Svi oni koji ljube svoj narod više nego što je to normalno (stranački prvaci i poslušnici s desnom rukom na lijevoj sisi), vjerni uhljebi i drugi društveni paraziti ovisni o političarima, te poneka romantična dušica, neizlječivo zatelebana u nacionalne kolektive mitove, ne mogu razumijeti kada netko kaže, kao Saša Anočić u svom posljednjem intervju: "Ne znam kamo pripadam, niti sam ikada znao“. Zato, jer ova, u tzv. patriotskom smislu, ateistična izjava, ljudsko postojanje ne sjedinjava s bogom nacije i njezinim svećenicima. Izrečena sentencijalna misao može se pripisati i većini pripadnika novih hrvatskih iseljenika u Irsku, Švedsku, Austriju, Njemačku i druge zemlje Europske unije. Rođeni, školovani i obučeni u Hrvatskoj, bili su prisiljeni otići u spomenute zemlje kako bi prodali svoj rad, kako bi preživjeli, kako bi opstali u novim domovinama. Nasreću, tamo su primljeni bolje nego što su u RH trpljeni kao višak.

U zemlji u kojoj vlada abnormalni, ispolitizirani način zapošljavanja odnosno selekcija radnika po kriterijima podobnosti, a ne sposobnosti, iseljenici su definitivno shvatili da nema druge nego otići, napustiti jednu šećernu, lažljivu pripadnost, i prikloniti se drugoj hladnoj, ali koja, više manje na vrijeme, plaća njihov trud i znanje. Njihovi odlasci najveći su dokaz o mandićevskoj Hrvatskoj, kao propalom projektu.

Za razliku od bivših boksačkih šampiona koji se, kako kaže okrutna tvrdnja, nikada više ne vraćaju, iseljenički šampioni svojih obitelji, prijatelja i rođaka, vraćaju se povremeno. Vraćaju se u svoje napuštene kuće, u svoj zavičaj, u svoja mjesta koja, zahvaljujući nasilničkoj politici bez razuma i ideja, vođenoj golim interesima i pljačkaškim porivima, mogu bez njih. Vraćaju se i kako bi vidjeli, kao u Slavonskom Brodu, na primjer, čiji to sinovi uživaju materijalne povlastice i bivaju od plaćeničkih medija proglašavani nositeljima demografske obnove grada i države. Jedan drugi i drukčiji portal mogao je pred prošle lokalne izbore, samo konstatirati: „nije važno kakav si, nego čiji si!“ Zastrašujuća nejednakost šansi otjerala je mnoge mlade Brođane u iseljeništvo.

Ljeti su najčešće godišnji odmori. I ovo ljeto vraćali su se mladi ljudi u svoj rodni grad Brod. Inače, havariran je to brod kao u Robinsonu Crusoeu, ali na njegovim palubama i potpalublju su korisni alati koje treba prenijeti na obalu i započeti novi život. Dok se to ne dogodi, kao u romanu, iseljenici se vraćati neće.

Gradom dominira sablasna nevesela atmosfera, zato i jer je samoproglašena kultura na samoproglašenom raspustu, ulicama ne odjekuje smijeh, a osjećaj napuštenosti ne napušta srca većine njegovih žitelja. Bezbrižnost ovdje ne postoji. Odvratni redovi pred bankama i javnim zdravstvom, HZZO-om, besperspektivnost koja onespkojava, zgađenost nad političkom indolencijom i sebičnošću, izravni smrad zbog onečišćenog zraka – simboliziraju razočarenje zbog iznevjerenih očekivanja. Na čelu gradskih vlasti oboljelog grada je plastični kirurg, a grad muče plućne bolesti, gastrointestinalne bolesti i poremećaji, artritis, depresija, mišićna distrofija, ...

Danton je prije presude rekao: „Vi ste stavili ruke na moj cijeli život, neka se on uspravi i suprotstavi vama.“ Stavljena je politička šapa na život Brođana, ali nema ni dantonovskog otpora. Oni koji znaju i mogu uspraviti se, otišli su kao iseljenici u druge zemlje. Kad se ljeti vrate na nekoliko tjedana, gradska vlast za njih nije osigurala ni info pult, a kamoli katalog s prilikama za povratak. Društveni, stručni ili politički sloj koji vlada određenim dijelom društvenog/gradskog života i određuje način ponašanja, djelovanja i pravila po kojima se prihvaćaju vrijednosti, nepokretan je kao crna zemlja, bezidejan, oslonjen na pravosudnu batinu. A mediji, taj nepismeni i neobrazovani čemer, šopan novcem poreznih obveznika, s ulogom razvodnjavanja problema i neiznalaženja rješenja, nisu od nikakve koristi povremenim povratnicima.

Mladići i djevojke na spasonosnom radu po europama, postali su osviješteniji promatrači domovinskog neuspjeha, izoštrenih su čula, nemilosrdnih zapašanja. Koliko god su željeli posjetiti svoj grad, još više se žele vratiti van na posao, Jer, bude im pun kurac retro shema i obljetnica, bahatosti i mafijaških pravila, busanja u prsa zaslužnih i dragovoljnih darivatelja krvi koju naplaćuju ad infinitum.

sbperiskop

_________________________