Ako opozicija želi izvući Plenkovića na klizak teren, mora ga natjerati da bira: između rada i rente, između svetinje i odgovornosti…
„Šverceri švercaju
Garceri garcaju
Huškala huškaju
Njuškala njuškaju
PIMPovi pimpaju
Simpovi simpaju
Čekaj malo
Šta je sve ovo, šta je ovo
Di ovo ide, di ovo ide
Šta je sve ovo, šta je ovo
Di ovo ide, di ovo ide“
Andrija Vujević
Najstabilnije vlasti nisu one koje nose ideje, bude ljude, izazivaju radost i suze. Ne. Najčvršća je vlast koja društvo uvjeri da ideje više nisu potrebne. Ni ljudi. I samo neka im prepustimo da upravljaju. Kad politika postane ništa do administracija, izbori prestaju nositi promjenu. A demokracija se svede na pitanje tko će profesionalnije održavati stanje kakvo jest. Tad se promjena ne doživljava kao mogućnost, već smetnja. Postoji još i veća pobjeda vlasti. Natjerati opoziciju da govori istim jezikom, jezikom vlasti. Tad vlast ostaje ista, nesmjenjiva. Jer opozicija ne nosi ništa novo. A i ako vlast smijeni, ništa ne mijenja.
Europa danas nije u političkoj krizi zato što je ugrožena ekstremnom desnicom. Ne, u krizi je zato što je zagušena centrom, politički dosadnim, proceduralno samodostatnim, moralno sigurnim u vlastitu nužnost. Centar možda govori jezikom stabilnosti, no ne tolerira alternative. Ne raspravlja već administrira. Ne bira nego provodi. I svaku kritiku proglašava neodgovornom, populističkom, opasnom. To je ekstremni centar, politika koja se predstavlja umjerenom. Ali djeluje dogmatski. Zaklinje se u pluralizam, a proizvodi jednoumlje. Živi od izvanrednog stanja, krize i nužnosti. U takvom okviru rat, sigurnost i geopolitička lojalnost postaju alibi za suspenziju politike. U tom kontekstu Andrej Plenković nije devijacija. Uzor je i primjer.
Europske ekstremne centriste ne može se pobijediti politikama. Jer oni baš politikama guše politiku. U toj su „disciplini“ nenadmašni. Strategije, analize, zelene tranzicije, stambene politike, europske obveze – to je teren „radikalnog centra“. Uzmimo Plenkovića. Profesionalizirao je „razumnost“ do točke gušenja. Javni prostor pretvorio je u niz dokumenata bez konflikta, u administrativni beskraj u kojem se odluke maskiraju kao procedure. Strategije su postale zamjena za odluke. Analize zamjena za hrabrost. A europski standardi zamjena za politički izbor. Vlast je stabilna upravo zato što se više ništa suštinski ne mijenja.
Izvor stvarne Plenkovićeve moći nije karizma. Ni ideološka jasnoća. Nadmoć proizlazi iz sposobnosti da istodobno instrumentalizira oštri nacionalizam i zadrži punu europsku legitimaciju. Prije njega nitko to u Hrvatskoj nije mogao. „Flertuje“ s ekstremnom desnicom, a ostaje partner Bruxellesa. Jer današnjoj Europi demokratska suptilnost više nije presudna. Presudna je geopolitička poslušnost. Dok je rat u Ukrajini apsolutni prioritet, ideološki prijestupi na periferiji postaju prihvatljiv trošak. Sigurnosni konsenzus širi se bez stvarne demokratske rasprave, proračuni se preusmjeravaju u budžetsku inflaciju obrane, a militarizam i izvanredno stanje postaju model upravljanja. Ekstremni nacionalizam tu više nije diskvalifikacija, barem dok je uparen s vanjskopolitičkom lojalnošću. Zato je Plenković istodobno i „liberalni“ europski demokrat i zaštitnik krute desnice. On ne balansira vrijednosti, već publike. I radi to hladno, bez afekta i isprike.
U Bruxellesu se takvo ponašanje ne kažnjava. Naprotiv, isplati se. Većina europskih lidera ne zauzima stav. Jer se konformizam nagrađuje. Razlike se toleriraju samo dok ne ugrožavaju ratni konsenzus. Iznimke, poput Sáncheza, imaju različite motive, ali dijele jedno, odbijanje da se politika svede na poslušnost. Plenković u takvom poretku nije problem, on je rješenje koje sustav bira.
Upravo stoga pokušaj da ga se „skine“ kompromisom, predstavlja temeljnu zabludu i stratešku pogrešku opozicije. Tomašević tu pogrešku najjasnije pokazuje. Ne zato što je ideološki u krivu, već zato što prihvaća pogrešan okvir. Kompromis s ekstremnim centrom ne slabi ga, već legitimira. Tko pokušava biti razuman korektiv Plenkoviću, prihvaća da je on mjera normalnosti. Isto vrijedi i za SDP, koji uporno pokušava pobijediti centar tako da zvuči razumnije od njega, i to kroz dokumente, politike i konvencije. No time se hegemonija ne ruši, nego se učvršćuje.
Zelena tranzicija, stanovanje, digitalizacija, otpornost – važne su teme. No ne mobiliziraju. Jer su postale birokratski govor bez strasti. Plenković je tim jezikom zagušio društvo. Svaka nova tablica, plan ili strategija djeluju za njega. Čak i kad ih potpisuju protivnici.
Tu dolazimo do ključne pogreške opozicije, vjerovanja da se Plenkovića može pobijediti boljom verzijom istog jezika. Ne može. Taj je jezik njegovo glavno oružje. Ako ga se želi pobijediti, mora ga se natjerati da izađe iz zone administrativne sigurnosti. Mirnoća, odmjerenost i proceduralnost u nadmetanju s njegovom vlašću nisu prednost, već mana. Umjesto dodatnih politika, treba promijeniti registar. Valja nuditi jasne odluke umjesto elaborata, sukob umjesto korektiva, politički izbor umjesto tehničkog upravljanja.
Ne radi se o kaosu, već o prekidu s obrascem praznog administriranja. To traži i svjesna odricanja. Oni koji žele biti alternativa ne smiju tražiti „blagoslov“ institucija koje su već integrirane u poredak koji održava vlast. Aktualnu vlast ne može se pobijediti očekivanjem legitimiteta od braniteljskih organizacija, sportskih saveza, Crkve! Opozicija nipošto ne treba „mahati“ zastavama. I dokazivati se u disciplini „domoljublje na 100 metara“, na „tuđem terenu“, kao da ne žele biti stvarna alternativa. Treba kritizirati skupo plaćenu bruxellesku administraciju, odvojenost od stvarnog života i potreba građana, politički kukavičluk i skupi militarizam. Ne treba se ni pokušavati svidjeti onima koji su već duboko ugrađeni u poredak koji Plenković održava. I koji to izdašno naplaćuju! Ne treba očekivati legitimitet od struktura koje žive od stabilnosti, ne treba se dodvoravati onima koji su politički i financijski ugrađeni u status quo. Treba kritizirati europske promašaje bez pada u provincijalizam i propitivati sigurnosni konsenzus bez moralne ucjene. Jer cilj nije svidjeti se centru, nego otvoriti prostor politike.
Odustajanje od podrške onih koji već podržavaju vlast, nije slabost, već preduvjet autonomije. Plenkovića ne mogu pobijediti ljudi koji su prihvatili pravila igre kakva jesu. Pobjedu mogu odnijeti samo oni koji nisu dio političkog inventara, koji nisu profesionalizirali opoziciju i koji ne zvuče kao produžetak istog registra.
Ako opozicija Plenkovića želi izvući na klizak teren, mora otvoriti sukob koji on ne može administrirati. Sukob između rada i rente! Hrvatska nije podijeljena na lijeve i desne, već na one koji žive od rada i one koji žive od rente, privilegije i naslijeđa, ali se predstavljaju kao „mali ljudi“. Porezni obrat koji rasterećuje rad, a opterećuje pasivni prihod i višestruke privilegije, nije ideološki hir, nego politička linija razdvajanja. Tu se prvi put mora jasno svrstati.
Drugi potez mora pogoditi samu srž ekstremnog centra: profesionalnu političku klasu. Ograničenje mandata, zabrana trajne rotacije funkcija i prekid karijerne politike, vraćaju politiku u domenu privremene odgovornosti, a ne trajnog zanimanja. Opozicija treba dati primjer, sama „umiroviti“ dugogodišnje „profesionalne opozicionare“. Oni su pročitani, dosadili su, naplatili su dobro jalovo opozicionarenje. Trebaju novi ljudi. Uvjerljivi, sposobni, beskompromisni, nekompromitirani. To treba nametnuti kao model. Jer ekstremni centar opstaje na iskustvu i mreži. Oduzmete li mu „trajanje“ i „sluge pokorne“, oduzimate mu moć kompromisa i stabilnost.
Treći potez mora razbiti lažnu sakralnost države i svetinja iza kojih se skrivaju desnica i centar. Građanski veto na velike projekte, stvarni javni nadzor nad fondovima i potpuna transparentnost odlučivanja, vraćaju moć građanima. Politička poruka mora biti jednostavna: država služi, ne vlada. Tu dolazimo do ključnog reza, zabrane moralne ucjene. Tko se poziva na „zasluge“, naciju, rat, vjeru ili Europu da bi izbjegao političku odgovornost, mora biti suočen s konkretnim pitanjem – koja je cijena i tko za nju odgovara? Koliko nas „koštate“ i koliko ste već „naplatili“? Svaka odluka mora imati potpis, svaka osoba odgovornost.
Ako opozicija želi izvući Plenkovića na klizak teren, mora ga natjerati da bira: između rada i rente, između trajne moći i ograničenja, između svetinje i odgovornosti. A dok god je politika administracija, Plenković pobjeđuje. Jer kad sukob dođe, mora se birati. Nema „dogovora“. Ekstremni centar ne pada na izborima, pada tek kad izgubi monopol na razumnost. A on se gubi nametanjem odluka, ne omogućavanjem kompromisa!
