Vlada je kidnapirala organiziranje dočeka. Pritom nastupajući kao menadžer muzičara poznatog po koketiranju s fašistoidnim simbolima i sentimentima. Ministar Medved šalje dopis braniteljskim udrugama da s terevenke na Trgu ne izostanu. Ono što je trebalo biti narodna veselica mijenja karakter. Muzičar postaje glavna ličnost parade, sportaši njegova kulisa
Okrenuli su leđa narodu i nacionalnom ponosu i domoljubnom zanosu – ne prestaje ponavljati Andrej Plenković optužujući zagrebačku vlast na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem da rukometnoj reprezentaciji nisu htjeli organizirati svečani doček nakon osvajanja bronce na Europskom prvenstvu, pa je on, kao, morao uskočiti. Tezu o njihovoj navodnoj odvojenosti od naroda, nacionalnog ponosa i domoljubnog zanosa u jednom je prošlotjednom istupu pred novinarima ponovio pet-šest puta, istodobno samog sebe proglašavajući čovjekom koji osjeća bilo hrvatskog naroda.
Ali o premijerovu odnosu prema narodu više od uznositih samohvala govore željezne ograde na Markovu trgu. Već više od pet godina centralni je trg Gornjeg grada, povijesna biser destinacija, građanima nedostupan, otet i zaključan, pretvoren u ruglo parking zone za političku vlastelu. Usta puna naroda, a sam od naroda odvojen barikadama. Slično je i s odlukom za koju Plenković tvrdi da je voljom njegove vlasti veliki sportski uspjeh spojila sa žarkom željom naroda da zajedno s rukometašima uz domoljubne pjesme proslave osvajanje medalje. Odluka koju njegova PR mašinerija pokušava prikazati kao dokaz mudrosti, odlučnosti i snage. Premijer s mudima, gude skutonoše. Malo je nezgodno što bi se, izgleda, moglo raditi o političkim mućak-mudima.
Polarizirajući naci-roker
Podvala se skriva već u crtanju početne pozicije. U tvrdnji da je Tomaševićeva vlast što se rukometne fešte tiče išla kontra naroda. Zagreb je pripremao svečani doček, svi su detalji bili dogovoreni, kamioni s opremom već su bili na Jelačić placu, ali je reprezentacija onda krenula s ucjenom: ili Thompson ili ništa. Na što zagrebački gradonačelnik, a da ne pljune u vlastiti obraz, nije mogao pristati. Ne zbog pjevača, nego zbog njegova upornog izvikivanja protuustavnog ustaškog pozdrava. Kapriciozno je uvjetovanje rukometaša, tvrde upućeni, potaknuto iz vrha Plenkovićeve vlasti. U svakom slučaju, Vlada je kidnapirala organiziranje dočeka. Pritom, nastupajući kao menadžer muzičara poznatog po koketiranju s fašistoidnim simbolima i sentimentima. Ministar Medved šalje dopis braniteljskim udrugama da s terevenke na Trgu ne izostanu. Ono što je trebalo biti narodna veselica mijenja karakter. Muzičar postaje glavna ličnost parade, sportaši njegova kulisa. Ne dočekuje pjevač reprezentaciju s medaljom, nego su oni postrojeni za njegov ulazak na pozornicu. Glupo su se dali politizirati, pa postali pijuni u još jednoj furioznoj thompsonijadi.
Plenković sada govori o narodu i zajedništvu, a stao je uz naci-rokera koji jako dijeli i polarizira Hrvatsku. Thompson je zbog svojih političkih konotacija postao linija razgraničenja. Nekoliko se desetaka tisuća uglavnom mladih ljudi okupilo u centru Zagreba, ali teško da bi se taj skup mogao nazivati narodom, kako premijer to čini. Hrvatskom narodu pripadaju i oni koji su doček – zbog očite političke instrumentalizacije – odlučili bojkotirati. Ankete po nekim portalima, s ogromnim odazivom građana, signaliziraju nacionalni rascjep. Tako se u izjašnjavanje na Indexu uključilo oko 280 tisuća ljudi: Tomaševićeve odluke u ovom slučaju podupire 58 posto, Plenkovićeve upola manje, tek 29 posto glasača. Za sport se u Hrvatskoj više ne može reći da funkcionira kao snaga nacionalne kohezije. Zbog politike koja ga je uzjahala više djeluje kao faktor raskola i unutarnjeg antagoniziranja.
Zagreb bi na izborima mogao odigrati vrlo važnu ulogu. Kao snažno uporište kontra HDZ-a. Iz tog bi grada trebala krenuti ofenziva ljevice za osvajanje vlasti u državi. Što vladajući namjeravaju torpedirati blaćenjem, denunciranjem i lomljenjem Tomislava Tomaševića. Ali gradonačelnik se pokazao kao prilično čvrst momak
Gaženje ustavne i zakonske norme
Plenkovićeva je odluka o zabavi za ljubitelje Thompsonova melosa jako kvarna i zbog teškog kršenja Ustava i zakona. Suprotno pravnoj normi hrvatske države, Vlada dozvolu za organiziranje svečanosti na centralnom zagrebačkom trgu uopće nije tražila. Nadležnost je Grada grubo ignorirala. Premijer kao da nikada nije čitao Ustav tvrdi kako „prava lokalne samouprave nisu zamišljena tako da ograničavaju aktivnosti državnih institucija i vlasti“. Premda je upravo suprotno. Načelo podjele vlasti Ustav uređuje tako da izričito navodi kako je državna vlast „ograničena Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu samoupravu“. Svemu tome usprkos, Plenković će inzistiranje na ustavnoj normi posprdno nazvati tehniciranjem. „Psi laju, a karavana prolazi“, kaže na najavu da će se Zagreb njegovoj uzurpaciji suprotstaviti pred Ustavnim sudom. Njegovim slijedom ministri onda tumače kako su pravni aspekti cijelog slučaja posve nevažni. „Govoriti o tome više nema smisla“, kaže jedan od Vladinih lumena. Drugi veličaju premijerov navodno herojski podvig. Tvrde da je organiziranjem dočeka za rukometaše „spriječio institucionalno i političko nasilje nad građanima“. Gaženje ustavne i zakonske norme opravdavaju navodnom Vladinom nadležnošću nad događajima od nacionalne važnosti i inzistiranjem na mantri da je „Zagreb glavni grad svih Hrvata“, što bi valjda trebalo značiti da mu je samouprava ograničena, odnosno da bi ga centralna vlast u državi mogla držati pod svojevrsnom prinudnom upravom.
Svojim odnosom prema odlukama gradonačelnika Tomaševića premijer Plenković demonstrira prezir prema Zagrebu i volji njegovih građana. Kao što je to sredinom devedesetih napravio Franjo Tuđman, objavljujući da u glavnom gradu hrvatske države „neće dopustiti oporbenu situaciju“. Ondašnji je predsjednik formalno imao takve, s demokratskim standardima teško spojive ovlasti. Današnji ih premijer nema. Ali ni njegovu samovolju Zagreb vrlo vjerojatno neće zaboraviti. Plenkovićevo autokratsko hipertrofiranje vlastitih ovlasti nije novost. Svojim načinom obnašanja vlasti, vrlo nonšalantnim prema Ustavu i zakonima, demokraciju u Hrvatskoj vodi u regresiju.
Jako je sumnjive kvalitete i tvrdnja da je premijer svojim političkim adoptiranjem Thompsona napravio sjajan, neki kažu: i briljantan, potez. Istina, potaracao je radikalnu desnicu, ali po koju cijenu? Tako da je HDZ postao desničarska stranka. Između recentnih izjava njegovih prvaka i onoga što govore u radikalno desnom Domovinskom pokretu gotovo da više nema razlike. HDZ-ov šef Sabora i ministri kao da svoju retoriku prepisuju od notornog Dabre ili DP-ova veleumnika Ćipe. Zajedno su ZDS preko famoznih dvostrukih konotacija uveli u politički mainstream, s tendencijom da bi se ustaški pozdrav tretirao kao iskaz domoljublja. Na vrlo sličan način s velikim bijesom i optužbama o jugoslavenstvu i protuhrvatstvu napadaju političke oponente. Thompsonu složno otvaraju vrata, folirajući da se samo protive zabranama. Po njima se i klicanje ustašluka uzima kao dokaz slobode govora. Tako će Jandroković odluke zagrebačke vlasti o nedopuštanju opskurnih fašistoidnih parola proglasiti rezultatom „totalitarno-revolucionarnog shvaćanja politike i društva“. Dok ih ministrica kulture Obuljen Koržinek naziva boljševizmom. Na takve je optužbe Damir Bakić, saborski zastupnik Možemo!, vrlo efektno uzvratio: „Izvikivanje fašističkih ili ustaških pokliča nije sloboda, pa da bi zabrana značila njeno zatiranje. ZDS nije sloboda, ZDS je smrt“, rekao je.
Thompson je zbog svojih političkih konotacija postao linija razgraničenja. Nekoliko se desetaka tisuća uglavnom mladih ljudi okupilo u centru Zagreba. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL
Ugašeni Plenkovićev magnetizam
Preuzimajući desničarski narativ Plenkovićev će HDZ, špekuliraju neki analitičari, pokupiti glasove radikalne desnice zato da bi se na narednim izborima mogao vratiti u centar. Zaista, izgleda da desno od njega gotovo ništa više ne ostaje. Ali veliko je pitanje može li se ta stranka, nakon svega što je u posljednje vrijeme priredila, sama ili preko koalicijskih partnera pomaknuti prema centru. Iskustvo uči da bez glasova s centra gube izbore. Mladi je Plenković 2016. HDZ uspio dovesti do pobjede upravo zato što je nakon podešnjelog Karamarka djelovao kao umjeren i pristojan čovjek. Na narednim je izborima, kraj pogubljene ljevice i razmrvljenih stranaka centra, također pokupio veliki broj tih glasova. Ali njegov se magnetizam ugasio. Pozlata je u međuvremenu posve nestala. Stranka se vratila otprilike tamo gdje ju je Karamarko ostavio. S tim da se ni u njegovo vrijeme nije tako otvoreno prakticirao ustašluk kako se to danas u HDZ-u radi.
Kako mu se potpora s centra stanjuje, tako Andrej Plenković pojačava napore da u taj prostor konkurencija ne uđe. Zato njegovi jurišnici bjesomučno napadaju ljevicu – SDP omalovažavanjem i ruganjem, Možemo! ideološkim denunciranjem – kako bi im odsjekli bilo kakvu mogućnost širenja prema centru. Ekstremno histeriziranom kampanjom nastoje ih ogaditi, dok njihove potencijalne saveznike pokušavaju zaplašiti i rastjerati. U HDZ-u tako govore o „potpunoj odnarođenosti radikalno lijevih političkih opcija“. Tvrde da „radikalno lijeva sekta terorizira građane“. Konfabuliraju da bi nakon zabrane ZDS-a, što oni nazivaju „zabranom Thompsona“, moglo slijediti „oduzimanje građanskih i roditeljskih prava“.
Mahnito lupaju po vlasti u Zagrebu, vjerojatno svjesni da ga ne mogu dobiti, pa ga pokušavaju razvaliti. Zagreb bi na izborima mogao odigrati vrlo važnu ulogu. Kao snažno uporište kontra HDZ-a. Iz tog bi grada trebala krenuti ofenziva ljevice za osvajanje vlasti u državi. Što vladajući namjeravaju torpedirati blaćenjem, denunciranjem i lomljenjem Tomislava Tomaševića. Ali gradonačelnik se pokazao kao prilično čvrst momak. Ostao je kod svojih odluka bez obzira na prijetnje. Netko bi na njemu i zube mogao polomiti. Zagreb ga kao vlastiti izbor snažno podržava. Dok združene snage s druge strane sve više djeluju kao ekipa s mudima od političkih mućaka.
