Izašla nova knjiga Ivane Seletković Nedostaje koji stih
Izašla nova knjiga Ivane Seletković Nedostaje koji stih (Drugi dio)
Suradnica SBPeriskopa Ivana Seletković objavila je svoju novu, drugu zbirku poezije Nedostaje koji stih. Izdavač DIOZIT d.o.o., Slavonski Brod. Za izdavača
Željko Divnić. Urednik izdanja dr. sc. Nijaz Ibrulj. Predgovor Veljko Lukić. Recenzenti dr. sc. Nijaz Ibrulj i Dunja Vanić. Grafička priprema Autor - Studio za grafički dizajn, Slavonski Brod.
Ivana Seletković autorica je, publicistica, kulturna kritičarka i pjesnikinja iz Slavonskog Broda. U svojim tekstovima bavi se umjetnošću, kazalištem, glazbom, sociologijom kulture i društvenim životom, a njezini osvrti i komentari objavljivani su na portalima poput SBPeriskopa i PlusPortala, te na mnogim regionalnim portalima. Posebno se ističe interesom za odnos umjetnosti i društva, što dolazi do izražaja u njezinoj knjizi Društvena fenomenologija opere, objavljenoj 2021. godine. Godinu ranije objavila je zbirku poezije Dlanovi znojni od čekanja, koja je predstavljena i na engleskom jeziku pod naslovom The Palms Sweaty of Waiting. 2023. godine objavljena je i zbirka eseja pod nazivom Vjerovanje u znanje. Uz publicistički i znanstveni rad, piše poeziju čiji su stihovi predstavljeni na književnim događanjima u Slavonskom Brodu.
SBPeriskop će u tri nastavka objaviti dvije rezenzije i predgovor za knjigu.
_______________________
Ivana Seletković - Nedostaje koji stih
Veljko Lukić: Uske staze istine (Predgovor)
Dosljedna vlastitoj poetici, načinu pisanja i svjetonazoru oblikovanom u prvoj zbirci pjesama „Dlanovi znojni od čekanja“, Ivana Seletković i u drugoj „Nedostaje koji stih“, nastavlja graditi isti fluidni svijet u kojem se prostor i svijest preklapaju, a značenje ne miruje nego se stalno premeće između slike, dojma i mišljenja. Nastavlja se ista težnja da se iskustvo ne opisuje, nego da se kroz jezik iznova događa. U tom smislu, druga zbirka Ivane Seletković, potvrđuje i produbljuje pjesnički svijet naznačen njezinom prvom knjigom. Ne donosi početničko traženje vlastitog glasa, nego njegovu daljnju izgradnju, veću sigurnost u jeziku i izraženiju svijest o mogućnostima pjesničkog iskaza. Ona više ne mora dokazivati vlastitu prisutnost. Oblikovala je prepoznatljiv prostor unutar kojega se susreću osobno iskustvo, društvena opažajnost, moralno propitivanje, sjećanje i trajna potreba da se iza pojavnosti pronađe nešto istinitije.
Njezina je poezija izrazito stvarnosna, ali nije realistična u uskom smislu riječi. Polazi od predmeta, prostora i situacija koje poznajemo iz svakodnevice, od kuće, dvorišta, ulice, autobusa, škole, trgovine, groblja, šume, mora, obiteljskoga stola, pa ih postupno premješta u prostor etičkog i egzistencijalnog pitanja. Obično polazi od nečega maloga. Upravo iz toga maloga nastaje širi prizor čovjeka. Jedna od temeljnih značajki ove poetike jest odbijanje idealiziranja. Seletkovićka ne vjeruje previše gotovim riječima, velikim izjavama ni unaprijed pripremljenim tumačenjima svijeta. Njezina pjesma često nastaje ondje gdje se službeni govor raspada pred iskustvom. Zato u njezinim stihovima susrećemo ironiju, grotesku, paradoks, antitezu, gradaciju, retoričko pitanje, elipsu i namjerno lomljenje sintakse. Sve te postupke pjesnikinja ne upotrebljava kao ukras. Oni proizlaze iz potrebe da se stvarnost pokaže u njezinoj proturječnosti.
Posebno je važna njezina vještina u uporabi metafora. Metafora kod Ivane Seletković često nastaje iz neočekivanoga dodira udaljenih područja. Kruh postaje znak mira, gladi i pomirenja. Prašina postaje svjedok. Stolac može postati mjesto odsutnosti. Krila nastaju od onoga što je preostalo nakon dugoga gledanja unatrag. Takve slike nisu zatvorene u hermetičan simbolizam. One zadržavaju konkretnost predmeta, ali mu dodaju drugi sloj značenja. Pjesnikinja se pritom služi i personifikacijom, simbolom, metonimijom, ironijskim obratom i kontrastom. Često upravo kontrast nosi pjesmu. Sveto i profano, nježnost i nasilje, vjera i sumnja, tijelo i duh, priroda i čovjek, prošlost i sadašnjost ne pojavljuju se kao uredno razdvojeni polovi. Oni ulaze jedni u druge. Zato njezina pjesma rijetko završava ondje gdje je čitatelj očekuje.
U tom je smislu vrlo karakteristična pjesma „Moja poezija uskih staza“. Gotovo programski određuje pjesnički položaj Ivane Seletković. To je poezija koja ne pretendira na velike pozornice, nego bira usku stazu, blato, čizme, jednu kuću i praznu pruženu ruku. Upravo zato njezina skromnost nije slabost. Oblik otpora prema samodopadnom pjesničkom i društvenom spektaklu. „Nedostaje koji stih“ jedna je od intimnijih pjesama zbirke. Predmeti, prostori i tragovi prošlosti otvaraju temu rastanaka, starenja i zatvaranja nekadašnjih utočišta. Sjećanje nije nostalgija, nego suočavanje sa sobom i onim što je ostalo neostvareno. Završetak donosi mogućnost oslobađanja i odlaska, pa osobni gubitak prerasta u slutnju novoga početka. „Nema tko da piše“ širi pjesnički pogled prema ljudima koji ostaju izvan središta pažnje. Spremačica, policajac, prodavačica, radnik, vojnik, majka i pjesnik ulaze u istu moralnu sliku svijeta. Ponavljanje izraza „nema tko da piše“ postupno pojačava osjećaj njihova nestajanja iz zajedničkoga pogleda. Osobna i društvena dimenzija pritom se spajaju bez gubitka ljudske mjere. „Bože“ ulazi u prostor vjere, ali bez ponuđenih odgovora. Kruh, molitva, pravednost, potlačeni, vrapci, vrt i žičana ograda povezuju religijsko iskustvo sa socijalnim i moralnim pitanjima. Vjera ovdje nije sigurnost koja isključuje sumnju, nego prostor odgovornosti i propitivanja. Upravo iz te napetosti između vjerovanja i sumnje proizlazi snaga pjesme. „Stid košta“ pokazuje drukčiju stranu pjesnikinjina postupka. Nizanjem iskustava, predmeta i društvenih znakova pjesma gradi sliku čovjeka koji se neprestano mora predstavljati, opravdavati i braniti. Ponavljanje naslova postupno prerasta u svojevrsni refren i mjeru svijeta u kojemu stid nije samo osobni osjećaj nego društvena cijena. Zato pjesma istodobno djeluje kao kritika okruženja i kao oblik vlastitoga propitivanja.
U zbirci se snažno osjeća i motiv prolaznosti. Vrijeme nije samo kronološko trajanje nego materijal od kojega su građeni odnosi, obiteljska sjećanja, izgubljeni prostori i promjene identiteta. Orah pred kućom, stare telefonske žice, kajsije iz dvorišta, zavjese, komoda, knjige, fotografije, klupe i prazni stolci nisu tek rekviziti. Oni su nositelji memorije. Pjesnikinja razumije da predmet često pamti više od čovjeka. Jednako je važan motiv tijela. Tijelo je u njenoj poeziji mjesto želje, boli, starenja, rada, bolesti, dodira i poniženja. Ono nije suprotstavljeno duhu, nego je njegov prvi i često najnepouzdaniji svjedok. Zato se u pjesmama ruke pružaju ili povlače, oči gledaju ili izbjegavaju pogled, noge posrću, grlo se steže, srce otkazuje, a koža pamti tragove. Fizičko iskustvo tako postaje jezik moralnoga iskustva. Priroda kod Ivane Seletković također nije dekor. Kiša, oluja, magla, more, šuma, cvijeće, ptice, lišće i vjetar sudjeluju u unutarnjoj drami pjesme. No pjesnikinja je dovoljno oprezna da prirodu ne pretvori u zbirku lijepih razglednica. Ona zna da je i ljepota potrošiva metafora. Zato se njezin stih povremeno sam sebi suprotstavlja, ismijava vlastitu sliku ili upozorava na njezinu istrošenost.
U svemu tome se očituje jedno od važnijih znalaštava ove poetike. Seletkovićka zna da pjesma nije samo ono što kaže nego i način na koji raspoređuje šutnju, prekid, ponavljanje i naglasak. Dugi nizovi, nagla kraćenja, pitanja, zagrade, umetci i otvoreni završeci nisu slučajni. Oni oblikuju ritam mišljenja. Njezina slobodna forma nije odsutnost forme. Naprotiv, forma se često nalazi upravo u načinu na koji misao odbija biti uredno zaključena. Posebno je vrijedan njezin osjećaj za ironiju. Ona omogućuje pjesnikinji da govori o ozbiljnim stvarima bez patetike. Društvena kritika tako ne postaje parola, a osobna bol ne pretvara se u samosažaljenje. Seletkovićka često istodobno govori ozbiljno i s nepovjerenjem prema vlastitoj ozbiljnosti. Ta samokontrola čuva pjesmu od sentimentalnosti. Ipak, iza sve te ironije postoji vrlo jasna etička jezgra. To je potreba za istinom, ali ne istinom kao velikom riječju, nego kao načinom odnosa prema drugome. Ljubav, oprost, vjera, dostojanstvo, odgovornost i suosjećanje pojavljuju se kao teški zadaci, a ne kao gotove vrijednosti. Pjesnikinja ne tvrdi da je čovjek dobar. Ona ispituje koliko je spreman postati bolji. Zato je druga zbirka Ivane Seletković istodobno poezija sumnje i poezija nade. Sumnja u velike riječi, institucije, društvene uloge, samopromociju i naše vlastite izgovore. Nada se, međutim, ne gubi. Ona se pojavljuje u malim stvarima, u pruženoj ruci, kruhu, molitvi, sjećanju, oprostu, cvijetu, pogledu i riječi koja još nije potrošena. Seletković pritom ne piše izvan svijeta. Piše iz njegova nereda, iz njegovih pukotina i svakodnevnih apsurda. Njezine su pjesme često nalik unutarnjim razgovorima koji su se slučajno pretvorili u javni govor. Upravo zato imaju prepoznatljivu osobnost.
Ivana Seletković već ima svoj prostor u hrvatskoj lirici, prostor koji ne počiva na pomodnosti ni na deklarativnoj originalnosti, nego na ustrajnom radu s jezikom, iskustvom i mišlju. Njezine uske staze nisu bijeg od velikoga svijeta. One su način da se kroz njega prođe bez gubitka vlastitoga pogleda. A taj pogled, premda često umoran, skeptičan i ranjen, još uvijek traži ono najteže. Čovjeka koji će pružiti ruku i neće je odmah povući. U svom temeljnom mehanizmu ova se poezija oslanja na sliku kao osnovnu jedinicu značenja, ali sliku koja ne ostaje mirna. Ona se odmah pretvara u stanje, raspoloženje ili misaoni prostor. Umjesto linearnog razvoja, tekst se gradi iz simboličkog leksikona koji se stalno premeće. Konkretno prelazi u apstraktno, predmet u osjećaj, vanjsko u unutarnje.
Zato čitatelja ove zbirke čeka susret s poezijom koja ne nudi gotove odgovore, nego ga prisiljava da ponovno pogleda ono što je u svakodnevici već naučio previđati. Čitanjem dobiva rijedak spoj misaone provokacije, emocionalne neposrednosti i jezične inventivnosti, ali i mogućnost da nakon posljednje pjesme vlastiti svijet vidi nešto manje samozadovoljno, a čovjeka nešto dublje.
______________________
