Napomena: Ovaj tekst stigao je u moj sandučić elektroničke pošte prije nekoliko dana. Napisao ga je Ivan Ilakovac, prvi suradnik SBPeriskopa, kao odgovor na moje pitanje kako je raditi sezonu u Poreču. Tekst prenosim u cijelosti.
Urednik
________________________________________
Otkako radim noćnu smjenu, život mi se okreće oko spavanja. Svakog dana kolege i poznanici iz kampa pitaju me: Jesi li dobro spavao? Ili: Koliko si danas uspio odspavati? Jer uloviti nekoliko sati neprekinutog, okrijepljujućeg sna za mene je značajan uspjeh. Dobar san pruža mi razlog za zadovoljstvo i osjećaj postignuća.
Ako ne spavam dobro, u najboljem slučaju sam trom i razdražljiv, a u najgorem, napadnu me tamne, pljesnive, podrumske misli, koje me vuku na dno i teško im se oduprijeti.
Ovako to izgleda: dođem s posla malo prije osam ujutro, pojedem oko 100 grama muslija, i po potrebi, ako osjetim da nisam pospan, popijem hormon spavanja melatonin da brže utonem u san. Ako imam sreće, brzo zaspim i probudim se oko jedan-dva, zatim idem na ručak, treniram, kupam se, i nakon večere pokušam se ušuškati u još jednu, večernju rundu sna.
Takvi dani su dobri. Uživam u suncu, moru, kretanju i društvu.
Ako nemam sreće, teško zaspim i budim se vrlo brzo, prije podne. Radim sve isto, samo uzbrdo. Ne uživam ni u čemu. Popodnevni, tj. večernji san postaje prijeka potreba i opsesija. Otkako se probudim iz jutarnjeg sna – između deset i podne – neprestano sam u potrazi za prilikom da zaspem, makar i na 10 minuta. Zato dobar dio dana provedem u krevetu čekajući da naleti val pospanosti.
Spavao ne spavao, oko deset i pol krećem na posao. Noćna smjena na recepciji. Prije polaska ispijam šalicu jake kave. Ona me drži budnim i energičnim nekoliko sati dok slažem račune od prethodnog dana i pripremam ključeve-kartice za sutra.
Kada završim s tim poslom, obično pojedem ostatke večere iz restorana za goste i popijem još jednu kavu. A zatim dolaze trenuci zbog kojih volim noćnu smjenu. Uzimam knjigu iz ruksaka i čitam. Nekad sat, nekad dva ili tri. Počinjem najkasnije u tri, a završavam prije šest, jer tada na posao dolaze spremačice, pali se glazba u lobiju i lagano se zahuktava dan.
Tih nekoliko sati nepomućenog mira znači mi puno. Zbog njih sam uspostavio svakodnevni kontinuitet čitanja koji mi omogućava da bolje razumijem štivo. A s boljim razumijevanjem dobivam veći užitak u čitanju. I više volje za pisanje.
Upravo iz jednog takvog naleta inspiracije nastao je ovaj tekst. Trebalo mi je par dana da ga dovršim, ali glavnina je nastala dok sam čitao i kontemplirao u noćnoj smjeni. Vjerujem da ovo neće biti jedini takav tekst u sezoni.
I zbog toga mi je lakše podnijeti neke od očiglednih nedostataka noćne smjene. Na primjer, tu neprestanu pospanost. Vampiriski raspored koji se razlikuje od ostatka društva, i posljedično, manje kontakta s ljudima. Netko drugi možda ne bi mogao preći preko toga. Ali meni takav život, barem privremeno, odgovara. Jer s druge strane utapanja u banalnosti svakodnevice, kada brinem samo o snu i hrani, krije se plemenita težnja da iskoristim svoj talent i stvorim nešto na što ću biti ponosan.
P.S. Sunce, more i mediteranski zrak pomažu mi nositi se s noćnom smjenom. U nekoj drugoj, sjevernijoj klimi, bilo bi mi puno teže održati se na površini. Potonuo bih prije ili kasnije.
