Pjesnici su čuđenje na netu: Ilija Klindžić-Grbavac (2)

Prije točno tri godine objavili smo sljedeće:

Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča, javio se Ilija Klindžić-Grbavac. Rođen gotovo slučajno 15. lipnja 1953. g u Slavonskom Brodu. Počeo pisati poeziju, na žalost, kaže, zbog jedne plave žene iz Tuleka u Bosanskom Brodu. Nešto napisao ozbiljno do Domovinskog rata, a onda pomislio na drugog brata. Napravljena je knjiga Dva jarbola jedan Brod. Onda se otuđio od sebe i postao sam sebi pjesnički rod.

Objavio je prošle godine i zbirku pjesama pod nazivom Kad nema sunca, šutim.

Razočaran u ljude, ali ne i u Poeziju.

Tada objavljene stihove pogledajte OVDJE.

Sve je ostalo isto, osim što smo ovog puta mi zamolili Iliju da se javi s novim pjesmama.

________________________

   

Dnevnik odlučnih žudnji

           kao dokaz njegovog postojanja

           ostao samcat

           zgužvani omot tjelesnosti

           emocionalno loše vijesti

           ne čujem u sunčanom zavičaju

           glasne voline

           griješe zvučni vodiči

           cvrčci i omorine

           uzalud lutam disanjem

           plitkom sadašnjicom

           pogledom tražim more

           valovi i osamljeno stijenje u meni

           kraj drveta koje tješi nebo

           mogao bih te sresti

           u plavoj travi i rukotvorinama noći

           da tamo onkraj namrštenog obzora

           ljubav je ovisnost

           ne usuđujem se prihvatiti

           ljubavne ponude druge

           stranicu na kojoj se

           nalazi poruka u relikvijaru

           mladih zebnji

           otkucajima zajedničkog srca ispisana

           samoubojstvo budućih dana mami

           isprepletene divlje ruke strasti

           o svemu tome svijet će

           naknadno detalje saznati

           dodirujem čistu svjetlost

           čitanjem ohole tame

           olovna slova iz mojih nedosanjanih snova

           trebalo bi nestrpljive nježnosti izreći

           i tom rijekom koja nema izbora

           dalje teći

  1. III.  2019., SPTR.,
  • O    –

          nespreman  nemiran

          razdanjivanjem

          dok moje unutarnje tkivo vene

          lako je okriviti razapete paučine godina

          projekcije bespomoćnosti i vrijeme

          s pogledom jasnim na Biokovo

          ogrijati se prolaznošću i reći

          ovo sam odšutio i samo slutio

          more je plovno

          a ja sam pred bijelim izazovom

          mogu se nadati zapisivanjem

          razgaliti se rečenicom novom

          imam je

          zapisao sam ozarivanje i postojanje   

          pragmatično se neispitanim lijekom liječim

          pomažem sebi mitom uzaludnih govorenja

          dok gori upaljena svijeća

          pustim da se svjetlost svih hrabrih i

          obeshrabljenih slatkorječivosti

          u sebi prisjeća

          bliskih ganuća

          sumnjom orijentiran

          na orguljama sutrašnjice

          svoju natrunjenu pjesmu razabiram

          prstima po tipkama izmišljam

          pustio sam iz krletke

          sve glasove akustike

          jato ptica i glasnih nedoumica

          u ovom bestežinskom jeziku

          ozdravljuju svi mali muzički dojmovi

          provokativna su pitanja neizbježna

          ima me i kada me nema

          prebivanje i razbuđivanje

          u kazalištu sjena

          dok sjenkom suncu proturiječim

          propitujem terapiju iz koje toplinom izbivam

          mimikrija mi ugodno prija   

            priviđenja i intuitivna izviđanja

            održavaju život dok gledam

            osvjetljeni crkveni toranj

            pri samom kraju noći

            ne nadam se nikome

            pokajanja su zatvorila oči

            sanjaju se svježa iskušenja

            u zanosu razdanjivanja

            prilagođavam se njima

            ranojutarnji zapis ima

            neograničene mogućnosti

            često me iznevjeri

            na oltaru očekivanja

            malih dobitaka i izgubljenih bitaka

            nije važno pobijediti simboličnim suzama

            važno je prisustvovati i smiješiti se

            molitvama

            čuti među prvima zvona svjetlosti

            kako se rimuju s neizvjesnostima

            u pogodbena jutra

            stisnuta me šaka sivila dočekuje

            nisam intiman s kopnom

            skrušeno razgovaram s otočkom opnom

            gdje ćemo što ćemo prozboriti

            krečnjačkom tugom

            kamenitim vjetrom koji

            propituje stanja i postojanja

            lišća koje pleše u zabrinutim krošnjama

            cvjetanje ćuti tupu bol u rebrima

            ogorčene topline u njedrima

            sunce okrenuto leđima

            mrvi se more teškim mislima

            i ništa ne zbori

            ne govore plave usne

            gornja plima i misaono suprotstavljanje

            tko dolazi iz dubine

            s lovorovim vijencem

            izreći sebe ima napetoj nedoumici

            slušateljstvu koje sve zdravo za gotovo prima

  1.   V., 2019.,  SPTR.,

         NEPRISTOJNO  JE  ŠTO  NE  DIŠE

                                 Saši  Meršinjaku

       kad su zmajevi od papira imali

       što da kažu nebu nad Zagrebom

       u ta vremena i sva događanja razmrvljena

       on je bio moj ljekarnik

       prizivao je moju dosljednost pjesnikovanja

      rekao mi je u lice to si ti i netko drugi

      sjedi ti crni gavran na ramenu

      zaokupi se vranama lakih stradanja

      izađi iz opsesivno crnog

      sebe izbjeli

      prestroji se u neodgodivim dramama

      sjeti se zmaja od papira

      poleti na onu stranu postojanja

      gdje te najmanje očekuju

      u gusti tekst na rubu živčanosti

      gdje svi operetno psuju

      naglašavaju se rimama u nezadovoljstvu

      ispraznim jezikom

      blijedi akcenti sami sebe ne čuju

      uprazno zdušno odjek ne propituju

      na dolazištima

      pred kućama čiji će stanari

      lako zaboraviti tekst s uputama

      kako podići skele tuge

      za ornitologe moći i bespomoćnosti druge

      u toj kući za ptice

      sluti pjevanje i krilato bdijenje

      smjesti se među papigama

      šarenilom i ludama

      budi smirujuće zrno

    neobičan s šeširom svat

    on je bio Vidova gora

    na koju sam se kasnije redovito penjao

    utihnut

    s kopna s mora

    da vidim sve a ne razumijem ništa

    malo kopno zadrtih motrilišta

    žutih šutnji kad  brnistra u ekstazi cvjeta

     suzdržavao se napisati raspamećenost

     uklesati u bližnjem kamenu

     kako me se ovo tuđe ništa ne tiče

     u ulozi promatrača

     nije mi do pera

     zasićen sjećanjima i

     uzaludnim pjevanjima

     ne živjeti jučer

     na saboru grubih i oguglalih poticaja

     nešto me obećavajuće s novim tlom spaja

     a govorio si mi o narodima per se

     o neobjašnjivim požarima u snu

     koje si sam gasio do dolaska vatrogasaca

     o posteljama i tragovima zgarišta

     kad noć monolog ima

     trudnu razgovorljivost o sljedećoj ništavnosti

     koja se već dogodila na tvojim

     sajmištima bunila

     govorio je o onima koji imaju

     zatvorene oči

     trepavice od straha

     dosljedan je bio čopor

     unutarnjih strpljivosti

     zalupio je vrata na sobičku

     odrekao se monologa

     izašao sa svojom ranjivosti

     u oksidirani svijet

     a kišilo je

     sklonio se pod obećavajuće strehe

    našao se pod krovovima poezije

    ta Jutra poezije i možda ono

    neočekivano Sutra

    izmamilo mu je osmijeh

    omogućilo da grad pozdravi

    i nazdravi iščekivanjem duge

    okrepljujući se sobom

    ustrajno misleći na druge

    razgolićenom sumnjom

    kad poklekne da se uspravi

    kao njegov “Snježni leopard”

    svuda ga je bilo

    u skoku u zasjedi prema sebi

    u razrokom gustišu tjelesne džungle

    u mitološkim tramvajima

    pješačenju prema igrama na sreću

    sakrivenim kuglicama pod

    kutijama šibica koje ruke grada pokreću

   ništa dobio nije

   otrijeznio se prevarama

   svuda ga je bilo

   a bio je upravo tamo

   gdje su svi mislili da ga nije

   u demodiranim salonima riječi

   on je bio zaseban mrtvi kut

   onako glasan usput

   sad kad ga zauvijek ima

   kad pokušava da se sam od sebe izliječi

   mrmlja sebi u bradu omiljene riječi

   sjedi na usamljenom knjiškom stolcu

   zavaljen i oslonjen na konačni osmijeh

   uzaludno priseban

   nepristojno je što ne diše

   pristao na običaje svemira

   ispraznu sudbinu i tuđinu 

   baveći se onostranom dušom

   onu prvu razdijelio je drugima

   pouzdan podstanar

   u različitim zemaljskim odajama

   jednom i nikada više boraveći

   bacio je ključ kutije s zapisima

   pismima poslanim i neodaslanim

   književnim profiterima

   medijskim buržujima

   da se naslađuju lažnim postojanjem

   savršenim

   mekim uzglavljima

   mjesečarenjem

   prema trgu lake dobiti

  1. V.,  2019.,  SPTR.,

       U  SLJEDEĆEM   ŽIVOTU  POŠTEDITE  ME PADANJA

       otputovalo u nepostojanje ono oko čega sam se trudio

       bio nesposoban za razgovor

       trivijalne tumore

       nosio preveliki umor kućni

       da li je ova greda

       i ona fasada sprijeda

       dostojna da me na dugi put isprati

       krajobrazi mahniti i polivinil-kloridom prekriti

       mašu mi vjetrom razmještenim

       obješenim o drvorede uz rijeku

       u sebi psujem i trujem se s drugom

       indoletnom poviješću

       koliko-toliko zdrav u novom

       prirodnom okruženju

       a nadam se skorom ozdravljenju

       svojih tjelesnih zabluda

       sam sebi mirišem na pristajanje

       opće propasti u čamcu koji ne dotiče obale

    vi mi niste mahali

    bili ste suzdržani rukama

    ma kakvim teorijskim mukama shrvani

    neka sve ide k vragu

    u akustičnost dragu

    nemate za sebe i druge

    neku riječ blagu

    pa se liječim sarkazmom i kaznom

    neumitnom

    sitnozorom

    gledam kako ću moru prići

    gdje je plavetnilo krhkost svjedočilo

    sila je bila da se pritajim

    kamenu pod kožu

    žuljala me nadolazeća bezobzirnost

    zlatna groznica gdje dolazi do izražaja

    mase meso i kobasice

    na bogatoj trpezi

   mene ne zanimaju kraljevne i osobe s krunom

   nego putevi kojima hode kraljevske lude

    šuplje gramatike i ustrajnosti hude

    oni koji nestaju imaju

    riječi prenatrpane istinom

    tko da ih u tome spriječi

   govorni šampioni opominju

   u misaonoj jezi

   samo folklor i prošlosti bahatost

   uhvatili ste me u kolo naokolo

   bosanski kilav hedonist

   hitna pokajanja obavio u Maglaju i Brezi

   ništa ne čitam samo se

   listovima grijeha na uvid nudim

   u jednoj knjizi svako se jutro budim

   to mora biti tako

   s naslovom greške i pokušaja

   u ustima tajeći ružinu vodicu

   kontemplaciju rastanka tečnu

   a ruže i breze su u svojim staništima

   blago postojali

  mnoge poremećenosti su ih

  istočnom stranom zasipali

  neki su pali neki nisu pali

  okrvavljeni ili cijeli

  ne ističući se svojim ranama

  samo su bolovi nedovršena priča

  kružili godinama kao otrcana psiho-drama

  postojali među nama

  obespravljenim sjenama

  blagi nastavci besprizorne tuge

  vjerujući u sudbine ljudske druge

  evo vatre života gdje je nije bilo

  svih ovih proljeća

  obespravljena smrt svega se živo sjeća

  tamo u nekoj zemlji

  čija bajkovitost nije sačuvana

  o dostojanstvu riječi

   nastavcima traju huljenja

   vodoravna nepravda

   prividna postojanja i oduzimanja

   dijete koje se igra igračkama sjete

   usamljena je barutana u oku sljedećeg dana

   u narednom životu

   poštedite me nesreće padanja

   ne mogu svake jeseni biti s vama

   ni riječju ni dijelom

   pjevom žute ptice

   ludilom nedoumice

   krepkost neka prebiva s vama

   u trajnim nadama

   ostajem s vama u vickastom boravištu

   na kraju svijeta

   samotnik i svjetionik

   voće i povrće na pjesničkom mi jelovniku

   ne smeta

   zavojita stepeništa moje samoće

   prah zaražen  mrtvim poljupcima

   bivše ljubavi guše me praznim sobama

   i sonetima nemogućnosti

   moja grešna postojanja

   tamo gdje ne bih htio i smio

   raznježim se nestajanjem

   samoukim sanjanjem

  1. V. 2019.,  SPTR.,

     U  VRIJEME  KAD  SU LJUDI  BILI  VOLJENI

    lako je izgubiti oca

    a teško ga je naći u sebi

    kad krenem putem kojim je

    Nitzsche otišao

O       –   

           sanjao sam da sam

           sam a nisam sam

           i da je ljetni dan na

           Brdu ukazanja pa se

           na zavjet ide na koljenima

           oko jedne stare rafinerije

           preko rijeke u susjednom gradu

           štujući žrtve na predanom radu

           a molimo se za čist zrak

           i da se iz naftnih derivata pojavi

           milosrdni znak

           i nastavimo zdravo disati

           zadovoljiti kisikom puna pluća

           štrkljasti i mršavi do ganuća

           sanjao sam da sam

           i sve tako

           da ti kao gospa šetaš crnog psa

           na Brdu ukazanja iznad jedne rijeke

        i pored jedne breze ispred tvoje kuće

        oko koje kolo vode ljubitelji vode

        zaliju ti u predvečerje bašču

        nisu ti jasni gosti nagrižene bosanske duše

        orijentirani prema starobosanskoj crkvi

        okupljaju se oko drveća i to im je najveća

        molitvena sloboda i sreća

        Kulina-bana ljubimci i padobranci

        baš štuju brezu i svoju dušu čuju

        tu mlaznicu iz svemira koje srca dira

        sve radi neograničenosti tzv slobode

        kad su bili ravnopravna bića

        bogumili i rode

        na nekom uzvišenju

        humku ili brdu ispovjedali

        ponaosob ljudsku muku

        do zelenog dna

        gdje su cvjetovi i svjetovi

        sasvim drugačije normalni

        vlada u njima mir

        sve do pjesme i poslije pjesme

        u onomatopeji šutnje

        niču istinita govorna zbivanja

        zato se mogu pjesnički tuširati

        dodati vodi raskošni glas

        ima li ili nema nas oko breze

        u naočitom liku askeze    

        na Brdu ukazanja ti si dama

        od svrhovite šetnje i jezgrovite kretnje

        sunca u grudima trava

        sama sebi bogomolja

        slutnja je našminkana

        raduješ se novom danu očima

        tihih izumiranja

        viđenog i doživljenog izričaja

        da smo sve jedno bijelo platno čedno

        a camera opscura u gomili se gura

        i laktovima mašta

        da postanu stvarne bilješke

        na Brdu ukazanja

        bila tu jednom gospa

        s crnim psom i brezovitim snom

        vjeru i nevjeru niječe

        ispovijeda se glasom trava

        i pokajanja dokazuje cvijećem

        na prozoru u zoru

2019., Podvinje, Brdo

O –

    čitavu  ljetnu noć hodao sam po praznim hodnicima Snom

    hoteći se susresti s Tobom

    ti moja mlada ljubavna farsa

    bijeli jorgovan krivnje  zaliven suzama mjesečine

    mučio me sav blud vasione i nametnute neistine

    ondašnji moj zabludjeli krvotok

    i bio spreman na grcave pogibije

    samo da mi daš ruku

    da prodišem i savladam mladalačku muku

    ti moja Madona a ja budala na glavu pala

    bez padobrana iz poljoprivrednog aviona

    u zaprašeno polje uljane repice

    u žuto cvijeće kao bumbar oprašivač

    kao erotski terorist

    ugruvan od očevidaca kritikama ispljuvan

    neočekivani bonvivan

    tko to pada s neba u rebra

    kao razapeti Krist

    a ti se na moju golotinju i ljubav snebivaš

   meni ne treba tvoja gugutka iznenađenja

   moj tjelesni entuzijazam za tobom

   i tkan  i San je od samačkih priviđenja

   svemirom i nemirom sam snoviđenja

   tebi dohodio kroz neke zapuštene

   šume samačke uznemirio poštenu divljač

   Pjesmom i  glasnim Nesnom

   koji samo jednom u ljudskom biću prebiva

   vrlo smrtna bosansko-posavska golubica

   iznad Motajice bijeli oblak i nehaj

   vide ga samo odani i molitveno pobožni

   Oni koji život prokockaju

   Nestvarnosti odani

   da se dogodi San

   Ljubav u neljubavima močvarnim

   Ostvari

   Taj žuđeni lopoč bijeli procvjeta

   dogodi se božanska pripomoć

   Cvijet u tebe zaluta vanvremenski

   i nama se samo pluta    

  1. IX.  2019., Podvinje

        NA  LETEĆEM  ĆILIMU  PREMA  PEPELU

         treba me preparirati kao ustrijeljenog fazana

         za onih boljih lovačkih dana kad je

         građanstvo imalo cilj milostivi svoj mir

         bosonogo travu gazi i na susjedne ljude

         nazdravljanjem pripazi

         kada se znalo odakle dolaze radosne i

         ostale vijesti

         bećari i klošari bili omiljeni prizor

         lijenost i radna spremnost bili poštovani

         donekle svibanjski sretni na verandama

         opuštene duše

         kopalo se i oralo u čast bolje građanske

         odlučnosti

         tata i mama  oslonjeni na sutrašnja ljubljenja

         držali se za ruke tiha predvečerja

         na osamljenoj klupi za ljubav i nedoumice

          mene čuva vinove loze podvinjske

          list  mikrokozmičkih događanja i odgađanja

          voćna psihologija dobiti

          atavisti i ljetni aktivisti ranojutarnje

          košnje trave dok čekamo da se šljive zaplave

          kompoti naivnih laži u staklenkama

          na stalaži

          Mitja i Vesna na istom zidu

          o rođenim i nerođenim kajsijama

          freska

          oni koji nisu vjernici drže se za ruku

          svetog Ante

          od milja dok tu i tamo

          raspukla se porculanska zbilja

          u samoćama nas ima dodirljivim

          u jutarnjim iskašljavanjima  tuge

          kad se magla udalji prema suncu

          smijeh je lijek u ravnici

          u nastavcima živimo za druge

          znojne žlijezde i odrasle paranoje

          držim na uzici

          uzdam se u svoju smrt

          koja na razdanjenom prozoru

          nepospremljene kukce i dane mi broji

          čujem lepet krila

          a to su nezaustavljive usne žene

          koja se glasno odriče mene

         radi ravnodušno napisane pjesme

         u kojoj sam neodoljivo sam

         počinio holistička zlodjela

         da bi uzaludni cvijet bio uspravan

         štoviše sunce samo u svome kutu

         žarko se kajući prikazbom vatre

         a jasna mi je anatomija pepela

         u kojoj čuči i o sebi uči duh

         uzročni i posljedični

         trse se iščeznuća dodati plam

         onom do sebe koji se još zdušno

         i glasno moli da mu izrastu ruke

         hvataljke za topline

I. 2020., SPTR

8 comments

Skip to comment form

  1. Uzbudljiva poezija puna nanosa sebstva po zakonima stihostvaranja. Ilija stvara autoportret čuvjeka zagledanog u dubine vlastitosti. Snažno.

  2. Izdvajam pjesmu NEPRISTOJNO JE ŠTO NE DIŠE, posvećenu Saši Meršinjaku.

  3. Mutna iskrenost. Otvorenost prema sebi uz pomoć poetskog instrumentarija koji je u funkciji bolnih konstatacija.

  4. Snažna lirika protkana nitima prošlosti, čežnjom zbog prolaznosti ,pronalaženju cilja koji je ponekad nedostižan.

  5. Temperamet nema puno veze sa stvaranjem pjesama. Ali, karakter ima totalno.

  6. “moj tjelesni entuzijazam za tobom

    i tkan i San je od samačkih priviđenja”

    i još dosta toga što se zalijepi za misao : prvi put čitam ovog pjesnika i ne usudjujem se više komentirati

    1. Lavinije, ja sam za razliku od tebe prije čula za ovog genijalnog pjesnika došavši u posjed njegove ranije objavljene zbirke “Kad nema Sunca, šutim” i nemam potrebu komentirati njegove dugačke misli jer su jednostavno genijalne, tople i ljudske.

  7. fragmentarni odjeci pjesnikovog svemira, hermetičnost, susreti pjesnikovog svjesnog i nesnjesnog, šifre i simboli pjesničkog jezika služe za skrivanje umjesto otkrivanja, publika se stavlja u izazov dekodiranja

Odgovori