To noću biva:
očajna mrena svijesti ko velo prše
i stvari sve crne kao pocijepane strše,
i kad se spomeni krše, kad predmeti lijeću ko fantomi,
o, onda se sve lomi.
O, osjeća se onda, da sve gine i sve da trune,
i mumljanje se neko onda čuje,
to zemlja sama u praznini kune,
i njena kletva bolnu dušu truje.

To noću biva, kada zemlja kune,
kada sve gine, i sve kada trune.