeka. Ponosno izađu na trgove i ulice, stanu uz Živi zid te izazovu nelagodu svih koji su za 6 mjeseci uspjeli provesti čak dvije reforme ukidajući Stipu Mesića i nekakve pečate ukoliko takvi uopće više mogu imati stida. Nikako ne smijemo zaboraviti.
Hoće li Sinčić uspjeti, najmanje ovisi o njemu, a najviše o svima koji ostaju u Lijepoj našoj i njihovoj spremnosti na borbu do posljednjeg ideala. Nikako ne smijemo zaboraviti.
Unatoč svojim progresivnim, urbanim, ljevičarskim, a često puta i rokerskim stavovima novinar Aleksandar Stanković opstao je na državnoj dalekovidnici više od 15 godina dovodeći razne goste iz raznih sfera djelatnosti pa tako i iz politike. Izravan je, direktan, provokativan, humorističan i zanimljiv te često puta predvidi rasplet situacije mnogo prije i bolje od skupo plaćenih analitičara. I ne samo da predviđa i analizira nego se zahvaljujući njegovim istraživanjima uspiju razotkriti, po hrvatsko društvo opasne kriminalne radnje. Sjetimo se samo ćosave Sisačke županice i bradatog Varaždinskog gradonačelnika.
U odjavi nedjelljne emisije (u2) u kojoj je gost bio Ivan Vilibor Sinčić, saborski zastupnik iz Živog zida, prvi puta Stanković djelovao je malo tužno. Shvatio je da je pogriješio što je 18. 10. 2015. u posljednju emisiju prije posljednjih parlamentarnih izbora „podlegao“ atmosferi i pozvao u goste Božu Petrova, što je ovoga „dignulo“ i dalo mu dodatni impuls, a neodlučnim ljudima nadu da će konačno biti bolje. Upravo ta emisija bila je prekretnica koja će isprofilirati „treći put“ u Hrvata, odnosno bilo je: ili Sinčić ili Petrov. Šansu je dobio Petrov i ostavio dojam pametnog mladog čovjeka, koji ne zna što hoće, ali budući da je uspio neutralizirati čuvenog Jamba trebalo mu dati šansu s nadom da će valjda obuzdati i dvoglavu parazitsko-uhljebničku neman (SDP-HDZ).
Na žalost, Stanković je krivo procjenio, vjerojatno pod utjecajem fašističko-klerikalističkog stada predvođenog fra Lukom Prcelom i sličnima pa s pravom možemo reći da i on nosi krimen zbog trenutačne situacije u državi. Zahvaljujući D´Hondtovoj metodi raspodjele glasova i prelijevanja u zastupničke mandate Boži Petrovu se prelilo 19 mandata, a Sinčiću samo jedan.
Ostalo je povijest: dolazi Tim, formira se vlada. Na scenu stupaju likovi poput Crnoje, Nakića, Hasanbegovića. Bujanec, Sedlar i Božo Alić ponovo se oglasiše s poznatim :
„Druže Tito kupiću ti fiću,
a Mercedes Anti Paveliću“
uvidjevši da će sve opet biti kao i u doba sanaderizacije, samo što će sada,dok se budu prodavale strateški važne tvrtke, Božo laprdati o nekim tamo reformama. Čak se i Karamarko, shvativši s kime ima posla 15-ak dana odmakao od ideoloških tema i posvetio supruzi Ani i Jozi Petroviću – Šteli. Bespredmetno je iznositi kako je ekipa koja je zavladala na krilima Bože Petrova daleko najgora pošast od stoljeća sedmog koja je poharala naše krajeve. Narod je očajan. Nekretnine se prodaju ili napuštaju te se bježi van pod svaku cijenu. Odlaze radno sposobni i nesposobni, mladi, djeca, babe i didovi. U jednom stanu, kod nas u Njemačkoj, načička ih se po šestero, a samo jedno radi. I opet im je bolje nego ovdje. A oni koji ostaju svoju bi sudbinu predali u ruke, makar Đuri Glogoškom ili Josipu Klemmu, jer iako su marginalizirani bili su med i mlijeko za ove koje Božo podržava te bi mnogi rado vidjeli Đuru kao ministra prosvjete ili Klemčinu na čelu socijalne skrbi, na primjer.
Sva sreća što je Stanković pametan čovjek te je nakon samo nekoliko mjeseci uvidio grešku, posuo se pepelom, pohvalio sebe i svoju emisiju, pljucnuo Karamarka i Tima te sa malim zakašnjenjem promovirao Sinčića u novog narodnog tribuna koji će možda nešto i promjeniti.
Ivan Vilibor Sinčić ima sve predpostavke da uspije. Nema novac, infrastrukturu, članstvo, ogranke, lobije, crkvu, niti gomilu onih kojima je dužan vraćati usluge. Slobodan je mladi čovjek koji je s prošlošću opterećen samo u duhu one Starčevićeve.“ Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost.“ A naša su prošlost: i Tuđman, i Sanader, i Vukovar, i Posavina, i Bosna, i Hercegovina i privatizacija, i ratni direktori, i silovatelji, zločinci i tisuće branitelja (svi odreda invalidi Domovinskog rata), tajkuni i mnogi, mnogi drugi. Nikako ih ne smijemo zaboraviti.
Naša je sadašnjost korumpirano sudstvo i pravosuđe, lopovi, ubojice, kradljivci stiropora, nesposobna i neučinkovita policija, Hrvatski nogometni savez i kopanje po kontenjerima, pretrpani autobusni kolodvori s jednosmjernim kartama u neizvjesnost, uvozni lobiji, propast Slavonskog sela, institucije koje ne funkcioniraju, nego još zataškavaju kriminal i lopovluk i mnogo, mnogo štošta. Nikako ne smijemo zaboraviti.
Sinčić ne dijeli Hrvate nego ih poziva da ostanu u Domovini i da se skupe kao nikada do sada. Prijavljuju nepravilnosti i kriminal. Bore za pravo na rad i život dostojan čovjeka. Ponosno izađu na trgove i ulice, stanu uz Živi zid te izazovu nelagodu svih koji su za 6 mjeseci uspjeli provesti čak dvije reforme ukidajući Stipu Mesića i nekakve pečate ukoliko takvi uopće više mogu imati stida. Nikako ne smijemo zaboraviti.
Hoće li Sinčić uspjeti, najmanje ovisi o njemu, a najviše o svima koji ostaju u Lijepoj našoj i njihovoj spremnosti na borbu do posljednjeg ideala. Nikako ne smijemo zaboraviti.
