HDZ je svojim političkim thompsoniziranjem uspio skočiti na oko 30 posto anketne potpore, što u središnjici jako slave. Premda su vrlo vjerojatno postigli Pirovu pobjedu: vlastitim su desničarenjem očerupali moguće partnere zdesna i istodobno se udaljili od dosad im dostupnih glasova s centra. S ljevice, pak, tvrde da su jači
Andreju Plenkoviću nije lako. Snimka derneka Josipa Dabre zatresla mu je vlast. „U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata“, pjeva iz sveg glasa saborski zastupnik Domovinskog pokreta i bivši Plenkovićev ministar, dok eurima kiti tamburaše. Raspojasano veličanje Ante Pavelića, poglavnika zločinačkog ustaškog režima, potpuno dezavuira premijerovu mantru da ljevica izmišlja opasnost fašizacije Hrvatske. Dabro se jako narugao njegovom u posljednje vrijeme često ponavljanom alibi pitanju: „Gdje vi vidite ustaše?“ Svojom mu pjesmom otkriva, ako to nije znao, da je s ustašama u koalicijskom zagrljaju. S njima u partnerstvu vlada Hrvatskom.
O ustašoidima u Plenkovićevoj vlasti više ne govori samo ljevica. „Sada je dosta“, tako je na Dabrino skandalozno slavljenje Pavelića reagirao šef liberala Dario Hrebak, također HDZ-ov koalicijski partner. Tražeći da se prestane „s tim ustašovanjem“, najavio je da HSLS s takvima za istim stolom neće sjediti i ne mora, kaže, biti dio vladajuće većine. Premda prijetnje ne treba shvatiti previše ozbiljno, Hrebak je u ovom slučaju pokazao više političke pameti od HDZ-a koji se na pjesmu o ustaškom poglavniku kao „vođi svih Hrvata“ oglasio nemuštom osudom „svih totalitarnih režima“, uopće se ne usuđujući Dabrino šenlučenje nazvati jedinim pravim imenom – proustaškim dernekom.
Traže se koalicijski partneri
Premijeru Plenkoviću nije dobro sjela ni najava da bi se Zoran Milanović mogao uključiti u naredne parlamentarne izbore. Prošlotjedni Nacionalov tekst o ideji da predsjednik Republike na izborima 2028. formiranjem vlastite liste pomogne pobjedi lijeve koalicije uzbunio je HDZ-ovu vrhušku, ali neka se vrsta nemira i na Ibleru mogla zabilježiti. Politički analitičari nagađaju puštaju li s Pantovčaka probne balone ili iz HDZ-a pokušavaju unijeti košmar u oporbene redove. U svakom slučaju, kampanja je za naredne nacionalne izbore pokrenuta nikad ranije, dvije i pol godine od njihova redovnog održavanja. Mnogo prerano vjerojatno zato što je riječ o jako važnim i jako neizvjesnim izborima. Snage su trenutačno prilično izjednačene. HDZ je svojim političkim thompsoniziranjem uspio skočiti na oko 30 posto anketne potpore, što u središnjici jako slave. Premda su vrlo vjerojatno postigli Pirovu pobjedu: vlastitim su desničarenjem očerupali moguće partnere zdesna i istodobno se udaljili od dosad im dostupnih glasova s centra. S ljevice, pak, tvrde da su jači. Sada već gotovo sigurni izborni savez SDP-a i Možemo! zaista je u zbroju jači od HDZ-ovih rezultata. Ali rejting se ne pretače automatski u mandate. Ishod izbora zavisi i od terenske zastupljenosti stranaka. Možemo! ima uporište samo u Zagrebu i Pazinu, SDP-a nema po Slavoniji i dobrom dijelu Dalmacije, gdje HDZ uglavnom dominira. Premda se trenutno čini nadmoćnom, ljevica bi vrlo vjerojatno na koncu ipak dobila manje mandata od desnice.
Kako stvari sada stoje, i jednima i drugima za parlamentarnu su većinu nužni koalicijski partneri. Međutim, kandidata za tu ulogu dramatično nedostaje. Između lijevog i desnog bloka stranke centra gotovo da su nestale. HDZ će vrlo vjerojatno, baš kao i na prošlim izborima, aranžirati nekakvu grupaciju navodno nezavisnih pojedinaca, inicijativa i strančica, koji će koalicijske manjkove pokušati kompenzirati. Čini se da HDZ-ov nazovi liberal, bjelovarski gradonačelnik Hrabak, već radi na tom projektu. U tom kontekstu treba tumačiti i njegovu glasnu revoltiranost Dabrinim ustaškim bećarcem. S riječkom bi se gradonačelnicom Rinčić mogao pojaviti kao frontmen liberalno-građanskog bloka, koji će u ulozi HDZ-ova trojanskog konja pasti po centru. Manjinske su glasove također bezecirali. Ključem koji svaku bravu otvara. Predstavnici su nacionalnih manjina zaključili da su im financije važnije od načela. Romima, primjerice, izgradnju luksuznog kulturno-sportskog centra u Istri država je platila više od 10 milijuna eura, pa normalno da njihov zastupnik Kajtazi HDZ-ove revizionističke, ustašolike ispade ne uspijeva primijetiti. Plenkovićeva se vladajuća koalicija pretvorila u perverzan miks hvalitelja ustaških zločinaca s predstavnicima naroda žrtava ustaških zločina.
Na eskalaciju ustašluka u izvedbi HDZ-ove koalicije i ostatka desnice možda je zaista moguće odgovoriti formiranjem svojevrsne Narodne fronte. Možda bi stvaranje trorogog bloka od SDP-a, Možemo! i Milanovića ljevici moglo osigurati čvrstu pobjedu na izborima. Ali u takvu se kombinaciju ne ide kao grlom u jagode
Francuski primjer
Lijevi blok također treba saveznike s centra. Što im može biti jednako velik, ako ne i veći problem nego HDZ-u. Jer SDP i Možemo! nemaju debelu ješku na koju mogu pecati. S Iblera tvrde da računaju na neke regionalne stranke, vjerojatno IDS, plus dio manjina. Uskoro će, najavljuju, izaći s listom svojih novih koalicijskih partnera, s kojima navodno trenutno ozbiljno razgovaraju. SDP-ov šef Siniša Hajdaš Dončić izjavljuje da će fokusiranjem na životno bitne teme doći do „podrške većeg dijela birača“. Ali ta je mogućnost na dugu štapu. Pogotovo jer kao primjer mobilizacijskih, ljudima važnih tema navodi zabranu energetskih pića za djecu i sigurnost na društvenim mrežama. Na tome izbore sigurno neće dobiti. Može dobiti samo dojam da se u nebitnome pogubio. Zoran Milanović sa svojom bi listom vjerojatno mogao kompenzirati manjkove s centra. Na što upućuju rezultati s predsjedničkih izbora, na kojima je osvojio rekordan broj glasova, više od milijuna, u širokom rasponu od ljevice pa sve do duboko u prostor desnice.
Takvom bi se kombinacijom – predizborna koalicija SDP-a i Možemo! uz dodatak „Zoranove liste“ – mogla formirati svojevrsna Narodna fronta za pobjedu nad HDZ-ovom desnicom. Model koji je poznat iz vremena uoči Drugog svjetskog rata, kada su u više europskih zemalja nastajali politički savezi lijevih i građanskih stranaka kontra nadirućem fašizmu. Ali ta se formula koristila i kasnije. Jedna se od njenih najnovijih varijacija dogodila prije dvije godine u Francuskoj, gdje je u ljeto 2024. više stranaka s lijevog i zelenog spektra, dotad rivali s velikim međusobnim razlikama, odlučilo formirati Novu narodnu frontu, kako bi se spriječila očekivana pobjeda ekstremno desne Marine Le Pen. Premda je gospođa slavila u prvom krugu, široka je ljevičarska koalicija u drugom krugu donijela obrat: u suradnji s centrističkim savezom predsjednika Macrona ljevica je postigla veliku pobjedu, dok je Le Pen neslavno izvisila i kao trećeplasirana ostala izvan sudjelovanja u vlasti.
‘Zoranova lista’
Ideju o stvaranju predizborne Nove fronte nije u Hrvatskoj jednostavno realizirati. Plan je za predsjednika Milanovića prilično rizičan. Pantovčak bi morao napustiti godinu i pol prije isteka mandata. S obzirom na životni stil na koji se navikao, to je za njega vjerojatno vrlo teška odluka. Ali mogući je dobitak također zamaman. Uspije li, ostaje u političkoj orbiti. Nakon predsjedničke smiješi mu se neka nova politička funkcija. Dekuražirati bi ga mogla i činjenica da nema stranku koja bi predizbornu kampanju za njega mogla odraditi. Poticajno ne djeluju ni rezultati s prošlih parlamentarnih izborima, na kojima je svojim ulijetanjem u kampanju podigao SDP, ali se do osvajanja premijerskog mandata ipak nije uspjelo dobaciti. Ideja da na izborima 2028. pokuša ponovno s vlastitom listom, a ne pod kapom SDP-a, predsjednika Milanovića jako intrigira. Što je možda uzrokovano i manjkom izazova na sadašnjoj funkciji. Izgleda da je na Pantovčaku jako dosadno.
Na ljevici, više u Možemo!, a nešto manje u SDP-u, mogućnost formiranja „Zoranove liste“ također je razlog ozbiljne skepse. Prvo, zato što u obje stranke forsiraju uvjerenje da na izborima sigurno pobjeđuju. Šef SDP-a ne prestaje govoriti kako je Plenković postao svjestan da gubi izbore. Cinici bi rekli da bi i sam morao biti svjestan vlastitih kapaciteta. Drugo, u Možemo! su vrlo rezervirani prema Milanovićevu političkom šaranju. Na prošlim su parlamentarnim izborima eskivirali predizborni savez sa SDP-om bojeći se njegove spremnosti da i s crnom desnicom ide u koaliciju. Treće, stranke ljevice strahuju da bi se parlamentarni izbori Milanovićevim uključivanjem pretvorili u njegov osobni fajt s Andrejom Plenkovićem. A njihov bi sraz pojeo svu kampanju, nikomu i ničemu drugom ne ostavljajući prostora. Četvrto, svojim izbornim angažmanom šef bi države i strankama ljevice sigurno uzeo dio glasova, više SDP-u, nešto manje Možemo!. Dobitak bi na koncu vjerojatno bio veći od gubitka, ali možda otkine taman toliko da ih HDZ pretekne. Peto, Hajdaš Dončić je oprezan i zbog osobnih ambicija. Naveliko se već predstavlja kao budući premijer. Nedavno se prsio da će mu i prijatelj Milanović u tome pomoći. Sada s istom rezolutnošću tvrdi da ovome formiranje neke vlastite nezavisne liste za iduće parlamentarne izbore uopće ne prolazi kroz glavu. Što Zoranu Milanoviću prolazi kroz glavu, to ni on sam često nije kadar poloviti.
Tri buduća premijera na ljevici
Ali s njegovim se uključivanjem u izbore, tvrdi profesor Ivan Rimac, otvara pitanje liderstva na ljevici. Golema zbrka s tri potencijalna kandidata za premijera. Milanović je svakako najzvučnije ime. Njegova je popularnost najveća. Po karizmi, vidljivosti i elokvenciji, kako navodi njegov nekadašnji ministar Čačić, nema mu ravna. Sposoban je osigurati dodatno ubrzanje, kao nitko drugi. Ali uloga mu prvog operativca u državi jednostavno ne leži. Potpuno je suprotna njegovom karakteru. Ni reformskim se ambicijama ne može preporučiti. A ljevica se vlasti uopće ne treba ni hvatati ako nije spremna pokrenuti promjene. Hrvatskoj je potrebna dubinska ekonomska i socijalna transformacija. Bez toga smjena na čelu države gubi smisao. Siniša Hajdaš Dončić smatra da mu premijerski mandat pripada po funkciji. Kao šefu najjače stranke u savezu. Ali znatan ga broj analitičara vidi kao glavni razlog mogućeg izbornog podbačaja lijeve koalicije. Nije u stanju poraziti Plenkovića, tvrde. Bude li se između njih dvojice odlučivalo, status quo pobjeđuje. Na koncu, Tomislav Tomašević – za razliku od Hajdaša – nema iza sebe jaku stranku, ali veliki ga dio javnosti doživljava kao organskog lidera ljevice. Ozbiljnog i čvrstog, sposobnog donositi teške odluke. Međutim, njega ne zanima premijerska pozicija. Zanima ga još jedan mandat gradonačelnika Zagreba.
Na eskalaciju ustašluka u izvedbi HDZ-ove koalicije i ostatka desnice možda je zaista moguće odgovoriti formiranjem svojevrsne Narodne fronte. Možda bi stvaranje trorogog bloka od SDP-a, Možemo! i Milanovića ljevici stvarno moglo osigurati čvrstu pobjedu na izborima. Ali u takvu se kombinaciju ne ide kao grlom u jagode. O izbornoj se strategiji nužno pravodobno i precizno dogovoriti. Pogotovo jer HDZ sigurno neće improvizirati, nego će svoje stranačke legije navalno postrojiti. Nabacivanje idejama proizvodi konfuziju. Najava o formiranju „Zoranove liste“ političku bi utakmicu mogla dinamizirati, ali javnosti također može sugerirati da lijeva Hrvatska ni sama ne zna tko joj glavu nosi.
