Najkontroverzniji nastup na otvaranju Zimskih olimpijskih igara, javljaju reporteri s milanskog stadiona Giuseppe Meazza. Ako ste nastup gledali, možda ste zbunjeni: reper Ghali izašao je pred publiku odjeven u bijelo, okružen plesačicama i plesačima koji su tijelima oblikovali golubicu mira, pa je uz muzičku pratnju izrecitirao stihove dječjeg pjesnika Giannija Rodarija. Stihovi kažu: “Postoje stvari koje nikada ne bi trebalo činiti, / ni danju, ni noću, / ni na moru, ni na kopnu, / na primjer rat.”
Možda ste, kažem, zbunjeni: rat nije dobar, šta je tu kontroverzno? To što je, izgleda, Ghali uopće nastupio. Otkako je, prije dvije godine, na festivalu u San Remu s bine pozvao na okončanje izraelskog genocida nad Palestincima, popularni reper je na crnoj listi talijanskih crnokošuljaša. “Propalestinski fanatik”, zapjenili su se u postfašističkoj Ligi, stranci vladajuće koalicije, čim je Ghali uvršten u program otvaranja ZOI-ja.
“Ne sramim se zbog toga što ne dijelim njegove stavove”, izjavio je ministar sporta Andrea Abodi, obećavši da ti stavovi “neće biti izneseni na olimpijskoj pozornici”. A režiser prijenosa, za slučaj da Ghaliju ipak padne na pamet iznošenje izvjesnih stavova, dobro je pazio da zvijezdu otvaranja nijednom ne prikaže u krupnom kadru.
Četiri mjeseca nakon potpisivanja izraelsko-palestinskog primirja, bliskoistočni sukob nastavlja se tako na zapadu kulturnim sredstvima. Omjer snaga nije se promijenio: znamo tko i kada smije reći šta i kako, kao i da to što kaže sigurno neće biti kritika Izraela. Za skeptičnije među čitateljicama i čitateljima, evo nekoliko svježijih primjera.
Oni koji cenzuriraju umjetnike ne mogu cenzurirati i publiku: salve zvižduka koje su, prvi put u povijesti, dočekale izraelsku reprezentaciju na otvaranju Olimpijade rekle su dovoljno. I rekle su sve ono što umjetnicima nije bilo dozvoljeno
Primjer prvi: Ai Weiwei. Jedno od najpoznatijih imena suvremene svjetske umjetnosti, kineski disident i žestoki kritičar tamošnje vlasti, dugogodišnja maskota superiornosti zapadnih vrijednosti. Otkako je, prije desetak godina, otišao u egzil – nastanivši se u prvo Berlinu, zatim u Cambridgeu i, naposljetku, u Portugalu – Weiwei funkcionira kao hodajuća potvrda zapadnih sloboda. U Kini su ga skoro tri mjeseca, bez optužnice, držali u pritvoru; kod nas slobodno mijenja adrese. U Kini su mu zabranjivali izložbe; kod nas ga ugošćuju najpoznatije galerije.
U Kini su mu oduzeli pasoš, pa mu ga vratili samo kako bi mogao zauvijek otići; kada je napokon uspio otići, došao je, jasno, kod nas. Napuklinu u ovakvom narativu otvorio je krajem prošle godine Weiweijev posjet Pekingu, prvi nakon odlaska iz države 2015. godine. Poveo je sa sobom sina, posjetio staru majku, objavio par fotki na Instagramu: sve je prošlo u najboljem redu.
“Kina je u uzlaznoj fazi”, objasnio je nakon što se nam se vratio, dok se “zapad muči kako bi održao vlastitu logiku, u mnogim je područjima izgubio etički autoritet i srozao se u nešto jedva prepoznatljivo”. Ovih dana, napuklina se širi i izmiče kontroli: Weiwei je upravo objavio knjižicu “O cenzuri” u kojoj zapad naziva “takozvanim slobodnim svijetom”, njegova društva “navodno demokratskima”, a sloboda govora koju zapad promovira sada je po njemu podređena “skrivenijim, varljivijim i razornijim” sredstvima nego što su ona kineska.
Kada su ga novinari priupitali da im razjasni ovaj zaokret, podsjetio ih je na izložbu koja mu je u prestižnoj londonskoj Galeriji Lisson otkazana prije nešto više od dvije godine: jedini razlog zabrane bio je tweet u kojem je Weiwei kritizirao zapadnu podršku Izraelu.
Primjer drugi: Nan Goldin. Fotografkinja, aktivistkinja i – na opći užas cionista – Židovka. U široj javnosti nešto manje poznata nego Weiwei, ali u umjetničkim krugovima mnogo cjenjenija, još od fotoserijala kojima je osamdesetih dokumentirala supkulturne scene američkih megalopolisa.
Kada ju je, prije dvije godine, portal ArtReview instalirao na prvo mjesto tradicionalne liste 100 najutjecajnijih imena svjetske umjetnosti, bilo je to velikim dijelom zbog njene borbe protiv dinastije Sackler, samozvanih filantropa i proizvođača OxyContina, lijeka koji je na stotine tisuća Amerikanaca odveo u ovisnost i smrt. Dokumentarac “All the Beauty and the Bloodshed” (“Sva ljepota i krvoproliće”, 2022.), dobitnik Zlatnog lava u Veneciji, dobar je prikaz Goldininih akcija iz tog perioda.
Ali dok je borba protiv omraženih Sacklera ovjekovječena nagradama i prvim mjestima, njen angažman za prava Palestinaca donio joj je, pored podrške, otkazivanja i zabrane. Ovih dana Umjetnička galerija Ontarija iz Toronta stopirala je nabavku jedne njene novije videoinstalacije zbog govora koji je održala u Berlinu prije dvije godine, pozivajući na zaustavljanje izraelskog genocida: nakon rasprave u kojoj je jedna članica komisije usporedila Goldin s Leni Riefenstahl, četvero kustosa dalo je ostavke, optuživši galeriju za cenzuru.
“Zastrašujuće je što se cenzura provodi baš u vezi Palestine”, prokomentirala umjetnica, “te velike iznimke od zapadnjačke slobode govora”. I znala je o čemu govori, jer ni njoj, kao ni Weiweiju, ovo nije prvi put da nailazi na zabrane i otkazivanja zbog svojih propalestinskih stavova.
Primjer treći: Gabrielle Goliath. Južnoafrička umjetnica, dobitnica relevantnih međunarodnih nagrada za autorice mlađe generacije, najpoznatija po performansu “Elegija” kojim od 2015. do danas komemorira ubijene žene, pripadnice LGBTQ+ zajednice, pripadnike manjinskih etničkih skupina i druge masovne žrtve režimskih progona širom svijeta. Nije slavna kao Goldin ili Weiwei, ali upravo se njen slučaj pretvorio u najveću januarsku aferu svjetske umjetničke scene.
Najnovija iteracija “Elegije”, naime, trebala je predstavljati Južnu Afriku na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu. Međutim, kada je doznao da će rad ovoga puta govoriti o desecima hiljada žena i djece koje je izraelska armija ubila u Palestini, ministar kulture Gayton McKenzie službeno je zabranio gostovanje. Vijest može zvučati neobično – Južna Afrika još je 2023. optužila Izrael pred Međunarodnim sudom u Haagu za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti – sve dok ne saznamo da McKenzie u vladajuću koaliciju dolazi iz desničarskog Domovinskog saveza i da jedini u vladi zastupa zaoštrene proizraelske stavove.
Kao razlog zabrane naveo je informaciju da vlada jedne strane države financira Goliathin performans i da ga želi iskoristiti za vlastiti politički interes, ali tako tanku optužbu nije podupro ni najtanjim dokazom. Goliath, barem za sada, ne odustaje: zajedno s kustosicom južnoafričkog paviljona u Veneciji Ingrid Masondo žalila se Vrhovnom sudu na McKenziejev “očigledan i frapantan pokušaj utišavanja neistomišljenika”.
Tri svježa primjera gušenja propalestinskih glasova, tri epizode cionističke cenzure: četiri mjeseca nakon potpisivanja izraelsko-palestinskog primirja, rekosmo, bliskoistočni sukob nastavlja se na zapadu kulturnim sredstvima. Što možda i ne bi bilo tako strašno da ne znamo kako za to vrijeme izgleda primirje. A izgleda otprilike ovako. Kroz prošla četiri mjeseca, izraelska armija ubila je skoro 600 ljudi u Gazi, mahom žena i djece.
Izraelska vlada potvrdila je ukupnu brojku od preko 72 hiljade ubijenih Palestinki i Palestinaca, koju su globalni apologeti Netanjahuovog režima dugo proglašavali pretjeranom. Preživjeli u Gazi danas gladuju, djeca nisu cijepljena, većina stanovništva je bez domova, a izraelske snage propuštaju humanitarnim koridorima tek manji broj onih koji pokušavaju pobjeći. Na Zapadnoj obali, gdje Hamas ne drži vlast, izraelski naseljenici grabe palestinsku zemlju zahvaljujući odluci vlade koja im, ignorirajući međunarodno pravo i Trumpov ionako nakaradni mirovni plan, omogućuje da to čine jednostavnije nego ikada ranije.
Bezalel Smotrich, jedan od ekstremnijih ministara te vlade, nonšalantno zaključuje: “Učvršćujemo svoje korijenje u svim dijelovima izraelske zemlje i pokapamo ideju o palestinskoj državi.” Tako, ukratko, izgleda današnje primirje.
Zapad je za to vrijeme zaokupljen drukčijim vijestima. Palestina više nije toliko zanimljiva: okupirani smo Epsteinom, Grenlandom, Trumpovim putujućim cirkusom. E da, i Zimskim olimpijskim igrama. Na kojima se cionistička cenzura pobrinula za to da ne čujemo stavove repera Ghalija, kao što se prethodno pobrinula za Weiweija, Goldin, Goliath i tolike druge.
A ukoliko vas je ona vijest o “najkontroverznijem nastupu” na otvaranju ZOI-ja s početka naše priče iznenadila, možda je to zato što je jedina prava kontroverza Olimpijskih igara ta da Izrael na njima uopće nastupa. Na sreću, oni koji cenzuriraju umjetnike ne mogu cenzurirati i publiku: salve zvižduka koje su, prvi put u povijesti, dočekale izraelsku reprezentaciju na otvaranju Olimpijade rekle su dovoljno. I rekle su sve ono što umjetnicima nije bilo dozvoljeno.
