Suradnica SBPeriskopa Ivana Seletković objavila je svoju novu, drugu zbirku poezije Nedostaje koji stih. Izdavač DIOZIT d.o.o., Slavonski Brod. Za izdavača
Željko Divnić. Urednik izdanja dr. sc. Nijaz Ibrulj. Predgovor Veljko Lukić. Recenzenti dr. sc. Nijaz Ibrulj i Dunja Vanić. Grafička priprema Autor - Studio za grafički dizajn, Slavonski Brod.

Ivana Seletković autorica je, publicistica, kulturna kritičarka i pjesnikinja iz Slavonskog Broda. U svojim tekstovima bavi se umjetnošću, kazalištem, glazbom, sociologijom kulture i društvenim životom, a njezini osvrti i komentari objavljivani su na portalima poput SBPeriskopa i PlusPortala, te na mnogim regionalnim portalima. Posebno se ističe interesom za odnos umjetnosti i društva, što dolazi do izražaja u njezinoj knjizi Društvena fenomenologija opere, objavljenoj 2021. godine. Godinu ranije objavila je zbirku poezije Dlanovi znojni od čekanja, koja je predstavljena i na engleskom jeziku pod naslovom The Palms Sweaty of Waiting. 2023. godine objavljena je i zbirka eseja pod nazivom Vjerovanje u znanje. Uz publicistički i znanstveni rad, piše poeziju čiji su stihovi predstavljeni na književnim događanjima u Slavonskom Brodu.

SBPeriskop će u tri nastavka objaviti dvije rezenzije i predgovor za knjigu.

___________________________

Recenzija

Dunja Vanić: Nježna ali borbena duša

Već pripremljeni osvrt na zbirku pjesama „Nedostaje koji stih“ Ivane Seletković pišem ponovo, zapravo preslagujem. Znam da ga Ivana s nestrpljenjem čeka i sinoć sam joj napisala: „Osvrt šaljem sutra, nisi laka za čitanje, pa je potrajalo.“ I doista, nije laka za čitanje, jer njeni stihovi otvaraju toliko slojeva da se čini nemoguće sve svesti na karticu-dvije teksta. Ivana nije pjesnik pred čijim ćemo stihovima zastati zadivljeni rimom, pjesničkom figurom i uljepšanom poetskom slikom. Ona je pjesnik čiji stihovi traže puni angažman čitatelja, osjećanje nutrinom, pozivajući pritom da širimo vlastite vidike.

Naime, zbirka pjesama „Nedostaje koji stih“ Ivane Seletković predstavlja duboko introspektivno putovanje kroz pejzaže egzistencijalne tjeskobe, društvene kritike i neprestane potrage za smislom u svijetu koji „smrdi od leševa lovorovih vijenaca“. Autorica glasom koji je istovremeno krhak i nemilosrdno iskren, gradi poetiku na rubu tišine i krika, tako da u samom tkivu ovog pjesničkog stručka pulsira neprestani sukob između ljudske dobrote – koja je u njenim stihovima tiha, malena i često nezaštićena te bučne i oklopljene bešćutnosti svijeta, koju doživljava kao aktivnu silu, „poplavu zareza i uskličnika“ što guši iskrenost i pretvara tragediju u „zabavu uz lake teme“, pa bešćutno pritišće one koji su odabrali biti svoji, ne uklopiti se u tu silu zaštićenu bezimenošću i nahranjenu zlobom, masu koja je savršena krinka za prikrivanje neznanja, lijenosti i mnogih drugih ljudskih mana. Tako, dok svijet „smisli igre kojima će jedni drugima buditi savjest“ (ali je nikada uistinu ne probudi), lirska subjektica bira ranjivost i istodobno prkosno ustraje.

Dobrota se u pjesmama Ivane Seletković ne manifestira kroz velike geste, nego kroz izdržljivost. Ona je onaj „višak dobrodošlice“ koji autorica nudi čak i nakon što joj podmetnu nogu i ona ruka koja, unatoč drhtaju, ne ispušta torbu zajedničkog tereta.

Nasuprot toj hladnoći svijeta, Ivana Seletković postavlja imperativ povratka sebi i vrijednostima za koje zna da su istinske: udahnuti miris novorođenčeta ili osjetiti mrava kao sudruga. To su činovi tihe pobune, na koje poziva i nas, ponekad izravno pitajući „Jesi li prijatelj il’ nisi“, znajući da to nije lako, ali i da je Put samo jedan. Zato se hrabro vraća tamo gdje je već ranjena, ne dopuštajući strahu da ju zaustavi.

Ljubav u poeziji ove pjesnikinje ne dolazi u jarkim bojama ili glasnim proglasima; ona je prisutna u brizi i trpljenju. Ona je odgovornost za drugoga, odbijanje da se postane dijelom „bešćutnog stroja“ koji melje nevine, tišina koja razumije „između lišća lelujavog i punog smijeha“ podsjećajući nas da se u odricanju od oholosti i povratku malenosti krije jedini istinski put do drugog čovjeka.

To je jasno već na početku ciklusa koji naziva „Pauci i krizanteme“, gdje uvodnim stihovima postavlja dijagnozu osamljenosti intelektualca i umjetnika, ali i njegove odgovornosti da ustraje u borbi protiv bešćutnosti i zagušljivih prostora.

Drugom dijelu zbirke „Anima sacra“ Ivana Seletković ne nudi tipično duhovnu poeziju, nego i te kako preispituje naš odnos prema religiji. Njena kritika religije nije destrukcija, nego potraga za srži i Istinom. Njena nemirna, borbena duša prepoznaje gdje se vjera pretvara u trgovinu i fasadu onih koji su spremni prodavat i reciklirana raspeća te bira biti „ratnik“ čak i na smetlištu vlastitih sjećanja. Njezina vjera je neodvojiva od sumnje,ne u Njega nego u nas, a njezina nada izvire iz prepoznavanja „tmine i crva“ kao dijela ciklusa života. Onda dobro raspoznaje opreku između prolaznosti („Sutra me već neće biti“) i težnje za vječnošću, koju ironično naziva „tjesnim mjestom“ gdje se mnogi guraju bez lovorova vijenca.

Valja se ovdje pozabaviti i grafijom. Način pisanja Ivane Seletković u ovim pjesmama je namjerno razlomljen, nestandardan i vizualno diktiran, što uvelike doprinosi dojmu unutarnjeg nemira i struje svijesti. Gotovo potpuno odbacujući pravila interpunkcije te pisanja velikog i malog slova ona dobva nova značenja i intenzitet glasa. Rečenice se prelijevaju jedna u drugu (enjambement), čime se postiže ubrzan ritam ili pak osjećaj bezvremenskog stanja u kojem misli nemaju jasan početak ni kraj. Čitatelj je prisiljen sam tražiti stanke, zatvarati mislene cjeline, aktivno promišljati, ponekad i davati vlastito značenje riječima pjesnikinje.

Stihovi su ponekad redovito pisani centrirano, što ponekad daje i sliku koja kao da odražava značenje riječi. Prazan prostor (bjelina) na papiru ovdje funkcionira kao tišina, koja nije nužno samo njena, nego ju nudi nama, čitateljima, kao prostor vlastite introspekcije. Zato, kad kaže da blago raste „zbog praznina između“, to je zapravo autopoetički ključ – njezina poezija „diše“ kroz ono što nije napisano ili što je razdvojeno lomom stiha.

Zbirka „Nedostaje koji stih“ traži aktivnog čitatelja koji će se pogledati u ponuđeno mu stihovno ogledalo u kojem se odražava i naša vlastita mlakost ili strahovi, ali i snaga da se, unatoč „raskvavljenom licu“, ponovno ponudi osmijeh i dobrodošlica. To je poezija koja se „reže poput toplog kruha“ – osnovna, hranjiva i nužna.

Dunja Vanić