Svinjski specijalni rat ima sve šanse da uđe u povijest
Laže k’o prasac svatko tko kaže da osamdesetih, a i ranije, nije bilo tako! Laže svatko tko tvrdi da većina poštenih građana ove zemlje nije uredno živjela u gradu, radila u nekim od kasnije silom upokojenih industrijskih giganata i u podstanarstvu čekala da ih dođe red na društveni stan, radila marno preko tjedna da bi vikendom u autić pa ravno na selo. Jer, tamo su otac i majka, a i klinci moraju njegovati odnos s djedom i bakom te s prirodom. S prirodom koja je, za razliku od danas, bila posve konkretne naravi. Priroda je bila njiva na kojoj se sadio krumpir, priroda je bilo stablo višnje ne kojoj je rasla maraska, priroda je bio vinograd. Priroda je bila kokoš koja nese jaja i priroda su bila ona dva praščića što su se valjala u prašćaru uredno sazidanom dalje od kuće a opet toliko blizu da se prasce nahrani i napoji, pa da su veliki i taman takvi da se na njih ne zaboravi dok se zadnja kost od pršuta ne oglođe. Pomno odabrana svinja bila je skoro pa najvažnija. Jer, na kraju godine ona je pokazatelj kakva je bila godina na izmaku i naznaka kakva će biti godina što dolazi. Pa su svi imali makar jednu svinju na svom selu. Uostalom, cijela jedna epizoda serijala »Ne daj se, Floki« posvećena je domaćim životinjama koje su stanovnici metropole probali držati u novogradnji. Nije išlo, ali se rješenje našlo. Odoše svinje i koke na selo da ih se vikendom posjećuje.
Laže svatko ako kaže da se zbog svinja tih 1980-ih, ako ne i koju godinu ranije, u nas ratovalo. Nije nikada. Tiha diplomacija je tu svaki potencijalni sukob rješavala. Tiha diplomacija se zvala dida, ako ne i baba. To hoće reći da omladina i nije imala prava na veto neko vezano za to kad se pršut smije trošiti i u koje svrhe. Znalo se koji ide doktoru, koji je za sprovode, koji je za rođenja, a koji je za po doma. Taj za po doma je najčešće bila plećkica, što iz perspektive svega vakumiranog uopće ne zvuči loše. Tek bi baka tu i tamo uspjela slomiti dida pa svako toliko razveseliti općinstvo nekim ekstra komadom suvog mesa. A kad smo već kod bake, nije nevažno kazati kako svinjama imena nikada nije davala, dok je teladi uredno prišivala nadimke.
Elem, oni rođeni šezdeset i neke ne pamte da je svinja bila išta osim idila. Nažalost, modernitet svake vrste mijenja sve, baš kao i biologija kao takva. Nestade sela, nestade običaja da se vikendom ide na selo, a evo nam kažu da živimo toliko bolje da nam selo ni ne treba. Odnosno treba, samo zbog druge neke prirode u kojoj nema ni kokoši ni svinje, tek žubor vode i gdjekoja travčica. Svinjetina nam je svejedno ostala srcu mila, makar je kupovali u trgovačkim centrima, ako ništa ono zato što je jeftinija od drugog mesa. Ljubav je i dalje tu, samo što je zasnovana na malo drugačijim temeljima. A kad je tako onda je jasno da su samo oni najpronicljiviji od nas mogli naslutiti da ćemo i zbog svinja ratovati i to specijalno.
Dakako da je kultura bila prva. Uvijek je ona u nas prva i najpromućurnija, zato je i žele zabraniti. Ima tome jedno tri godine kada nas je razveselio film »Nosila je rubac črleni«. Kako je to onomad sažela Zrinka Pavlić na Tportalu: »Godina je 1991. u Zagorju, na radiju se čuju vijesti o ratu, a u pitoresknom mjestašcu među brežuljcima sprema se vjenčanje lokalne puce Ančice, koja se nikako ne može pomiriti da se zbog trudnoće udaje za lokalnog bedaka Renčeka, jer zapravo voli mjesnog svećenika. Tješi je njezina kuma, sredovječna Anka, koja joj peče kolače za svadbu, ali ima i svojih problema. Njezina mlada prasica Beba ‘skroz je ponorela’ jer ‘hoče dečka’ i Anka ju je naumila odvesti najboljem rasplodnom nerastu u kraju, izvjesnom Rokiju. Ankin muž nije baš radostan zbog toga. Rokija je, naime, njegov gazda doveo sa stočnog sajma u Srbiji i Ruda bi radije da Bebi nađu ‘nekog našeg dečka’. »Kak bu to zgledalo? Sprema se rat, a ti ju vodiš Srbijancu«, negoduje, no Anka ne želi ni čuti njegove prigovore. Vodi Bebu k Rokiju i bok.« Eto filmskog svinjskog prijepora, ali samo za ljude ne i za praščiće. Sve se tu na koncu, u filmu, u ljubavi riješi. Beba i Roki obave što se obavit treba, taman da se prisjetimo i toga da ovu zemlju najbolje ide kad je Zagorci vode.
Vrag će ga znati kako su autori filma, scenaristica Sandra Antolić i redatelj Goran Dukić, dobili ideju za film. Možda su izmaštali sve, makar se kroz povijest zbog svinja itekako ratovalo. Ratovalo se, primjerice, godine 1859. kada je umalo došlo do oružanog sukoba između britanskog carstva i SAD-a. Zasvinjilo se na otocima San Juan kada je američki farmer Lyman Cutler u naletu bijesa ustrijelio susjedovu svinju. Ustrijelio ju je jer slobodno mogla kretati po otoku pa se usudila rovati po Cutlerovom vrtu. Vlasnik svinje bio je Charles Griffith, zaposlenik britanske tvrtke Hudson’s Bay Company. I čovjeku je, dakako, pao mrak na oči. Shvativši da je pretjerano reagirao Cutler se ispričao te ponudio kompenzaciju od 10 dolara. Griffith je tražio 100 dolara. Cutler je odbio, pa su se u sukob uključili i američki naseljenici i spomenuta britanska tvrtka. Naseljenici zovu američke vojnike, Britanci su poslali tri ratna broda, čekalo se samo tko će prvi ispaliti hitac. Na sreću razum je prevladao, a u rješavanju spora posredovao je njemački car Vilim I. No, Svinjski rat, a tako se zvao, ostade zapisan u povijesnim knjigama.
Nama je, međutim, zemljopisno puno bliži svinjsko-carinski rat što su ga vodile Srbija i Austro-Ugarska. Tog je bome teško ukratko i prepričati, ali ako političari iz svake povijesne priče smiju izvući tendenciozno samo ono što je njima bitno, može svatko. Bilo je to tu negdje pred kraj 19. stoljeća. U tom trenutku Srbija je poljoprivredna zemlja, praktički bez ikakve industrije. Gotova sva trgovina sastojala se od izvoza žive stoke u Austro-Ugarsku, preko Save i Dunava, odakle su se u Srbiju uvozili industrijski proizvodi. A kad je odnos takav onda je lako, onako trumpovski, izvršiti politički pritisak zatvaranjem granica. U nekoliko navrata između 1895. i 1897. godine Austro-Ugarska je zatvorila granice, zabranila uvoz stoke iz Srbije pod izgovorom stočnih bolesti. Odnosno, čim Beču nešto nije bilo po volji nema preko granice. Tako je nekako bilo. I bome, mali milijun godina poslije ovoga rata, onoga rata, i svakog svinjskog rata, netko je u Domovinskom pokretu, sve se čini, nabasao na Wikipediji.
Za afričku svinjsku kugu zbog koje se u Slavoniji usmrtilo 10.000 svinja, a i još će, krive su njima što svinje s onu stranu granice, što one iz slavonskih sela s većinskim srpskim stanovništvom. Ili, kako je to lijepo napisao u svom izvještaju s nadnaravne tiskovne konferencije DP-a naš novinar Dražen Ciglenečki: »Vodeći dužnosnici Domovinskog pokreta u srijedu su stanovnike Općine Jagodnjak u Osječko-baranjskoj županiji, u kojoj u većini žive Srbi, okrivili za širenje zaraze afričke svinjske kuge i to s namjerom, kao dio specijalnog rata protiv Hrvatske. No, politički je možda još važnije da je Stipo Mlinarić optužio svog koalicijskog partnera HDZ da je 2023., kada je afrička kuga harala Vukovarsko-srijemskom županijom, poštedio sela nastanjena Srbima, u kojima nije detektiran virus, pa nije ni provođena eutanazija, i to zbog savezništva sa SDSS-om.« Nela Svinjogojstvo, kolegica visprenog Robija K., ima zašto trljati zadovoljno ruke. Ovoga se ni satira sjetila ne bi. A da bude prozirnije povod nasrtaju na svinje specijalce bez sumnje je jedna fotografija. Na njoj tadašnji opozicionar, a današnji ministra poljoprivrede, DP-ov David Vlajčić i to s prosvjednicima 2023. godine. Evo ga kako te 2023. zove on s njima na rušenje mrskog HDZ-a zbog eutanazije svinja da bi danas i sam naradio da se svinje eutanazira. Jedna fotka napela je moždane vijuge do puknuća u Mlinarića i supatnika mu Kukavice. Obrušiše se oni na Jagodnjak, rekoše da se virus prvo pojavio u selu u kojem je onomad počela »čvarak-revolucija«, u to ubaciše i malo spomena Thompsona, pa na tisuće neregistriranih svinja, svinje na crno, svinje na bijelo, uvezene svinje, izvezene, divlje i pitome. »Što je to sve nego specijalni rat«, zavapiše, uz napomenu da imaju oni pravo sumnjati na sve. A kad je sumnje velike su oči i vrag su fotografije iz bliske prošlosti.
Vrag je kad malo proklamiraš jedno malo drugo, vrag je kad si spreman na sve da se vlasti dočepaš i na vlasti ostaneš. Mozak mora raditi brzo i kreativno da se opravda sve i politički preživi, a kud ćeš bolje nego tako da okriviš svinje za specijalni rat, baš kao da je Bebi i Rokiju životni san da ih viličar vozi u spalionicu ministra vanjskih poslova, a ne potomstvo. Samo, a ministar poljoprivrede se u to evo na najteži mogući način uvjerio, tko sa svinjama tikve sadi… Da nije žala zbog ni krivih ni dužnih 10.000 eutanaziranih praščića, reklo bi se da je i njega i DP stigla poetska pravda. Ovako, svinjski specijalni rat ima sve šanse da uđe u povijest, a trenutak kada će netko poželjeti zabranu svakog spomena ljubavne idile Bebe i Rokija ne čini se uopće nemoguć.
A nekad su svinje bila srebrne, taman da Psihomodo pjeva: »Moli se pučanstvo da ne diže paniku/ Moli se pučanstvo da ne diže paniku/ Srebrne svinje su viđene kako lete iznad vaših krovova/ Ne bojte se, srebrne svinje donose sreću/ Otvorite svoje prozore, neka uđu i u vašu sobu.«
Infobox (Anterfile):
NEMA PREKO GRANICE!
U nekoliko navrata između 1895. i 1897. godine Austro-Ugarska je zatvorila granice, zabranila uvoz stoke iz Srbije pod izgovorom stočnih bolesti. Odnosno, čim Beču nešto nije bilo po volji nema preko granice. Tako je nekako bilo
