Suradnica SBPeriskopa Ivana Seletković objavila je svoju novu, drugu zbirku poezije Nedostaje koji stih. Izdavač DIOZIT d.o.o., Slavonski Brod. Za izdavača
Željko Divnić. Urednik izdanja dr. sc. Nijaz Ibrulj. Predgovor Veljko Lukić. Recenzenti dr. sc. Nijaz Ibrulj i Dunja Vanić. Grafička priprema Autor - Studio za grafički dizajn, Slavonski Brod.

Ivana Seletković autorica je, publicistica, kulturna kritičarka i pjesnikinja iz Slavonskog Broda. U svojim tekstovima bavi se umjetnošću, kazalištem, glazbom, sociologijom kulture i društvenim životom, a njezini osvrti i komentari objavljivani su na portalima poput SBPeriskopa i PlusPortala, te na mnogim regionalnim portalima. Posebno se ističe interesom za odnos umjetnosti i društva, što dolazi do izražaja u njezinoj knjizi Društvena fenomenologija opere, objavljenoj 2021. godine. Godinu ranije objavila je zbirku poezije Dlanovi znojni od čekanja, koja je predstavljena i na engleskom jeziku pod naslovom The Palms Sweaty of Waiting. 2023. godine objavljena je i zbirka eseja pod nazivom Vjerovanje u znanje. Uz publicistički i znanstveni rad, piše poeziju čiji su stihovi predstavljeni na književnim događanjima u Slavonskom Brodu.

SBPeriskop će u tri nastavka objaviti dvije rezenzije i predgovor za knjigu.

_________________________

Nijaz Ibrulj

Recenzija rukopisa

Ivana Seletković: Nedostaje koji stih (Slavonski Brod, 2026)

Poezija koja je sabrana pod nazivom Nedostaje koji stih (Ivana Seletković, 2026) niti je fabulizirana mašta niti može biti monetizirana ideja ili ekranizirana priča, jednom riječju: nije isplativa niti profitabilna, niti je plod mašte.  Zbog te i takve poezije, zbog njenog sentencijalnog karaktera, zbog njenog vokabulara koji prodire duboko kroz ljušture svakodnevne komunikacija ravnodušne spram ontološkog nemira koji je  neizreciv, čovjeku koji se upusti u njeno čitanje često zazvoni u glavi i zasvjetluca pred očima jer ga riječ pogodi čak i kada nema preciznog označitelja ili kada ga se tek treba naslutiti.

Ljudi koji žure, koji trče za svojim potrebama, ne vole vokabular kojeg ne mogu algoritmizirati (banalizirati) i podrediti svojoj percepciji. Ljudi vole da skrivaju svoje misli i svoja osjećanja, pa se najradije prave hladni prema vokabularu poezije koja im živom riječju, direktno i bez metafore, raskriva njihovu unutarnju ''mrtvu prirodu'' koju slijepo predstavljaju jedni drugim kao istinski igrokaz samih sebe... obmanjujući tako sebe i druge. Ovu obmanu, ovo pretvaranje, ovu nepodudarnost onoga što jest i onoga što treba biti, poezija Ivane Seletković neprekidno pronalazi u svakoj ljudskoj relaciji i iznosi na svjetlo dana.

Gotovo u svakoj pjesmi Ivane Seletković nalazi se po jedna sententia, moralni ili egzistencijalni stav, tvrdnja, načelo, a svaka se pjesma po pravilu završava semantičkim padom u poruku jedne životne spoznaje/sapientia koja rastapa konstrukciju njenih načela kao jugovina koja se spusti na led pod kojim pulsira cijeli jedan svijet nadanja, vjerovanja, očekivanja, neraspoloženja ili samo obične dnevne tuge...I sve šta pjesnikinji  onda zapadne za oko, na zemlji, pod zemljom ili na nebu, što izbije ispod tog leda prividne ravnodušnosti, zadobije uskrsnuće u njenim riječima koje ne garantiraju da će svima sve biti shvatljivo. Uprkos tome, jasno se pokazuje temeljna nit ove poezije: ljubav treba stalno držati na oku, jer je ona sama nesigurna, neizvjesna, ona je ''zamka'', ''lako se prodaje'', lako ''umre'', ''umori te'' ako voliš nekoga ''ljubavlju istine'' ! Ljubav i istinu treba držati stalno na oku...

Iz sententia-lnih stavova koje čine moralnu konstrukciju ove poezije, izdiže se sapientia-lni smisao koji upućuje na zaključak:nije važno kako pjesnikinja nešto kazuje nego što kazuje. A to što kazuje otkriva njen karakter i njenu sudbinu, njena mentalna (z)bivanja i intencionalna stanja njene duše...I ta stanja su produkt inteligencije njene anime, inteligencije koja nije naročito ni socijalna niti instrumentalna, ali je sebe-izgrađujuća iluminacija duše koja nepovjerljivo izlazi u svijet i vraća se brzo k sebi, često polomljena i nesigurna u svoju narednu moralnu konstrukciju zbog negativnog životnog iskustva kojeg je pretrpila boraveći izvan sebe same.

Ovaj stalni sukob principa (koje netko u sebi stalno ponavlja kao molitvu) i stvarnosti (u kojoj se živi), sučeljavanje načela koja se pojavljuju kao vrijednosti i djelovanja koje se odaljuje od njih, sukob kojeg autorica neprekidno prokazuje u svojim pjesmama, zapravo svjedoči o dvoličnosti istine u kojoj se odvija naš život, a ta se dvoličnost pokazuje kao patologija istine a ne kao laž sama po sebi. Jer laž ne bi ni postojala kao fenomen po sebi ako se ne bi predstavljala kao istina, niti bi zlo postojalo po sebi ako se ne bi gradilo da je dobro.

Pjesme u zbirci Nedostaje koji stih razotkrivaju preferencije, intencije i želje koje pjesnikinja Ivana Seletković ima: one su vrlo skromne, odnose se samo na ono što su drugi davno zaboravili, na smisao bitka u vremenu koje ga prekriva velom laži i obmana, bestidnosti, ljudske zloće, netrpeljivosti, neznanja, moralnih nedostataka, bešćutnosti, neizvjesnosti. A sve to što manifestira neizvjesnot ljudskog bivstvovanja, taj ontološki nemir, ta crna šara koja je utkana u ćilim života, jeste ono što tjera pjesnikinju da progovori vlastitom kletvom bačenom na nebitak, na nesmisao, na neistinu...na neljudskost...na obmane, na zavjere, na...

Preporučujem ovaj rukopis za publikovanje kako bi jedan kristalni sklop individualiteta, pjesničkom dušom formatiran, postao transparentan i dostupan drugim ljudima u svom sententia-lnom i sapientia-lnom izrazu, pa čak i onima koji se trude da to ne budu i koji ovaj svijet čine neizrecivo neizvjesnim. Negiranje ove neizrecive neizvjesnosti pokazuje se kao pozitivni učinak poezije Ivane Seletković.