Na velikoj otvorenoj pozornici nastupa simfonijski orkestar pod ravnanjem dirigenta – Rusa. Na programu su isključivo djela ruskih skladatelja: Musorgski, Rahmanjinov, Čajkovski. Solist na glasoviru, pijanist, također je Rus. Publika, a okupilo se više od dvadeset tisuća ljudi, frenetično aplaudira. Gdje to ima, pitate se vi i odmah odgovarate: u Rusiji naravno, oni tamo, osuđeni i izolirani od cijeloga svijeta, mogu još jedino izvoditi skladbe svojih sunarodnjaka uz sudjelovanje svojih umjetnika. I uživati u tome. E, tu se varate.
Sve što je opisano dogodilo se u glavnom gradu zemlje koja bez i najmanje sumnje osuđuje ruski vojni upad u Ukrajinu i šalje joj oružje da bi se mogla što efikasnije oduprijeti Rusima. Dogodilo se to u subotu, 25. lipnja (juna) ove godine. Berlinski su filharmoničari održali svoj već tradicionalni završni koncert sezone u amfiteatralnom gledalištu usred šume (Waldbuehne) na samome rubu metropole ujedinjene Njemačke. Da, istina je, takvi se koncerti planiraju, dogovaraju i pripremaju i po godinu dana, što bi moglo objasniti takav sastav (i) izvođača i takav repertoar. No, ako se zna (a zna se) da je predviđeni pijanist, također Rus, otpao zbog ozljede ruke samo nekoliko dana uoči koncerta i da je organizatorima uspjelo pronaći drugog pijanistu, i opet Rusa, i dovesti ga u Berlin, ako se zna da je Zagrebačka filharmonija na samome početku rata u Ukrajini naprasno u roku jednoga dana izmijenila repertoar koncerta na kojemu su trebala biti izvođena isključivo djela Čajkovskoga, onda je savršeno jasno da je i Berlinska filharmonija mogla učiniti to isto. Da je htjela. Ali – nije htjela.
U stanki koncerta u razgovoru s intendanticom orkestra što ga je vodila novinarka koja se uporno trudila ‘opravdati’ filharmoničare, saznali smo da se, nakon upada ruskih trupa u Ukrajinu, doista raspravljalo – a bilo je to prije tri mjeseca – o tome hoće li se i može li se održati koncert s planiranim repertoarom i s planiranim umjetnicima. Zaključak je bio: i može, i mora. Jer, bila je vrlo jasna intendantica, ruska je glazba, baš kao i ruska literatura dio svjetske kulture i kulturne baštine. I stoga bilo kakvo odbacivanje ili zabranjivanje izvođenja skladbi ruskih kompozitora ne dolazi u obzir.
Koncertu na ‘šumskoj pozornici’ prisustvovalo je, rekosmo, više od dvadeset tisuća ljudi. Je li itko zazviždao bilo dirigentu, bilo pijanisti? Nije! Je li u golemom auditoriju bilo istaknutih ukrajinskih zastava? Nije. Je li koncert iskorišten i za prikupljanje novčane pomoći za izbjeglice iz Ukrajine? Jest.
Bilo bi svakako preuzetno zaključivati kako je Berlinska filharmonija svojim koncertom poslala svojevrsnu poruku njemačkoj vladi. Baš kao što bi preuzetno bilo i zaključiti kako je ponašanje publike odraz većinskog raspoloženja građana Njemačke. Nešto ipak jest. Pokazatelj je to koji govori kako se može drugačije i u uspaljenoj atmosferi koju iz dana u dan dovode do točke usijanja njemački mediji (uključujući one mainstream) svojim potpuno netolerantnim pristupom svakome tko bi se usudio makar i milimetar odstupiti od ‘zadanog i propisanog’ narativa, kada je u pitanju rat u Ukrajini.
No da, nismo zaboravili: ceterum censeo: Rusija je napala Ukrajinu i time prekršila norme međunarodnog prava i Povelje Ujedinjenih naroda. Jasno? Jasno! Dobro, idemo dalje.
Berlinski su filharmoničari svojim koncertom nedvojbeno ipak poslali poruku, koliko neizravnu, toliko i jasnu. Poruku koja kaže: osuda politike ruske vlade ne može i ne smije podrazumijevati proglašavanje cijelog ruskog naroda zločinačkim, ne može i ne smije podrazumijevati negiranje činjenice da su ne samo povijest Evrope, ali i svijeta nezamislivi bez Rusije (u jednom određenom povijesnom razdoblju: Sovjetskog Saveza), nego da su bez Rusije nezamislivi i budućnost kako Evrope, tako i svijeta. Poistovjećivanje vlasti s narodom kobna je pogreška, čak i u demokracijama. Da, narod, tj. građani, bira vlast, ali oni koji je obnašaju – jednom kada su je se dokopali – vrlo lako zaboravljaju obećanja što su ih dali građanima i u golemom broju slučajeva djeluju u skladu s interesima nekih moćnih skupina u društvu (pa i vojno-industrijskog kompleksa u Sjedinjenim Državama).
Najgora je pak kombinacija kada se neispunjena predizborna obećanja zamotaju u celofan propagande koja uvjerava građane da političari upravo na tragu tih obećanja, upravo zbog njih – građana, rade to što rade. Pa se tako danas Amerikance uvjerava kako ruska autokracija vitalno ugrožava američki način života (American way of life), a da se nitko – ili tek vrlo rijetki – ne zapita: je li zaista američki način života to da se u New Yorku ukida zabrana građanima da javno nose oružje (dakle, tip naoružan jurišnom puškom nesmetano će šetati Times Squareom); je li američki način života to da se otvara prostor za ukidanje prava žena na pobačaj (što je nakon odluke Vrhovnog suda koji je dokinuo to pravo kao ustavno, rezultiralo time da je niz saveznih država već proglasio potpunu zabranu pobačaja, dok se liberalna Kalifornija koja to ne radi sprema na ‘invaziju’ žena koje iz ovih ili onih razloga žele obaviti pobačaj); je li, napokon, američki način života to da se vojnom silom (vidi vraga, pa nije li to ono što Rusi sada rade u Ukrajini?) nameće određeni društveni, odnosno političko-gospodarski model drugim državama, ili se u njima vojnom intervencijom naprosto ruše vlade (Afghanistan, Irak, Libija, Sirija – u pokušaju što traje već osam godina) i uspostavljaju režimi ne samo skloni, nego i podložni Washingtonu? Je li to, dakle, američki način života? Neki bi Amerikanci sigurno rekli: jest, drugi bi se tome žestoko protivili, treći ne bi bili znali što i kako odgovoriti na to pitanje. Je li, kažimo još jednom, to što godinama rade Sjedinjene Države širom svijeta politika svih Amerikanaca, odražava li to mišljenje i stavove svih Amerikanaca? Odgovor je naravno: ne!
Odražava li stavove svih Nijemaca to da njihova vlada pokorno slijedi Ameriku i Evropsku uniju na kursu sve opasnije konfrontacije s Rusijom, da se odrekla uloge svoje zemlje kao predvodnice, ili u najmanju ruku kao jedne od vodećih država Evropske unije? Slažu li se svi Nijemci s time da je, pod američkim pritiskom, njihova vlada odustala od puštanja u pogon plinovoda Sjeverni tok 2, što će – u uvjetima smanjene isporuke plina plinovodom Sjeverni tok 1 – vrlo vjerojatno dovesti do toga da će se mnogi Nijemci naredne zime smrzavati u svojim domovima, da će industrije prekidati ili bitno smanjivati proizvodnju i otpuštati radnike? Odgovori su na ta pitanja sasvim sigurno negativni.
Slažu li se građani niza zemalja s time da su njihove vlade, pokrivene prozirnim plaštem struke, odbile prihvatiti rusko cjepivo protiv covida-19, cjepivo što je prvo bilo na tržištu i dostupno pod prihvatljivijim uvjetima i uz prihvatljivije cijene od onih zapadnih što će doći kasnije i donijeti farmaceutskoj industriji vrtoglave zarade? Slažu li se s time da se borba protiv pandemije za koju se, sada vidimo: lažno, tvrdilo kako je praktično završena pobjedom, vodi od zemlje do zemlje, u najboljem slučaju u sklopu regionalnih okupljanja, ali ne i na globalnoj osnovi kao što su ne jednom predlagali glavni tajnik Ujedinjenih naroda i predsjednik Kine. I ovdje je dogovor: ne!
Može li se itko razuman složiti s time da velikani iz prošlosti, književnici, skladatelji, filozofi, postanu ne samo taoci, nego i žrtve poteza što ih vuku ljudi koji trenutno obnašaju vlast u zemljama u kojima žive narodi iz kojih su potekli? Odgovor bi i na to pitanje trebao glasiti: ne, ali bio bi to koliko preuranjen, toliko i netočan odgovor. Jer, u Münchenu su raskinuli ugovor sa svjetski poznatim dirigentom samo zato što je u prijateljskim odnosima s Vladimirom Putinom, u Italiji su zabranili ciklus predavanja o velikom ruskom književniku Dostojevskom, zvijezdi opernih i koncertnih bina, Ani Netrebko, otkazali se sve koncerte širom svijeta, jer se nije ‘dovoljno decidirano’ ogradila od politike Rusije i osudila ju. A vlada Ukrajine nedavno je službeno zabranila izvođenje glazbe ruskih kompozitora s obrazloženjem da bi se to moglo negativno odraziti na obrambenu spremnost građana.
I sve se to dogodilo, mada je riječ o politici ruske vlade, ne naroda, ne svih građana (iako, vjerujemo li anketama, ta politika sada i za sada uživa veliku podršku, dok je bilo i ima i onih koji joj se protive i to javno iskazuju). Zato je upravo perverzno sve građane proglašavati odgovornima za politiku vlade (ili vlada) što su, bilo temeljem njihovih glasova na izborima, bilo na neke manje demokratske načine došle na vlast, ali koje – jednom na vlasti – rade nešto bitno drugačije od onoga na temelju čega su ‘zaslužile’ povjerenje građana. Pa se ta konstatacija podjednako odnosi na autokracije i na demokracije.
Ako je tako, a tako nedvojbeno jest, odakle onda bilo kome pravo da to što radi ruska vlada proglašava politikom svih Rusa, da sve Ruse smatra odgovornima za takvu politiku i da ih – ponovimo još jednom: njih, sve građane Rusije, kažnjava sve rigoroznijim i rigoroznijim sankcijama za koje se svako malo proglašava da će – koliko sutra – srušiti s vlasti Vladimira Putina, a koje će dugoročno gledano pogoditi prije svega građane Rusije, vladajuću ekipu najmanje.
Protivljenje na bilo koji način, na međunarodnoj sceni, politici vlasti neke države (bilo koje države) ne smije se pretvoriti u sijanje mržnje i netrpeljivosti prema narodu koji u toj državi živi. I opet: bilo kojem narodu. Svi koji žive na prostoru bivše Jugoslavije i koji su doživjeli njezin krvavi raspad, ali i generacije koje o tome samo slušaju u školi ili saznaju iz ‘ratničkih priča’ kojih su svako malo prepuni mediji, o tome bi mogli ‘pjesme pjevati’. Jer, ‘znaju’ (mada ništa ne znaju) da su svi Hrvati – ustaše, a svi Srbi – četnici.
Javnost je najlakše mobilizirati na mržnji (uz koju ide i strah) prema neprijatelju. Da bi stvar bila što jednostavnija, ali i što djelotvornija, za neprijatelja se ne proglašava vlada neke države, nego narod. Lakše je mrziti sve Amerikance, a ne samo Busha, Obamu, Trumpa ili Bidena i one oko njih, lakše je mrziti sve Ruse, a ne samo one koji određuju politiku Ruske Federacije, lakše je mrziti sve Srbe (ili Hrvate), poistovjećujući ih sa zločinačkim organizacijama iz Drugog svjetskog rata, nego aktualne vlasti koje – da bi stvari bile ipak malo složenije – i otvoreno koketiraju s tim povijesnim ‘uzorima’, nastojeći ih s golemim vremenskim odmakom pretvoriti iz poraženih u Drugome svjetskom ratu u pobjednike; iz onih kojima se, usprkos nepojmljivim zločinima ideologija za kojima su se poveli, danas ne smije poželjeti ‘smrt’ (u skladu sa starom parolom iz vremena Narodno-oslobodilačkog rata), nego im se smije, prema preporuci aktualnog Predsjednika, umilno reći samo ‘ne’.
Lakše je, napokon, mrziti sve Nijemce i Evropljane koji zajedno s njima, a pod američkim vodstvom, nastupaju protiv Rusije (a preko leđa Ukrajinaca), povlačeći zaista neumjesne paralele s Drugim svjetskim ratom i Hitlerovim pohodom protiv Sovjetskog Saveza u kojemu su, istina je to, sudjelovale i postrojbe iz satelitskih zemalja, što okupiranih, što onih u kojima su bili uspostavljeni kolaboracionistički režimi (poput NDH). Da je ruska strana pribjegla toj metodi, da ju je zapravo prihvatila od Zapada, ne treba posebno čuditi. Ali, ne treba se s njome ni složiti.
A kada već govorimo o Drugome svjetskom ratu, podsjetimo i na to da je u Trećem Reichu (i okupiranim, odnosno podložnim zemljama Evrope) bilo zabranjeno izvođenje američke glazbe (‘crnačke’, kako se govorilo). Nismo, međutim, nigdje naišli na podatak da bi u Velikoj Britaniji, ili Sjedinjenim Državama u to vrijeme bilo zabranjeno izvoditi njemačke klasike, Beethovena na primjer (dapače, fraza iz Beethovenove V. simfonije, ‘sudbinske’ bila je prepoznatljiv znak britanskoga radija BBC). Izbjegavalo se vjerojatno Wagnera, ali ne zato što je bio Nijemac, nego zato što je njegovu glazbu nacistički režim pretvorio u neku vrstu svojega ‘znaka prepoznavanja’.
Pa smo se, eto, vratili glazbi i neposrednom povodu pisanja ovoga teksta, koncertu Berlinske filharmonije s ruskim repertoarom, ruskim dirigentom i ruskim pijanistom. U atmosferi današnje Evrope u kojoj glavnu riječ vodi britanski premijer, političar koji je svoju zemlju izveo iz Evropske unije, uz ‘popratnu glazbu’ (da ostanemo na toj terminologiji) medija u kojima se vehementno doslovno zabranjuje svaka rasprava u kojoj bi se pokušalo ići dalje i dublje od onoga što se trenutno događa, u kojoj se zapovjednim tonom poručuje: ‘Dosta nam je onoga – da, ali . . .’, u takvoj atmosferi subotnji koncert u Berlinu i atmosfera u kojoj je održan doimaju se doista kao pravo čudo.
Čuda ponekada kratko traju, ali ponekada nagovijeste i dugoročne promjene. I dalje od te konstatacije danas ne bi bilo pametno ići.
