Uhvatiti se u koštac i napisati par riječi o svome gradu i nije tako lako kao što se na prvi pogled čini, ne znam, možda iz poštovanja prema gradu i njegovim ljudima, a možda iz osobne bojaznosti da 'to neće biti to'. Preteško je u par rečenica opisati kako diše jedan grad, jedan mentalitet ljudi i što je to što nas Brođane tako veže da se uvijek naposljetku vraćamo u grad iz kojega smo otišli na studije, u potrazi za boljim životom, preselili se sa obitelji zbog veće perspektive djece ili pak iz čiste znatiželje za nečime novim, drukčijim i naprednijim.
Prije par večeri cugali smo kod frenda u stanu, znate kako to već ide studentski život 'high life', ekipica, gitarica i pokoja srceparajuća pjesmica potaknuta 'gasom' onih najodvažnijih. U društvu su bili Osječani, Zagrepčani, Splićani, Imoćani i moja malenkost kada je na repertoaru došao stih: „Krčma Kolodvor-Roza, jedino saznanje“ i ja sam prasnula u smijeh, jer mi je bilo fascinantno kako su preformulirali stihove. Naravno da su me ismijali i pokazali mi zbilja da je na službenim stranicama tako napisano kako su pjevali, sve dok na kraju teksta pjesme nisam pročitala komentar Brođanina u kojem ispravlja netočan tekst i navodi: ''Krčma kod Oroza* ''. Taj sam trenutak spoznala u čemu je tajna ljubavi prema svome gradu i obeuzeo me poseban osjećaj sreće jer znam da ja i ostalih 60 000 stanovnika djelimo iste osjećaje, iste navike, ista znanja, iste pjesme o voljenom gradu, jednako kao što Rončević kaže u pjesmi da ide marendat na Tomića stinu i svi se Splićani poistovjete s pjesmom, jer je to više od Tomića stine. Tako su i Brođani dio Animatora i dio pjesme, dio generacija koje su to proživjele i koje i dalje žive kroz priče, kroz pjesme i stvaraju nove.
Međutim i dalje će netko reći: „ Pa dobro, voliš pjesmu i dio si nje i znaš o čemu pjesma govori samim time što si rođen u Brodu, ali to ne mora značiti da voliš grad i da ti ne bi bilo jednako dobro ili još bolje negdje drugdje gdje ti je obitelj, gdje imaš dobar posao i gdje se adaptiraš.“
Istina, možda bi mi bilo negdje u nekoj zemlji, nazovimo ju Wonderland, što puta bolje što se tiče egzistencijalnih pitanja i općenito boljega života, no problem i jest u tome što se moram adaptirati u tuđi svijet da bih bila dio cjeline, ali ljudi moji zašto da odbacim sve, mjesto gdje sam već adaptirana, gdje sam svoj na svome, gdje sam dio kolektiva monotonih, smežuranih,tužnih,sretnih,smiješnih,loših,dobrih,pametnih,lucidnih,mladih, starih, ravnodušnih, ekstrovertnih i svih ostalih čudnih i lijepih i ružnih ljudi koji se rađaju i umiru u vrtlogu vremena; zbog nekog boljega života u Wonderlandu gdje ću na koncu zadovoljiti sve svoje ljudske potrebe koje mi današnje društvo nalaže, a zanemariti svoje srce, svoje osjećaje i svoj unutarnji mir? Da, teško za shvatiti, ali još se nije rodio onaj tko je uspio objasniti riječ ljubav. Ta riječ-La amore- stoljećima enigma, falša, treset, imperativ, onezakonjeni element ljudske sudbine, kako dođe, zašto, na koji nas način osvoji, prodre duboko, uzme dušu i tijelo, prožme se kroz krv, zarobi u limfne čvorove i ne popušta, nema sadržaj, nema definiciju, nije ničija, a opet je svačija- nije li to pomalo čudno?
Neki bi rekli rapsodija zasnovana na terci od kvartarskih idila u pozadini bečke filharmonije i Mozartovog Requiema 3.stavak II čin, varijacije na temu života iz arije Svemirske perspektive dana nekom višom silom zvanom gđica Zaljubljenost, gđica Egzotika, gđica Požuda, gđa Strast ili pak gđa Ludost? Drugi bi se složili sa tim da je ljubav neracionalnost uma u diferenciranom stanju neuronskih stanica o kojima je eto i sam Freud pisao kao abnormalno stanje ljudskoga uma, zahvaćeno višim čimbenicima Hipofize i Parasimpatikusa.
Paradoksi, samo paradoksi. Freud istražuje ljubav kroz psihu, Mozart kroz dursku ljestvicu, obojica tragaju za svojom životnom istinom da objasne ljubav prema nečemu i predoče je okolini, ali uprkos njihovoj težnji i želji, ostaju neshvaćeni te naposljetku umiru kao impozantni boemi. Možda je ljubav teško objasniti, jer je imenica ž.r., jer je kao i žena neshvatljiva, naivna i razdragana, nježna i zanosna, spontana i graciozna, promiskutetna i snažna, elegantna i divlja, spokojna i topla, iskrena i čudesna, tu je da joj se diviš, a ne da ju shvatiš. Diviš se antičkoj pozlaćenoj Niki sa Samotrake iako nema glave, diviš se Picassovoj perspektivi i Monetovoj donetizaciji iako uopće nemaš pojma što predstavlja, diviš se ženi, a nema sisa, diviš se svemu što te ne ostavlja ravnodušnim, jer je u čovjeku usađeno divljenje, osjećaj bespomoćnosti pred nečim za čime čezneš. Nije sramota čeznuti, nešto žarko željeti, nije sramota biti ono što jesi. Težnja je čovjeka poznavati granice koje se mogu predočiti kroz zakone, moral, običaje, religije i pravila, kroz sve osim kroz ljubav. Ona se ne može odglumiti, ali je često režirana kao drama tragikomedija. Svi smo mi podvrgnuti njoj, bili mi bogati ili siromašni, lijepi ili ružni, u tebi je ili nije, ili voliš nekoga ili ne voliš, ili voliš svoj grad ili si stranac, ona je kraljica bez kompromisa.
Ljubav prema gradu u kojemu si rođen, gdje si odrastao i proživio svoju mladost nadilazi obični pojam sreće i spokoja, jer ljubav prema gradu je zapravo ljubav prema uspomenama, nadanjima, ambicijama, ljubav prema ljudima koji su nam od prije znani, neki malo više, drugi malo manje, ljubav prema ljudima koje znamo samo iz prolaza, iz trafike, samo iz priča kojekakvih ili sa šaltera u banci, ljubav prema magnoliji, mirisima i okusima, teti što prodaje kokice, kestenje, šećernu vunu i sladoled, ljubav prema crvenim svjetlima ulične rasvjete, parku, klupi, keju, kolodvoru, autobusu, vlaku, tvrđavi, poloju, jeseni, zimi, proljeću, ljetu, ulicama, pjesmama i kafićima, ljubav prema krčmi kod Oroza, ljubav prema mladosti i neopterećenosti, ljubav prema istinskoj sreći. I kada sve to vidiš, kad su svi oni tu, znaš da sve štima, da ti je srce na mjestu i znaš da tu pripadaš i dušom i tijelom.
U slučaju da netko posumnja gdje mu je mjesto... :)
„ If you want to know where your heart is, look where you mind goes when it wanders“
(Unknown)
Prije par večeri cugali smo kod frenda u stanu, znate kako to već ide studentski život 'high life', ekipica, gitarica i pokoja srceparajuća pjesmica potaknuta 'gasom' onih najodvažnijih. U društvu su bili Osječani, Zagrepčani, Splićani, Imoćani i moja malenkost kada je na repertoaru došao stih: „Krčma Kolodvor-Roza, jedino saznanje“ i ja sam prasnula u smijeh, jer mi je bilo fascinantno kako su preformulirali stihove. Naravno da su me ismijali i pokazali mi zbilja da je na službenim stranicama tako napisano kako su pjevali, sve dok na kraju teksta pjesme nisam pročitala komentar Brođanina u kojem ispravlja netočan tekst i navodi: ''Krčma kod Oroza* ''. Taj sam trenutak spoznala u čemu je tajna ljubavi prema svome gradu i obeuzeo me poseban osjećaj sreće jer znam da ja i ostalih 60 000 stanovnika djelimo iste osjećaje, iste navike, ista znanja, iste pjesme o voljenom gradu, jednako kao što Rončević kaže u pjesmi da ide marendat na Tomića stinu i svi se Splićani poistovjete s pjesmom, jer je to više od Tomića stine. Tako su i Brođani dio Animatora i dio pjesme, dio generacija koje su to proživjele i koje i dalje žive kroz priče, kroz pjesme i stvaraju nove.
Međutim i dalje će netko reći: „ Pa dobro, voliš pjesmu i dio si nje i znaš o čemu pjesma govori samim time što si rođen u Brodu, ali to ne mora značiti da voliš grad i da ti ne bi bilo jednako dobro ili još bolje negdje drugdje gdje ti je obitelj, gdje imaš dobar posao i gdje se adaptiraš.“
Istina, možda bi mi bilo negdje u nekoj zemlji, nazovimo ju Wonderland, što puta bolje što se tiče egzistencijalnih pitanja i općenito boljega života, no problem i jest u tome što se moram adaptirati u tuđi svijet da bih bila dio cjeline, ali ljudi moji zašto da odbacim sve, mjesto gdje sam već adaptirana, gdje sam svoj na svome, gdje sam dio kolektiva monotonih, smežuranih,tužnih,sretnih,smiješnih,loših,dobrih,pametnih,lucidnih,mladih, starih, ravnodušnih, ekstrovertnih i svih ostalih čudnih i lijepih i ružnih ljudi koji se rađaju i umiru u vrtlogu vremena; zbog nekog boljega života u Wonderlandu gdje ću na koncu zadovoljiti sve svoje ljudske potrebe koje mi današnje društvo nalaže, a zanemariti svoje srce, svoje osjećaje i svoj unutarnji mir? Da, teško za shvatiti, ali još se nije rodio onaj tko je uspio objasniti riječ ljubav. Ta riječ-La amore- stoljećima enigma, falša, treset, imperativ, onezakonjeni element ljudske sudbine, kako dođe, zašto, na koji nas način osvoji, prodre duboko, uzme dušu i tijelo, prožme se kroz krv, zarobi u limfne čvorove i ne popušta, nema sadržaj, nema definiciju, nije ničija, a opet je svačija- nije li to pomalo čudno?
Neki bi rekli rapsodija zasnovana na terci od kvartarskih idila u pozadini bečke filharmonije i Mozartovog Requiema 3.stavak II čin, varijacije na temu života iz arije Svemirske perspektive dana nekom višom silom zvanom gđica Zaljubljenost, gđica Egzotika, gđica Požuda, gđa Strast ili pak gđa Ludost? Drugi bi se složili sa tim da je ljubav neracionalnost uma u diferenciranom stanju neuronskih stanica o kojima je eto i sam Freud pisao kao abnormalno stanje ljudskoga uma, zahvaćeno višim čimbenicima Hipofize i Parasimpatikusa.
Paradoksi, samo paradoksi. Freud istražuje ljubav kroz psihu, Mozart kroz dursku ljestvicu, obojica tragaju za svojom životnom istinom da objasne ljubav prema nečemu i predoče je okolini, ali uprkos njihovoj težnji i želji, ostaju neshvaćeni te naposljetku umiru kao impozantni boemi. Možda je ljubav teško objasniti, jer je imenica ž.r., jer je kao i žena neshvatljiva, naivna i razdragana, nježna i zanosna, spontana i graciozna, promiskutetna i snažna, elegantna i divlja, spokojna i topla, iskrena i čudesna, tu je da joj se diviš, a ne da ju shvatiš. Diviš se antičkoj pozlaćenoj Niki sa Samotrake iako nema glave, diviš se Picassovoj perspektivi i Monetovoj donetizaciji iako uopće nemaš pojma što predstavlja, diviš se ženi, a nema sisa, diviš se svemu što te ne ostavlja ravnodušnim, jer je u čovjeku usađeno divljenje, osjećaj bespomoćnosti pred nečim za čime čezneš. Nije sramota čeznuti, nešto žarko željeti, nije sramota biti ono što jesi. Težnja je čovjeka poznavati granice koje se mogu predočiti kroz zakone, moral, običaje, religije i pravila, kroz sve osim kroz ljubav. Ona se ne može odglumiti, ali je često režirana kao drama tragikomedija. Svi smo mi podvrgnuti njoj, bili mi bogati ili siromašni, lijepi ili ružni, u tebi je ili nije, ili voliš nekoga ili ne voliš, ili voliš svoj grad ili si stranac, ona je kraljica bez kompromisa.
Ljubav prema gradu u kojemu si rođen, gdje si odrastao i proživio svoju mladost nadilazi obični pojam sreće i spokoja, jer ljubav prema gradu je zapravo ljubav prema uspomenama, nadanjima, ambicijama, ljubav prema ljudima koji su nam od prije znani, neki malo više, drugi malo manje, ljubav prema ljudima koje znamo samo iz prolaza, iz trafike, samo iz priča kojekakvih ili sa šaltera u banci, ljubav prema magnoliji, mirisima i okusima, teti što prodaje kokice, kestenje, šećernu vunu i sladoled, ljubav prema crvenim svjetlima ulične rasvjete, parku, klupi, keju, kolodvoru, autobusu, vlaku, tvrđavi, poloju, jeseni, zimi, proljeću, ljetu, ulicama, pjesmama i kafićima, ljubav prema krčmi kod Oroza, ljubav prema mladosti i neopterećenosti, ljubav prema istinskoj sreći. I kada sve to vidiš, kad su svi oni tu, znaš da sve štima, da ti je srce na mjestu i znaš da tu pripadaš i dušom i tijelom.
U slučaju da netko posumnja gdje mu je mjesto... :)
„ If you want to know where your heart is, look where you mind goes when it wanders“
(Unknown)
