Prije točno tri godine objavili smo sljedeće:


Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča, javio se Ilija Klindžić-Grbavac. Rođen gotovo slučajno 15. lipnja 1953. g u Slavonskom Brodu. Počeo pisati poeziju, na žalost, kaže, zbog jedne plave žene iz Tuleka u Bosanskom Brodu. Nešto napisao ozbiljno do Domovinskog rata, a onda pomislio na drugog brata. Napravljena je knjiga Dva jarbola jedan Brod. Onda se otuđio od sebe i postao sam sebi pjesnički rod.


Objavio je prošle godine i zbirku pjesama pod nazivom Kad nema sunca, šutim.


Razočaran u ljude, ali ne i u Poeziju.


Tada objavljene stihove pogledajte OVDJE.


Sve je ostalo isto, osim što smo ovog puta mi zamolili Iliju da se javi s novim pjesmama.


________________________


   


Dnevnik odlučnih žudnji



           kao dokaz njegovog postojanja


           ostao samcat


           zgužvani omot tjelesnosti


           emocionalno loše vijesti


           ne čujem u sunčanom zavičaju


           glasne voline



           griješe zvučni vodiči


           cvrčci i omorine


           uzalud lutam disanjem


           plitkom sadašnjicom


           pogledom tražim more



           valovi i osamljeno stijenje u meni



           kraj drveta koje tješi nebo


           mogao bih te sresti


           u plavoj travi i rukotvorinama noći



           da tamo onkraj namrštenog obzora



           ljubav je ovisnost


           ne usuđujem se prihvatiti


           ljubavne ponude druge



           stranicu na kojoj se


           nalazi poruka u relikvijaru


           mladih zebnji



           otkucajima zajedničkog srca ispisana



           samoubojstvo budućih dana mami


           isprepletene divlje ruke strasti


           o svemu tome svijet će


           naknadno detalje saznati



           dodirujem čistu svjetlost


           čitanjem ohole tame


           olovna slova iz mojih nedosanjanih snova



           trebalo bi nestrpljive nježnosti izreći


           i tom rijekom koja nema izbora


           dalje teći




  1. III.  2019., SPTR.,



  • O    -


          nespreman  nemiran


          razdanjivanjem


          dok moje unutarnje tkivo vene


          lako je okriviti razapete paučine godina


          projekcije bespomoćnosti i vrijeme



          s pogledom jasnim na Biokovo


          ogrijati se prolaznošću i reći


          ovo sam odšutio i samo slutio



          more je plovno


          a ja sam pred bijelim izazovom



          mogu se nadati zapisivanjem


          razgaliti se rečenicom novom



          imam je


          zapisao sam ozarivanje i postojanje   


          pragmatično se neispitanim lijekom liječim



          pomažem sebi mitom uzaludnih govorenja


          dok gori upaljena svijeća


          pustim da se svjetlost svih hrabrih i


          obeshrabljenih slatkorječivosti


          u sebi prisjeća



          bliskih ganuća



          sumnjom orijentiran


          na orguljama sutrašnjice


          svoju natrunjenu pjesmu razabiram


          prstima po tipkama izmišljam



          pustio sam iz krletke


          sve glasove akustike


          jato ptica i glasnih nedoumica



          u ovom bestežinskom jeziku


          ozdravljuju svi mali muzički dojmovi



          provokativna su pitanja neizbježna


          ima me i kada me nema



          prebivanje i razbuđivanje


          u kazalištu sjena



          dok sjenkom suncu proturiječim


          propitujem terapiju iz koje toplinom izbivam


          mimikrija mi ugodno prija   



            priviđenja i intuitivna izviđanja


            održavaju život dok gledam


            osvjetljeni crkveni toranj


            pri samom kraju noći



            ne nadam se nikome


            pokajanja su zatvorila oči


            sanjaju se svježa iskušenja


            u zanosu razdanjivanja


            prilagođavam se njima



            ranojutarnji zapis ima


            neograničene mogućnosti


            često me iznevjeri



            na oltaru očekivanja


            malih dobitaka i izgubljenih bitaka


            nije važno pobijediti simboličnim suzama


            važno je prisustvovati i smiješiti se


            molitvama



            čuti među prvima zvona svjetlosti


            kako se rimuju s neizvjesnostima


            u pogodbena jutra



            stisnuta me šaka sivila dočekuje


            nisam intiman s kopnom


            skrušeno razgovaram s otočkom opnom



            gdje ćemo što ćemo prozboriti


            krečnjačkom tugom


            kamenitim vjetrom koji



            propituje stanja i postojanja


            lišća koje pleše u zabrinutim krošnjama



            cvjetanje ćuti tupu bol u rebrima


            ogorčene topline u njedrima



            sunce okrenuto leđima


            mrvi se more teškim mislima


            i ništa ne zbori


            ne govore plave usne


            gornja plima i misaono suprotstavljanje


            tko dolazi iz dubine


            s lovorovim vijencem


            izreći sebe ima napetoj nedoumici


            slušateljstvu koje sve zdravo za gotovo prima




  1.   V., 2019.,  SPTR.,


         NEPRISTOJNO  JE  ŠTO  NE  DIŠE


                                 Saši  Meršinjaku



       kad su zmajevi od papira imali


       što da kažu nebu nad Zagrebom



       u ta vremena i sva događanja razmrvljena



       on je bio moj ljekarnik


       prizivao je moju dosljednost pjesnikovanja



      rekao mi je u lice to si ti i netko drugi


      sjedi ti crni gavran na ramenu


      zaokupi se vranama lakih stradanja


      izađi iz opsesivno crnog


      sebe izbjeli


      prestroji se u neodgodivim dramama



      sjeti se zmaja od papira


      poleti na onu stranu postojanja



      gdje te najmanje očekuju



      u gusti tekst na rubu živčanosti


      gdje svi operetno psuju


      naglašavaju se rimama u nezadovoljstvu


      ispraznim jezikom


      blijedi akcenti sami sebe ne čuju



      uprazno zdušno odjek ne propituju


      na dolazištima



      pred kućama čiji će stanari


      lako zaboraviti tekst s uputama


      kako podići skele tuge


      za ornitologe moći i bespomoćnosti druge



      u toj kući za ptice


      sluti pjevanje i krilato bdijenje


      smjesti se među papigama


      šarenilom i ludama


      budi smirujuće zrno



    neobičan s šeširom svat



    on je bio Vidova gora


    na koju sam se kasnije redovito penjao


    utihnut


    s kopna s mora



    da vidim sve a ne razumijem ništa


    malo kopno zadrtih motrilišta


    žutih šutnji kad  brnistra u ekstazi cvjeta



     suzdržavao se napisati raspamećenost


     uklesati u bližnjem kamenu


     kako me se ovo tuđe ništa ne tiče


     u ulozi promatrača



     nije mi do pera


     zasićen sjećanjima i


     uzaludnim pjevanjima



     ne živjeti jučer



     na saboru grubih i oguglalih poticaja


     nešto me obećavajuće s novim tlom spaja



     a govorio si mi o narodima per se


     o neobjašnjivim požarima u snu


     koje si sam gasio do dolaska vatrogasaca



     o posteljama i tragovima zgarišta


     kad noć monolog ima


     trudnu razgovorljivost o sljedećoj ništavnosti



     koja se već dogodila na tvojim


     sajmištima bunila



     govorio je o onima koji imaju


     zatvorene oči


     trepavice od straha



     dosljedan je bio čopor


     unutarnjih strpljivosti



     zalupio je vrata na sobičku


     odrekao se monologa



     izašao sa svojom ranjivosti


     u oksidirani svijet



     a kišilo je


     sklonio se pod obećavajuće strehe


    našao se pod krovovima poezije



    ta Jutra poezije i možda ono



    neočekivano Sutra


    izmamilo mu je osmijeh



    omogućilo da grad pozdravi


    i nazdravi iščekivanjem duge


    okrepljujući se sobom


    ustrajno misleći na druge



    razgolićenom sumnjom


    kad poklekne da se uspravi



    kao njegov "Snježni leopard"



    svuda ga je bilo


    u skoku u zasjedi prema sebi


    u razrokom gustišu tjelesne džungle



    u mitološkim tramvajima


    pješačenju prema igrama na sreću



    sakrivenim kuglicama pod


    kutijama šibica koje ruke grada pokreću



   ništa dobio nije


   otrijeznio se prevarama



   svuda ga je bilo


   a bio je upravo tamo


   gdje su svi mislili da ga nije



   u demodiranim salonima riječi


   on je bio zaseban mrtvi kut


   onako glasan usput



   sad kad ga zauvijek ima


   kad pokušava da se sam od sebe izliječi



   mrmlja sebi u bradu omiljene riječi


   sjedi na usamljenom knjiškom stolcu



   zavaljen i oslonjen na konačni osmijeh



   uzaludno priseban


   nepristojno je što ne diše


   pristao na običaje svemira



   ispraznu sudbinu i tuđinu 


   baveći se onostranom dušom



   onu prvu razdijelio je drugima


   pouzdan podstanar


   u različitim zemaljskim odajama



   jednom i nikada više boraveći


   bacio je ključ kutije s zapisima


   pismima poslanim i neodaslanim


   književnim profiterima


   medijskim buržujima


   da se naslađuju lažnim postojanjem



   savršenim


   mekim uzglavljima



   mjesečarenjem


   prema trgu lake dobiti




  1. V.,  2019.,  SPTR.,


       U  SLJEDEĆEM   ŽIVOTU  POŠTEDITE  ME PADANJA



       otputovalo u nepostojanje ono oko čega sam se trudio


       bio nesposoban za razgovor


       trivijalne tumore


       nosio preveliki umor kućni


       da li je ova greda


       i ona fasada sprijeda


       dostojna da me na dugi put isprati



       krajobrazi mahniti i polivinil-kloridom prekriti


       mašu mi vjetrom razmještenim


       obješenim o drvorede uz rijeku



       u sebi psujem i trujem se s drugom


       indoletnom poviješću


       koliko-toliko zdrav u novom


       prirodnom okruženju



       a nadam se skorom ozdravljenju


       svojih tjelesnih zabluda



       sam sebi mirišem na pristajanje



       opće propasti u čamcu koji ne dotiče obale



    vi mi niste mahali


    bili ste suzdržani rukama


    ma kakvim teorijskim mukama shrvani


    neka sve ide k vragu


    u akustičnost dragu



    nemate za sebe i druge


    neku riječ blagu


    pa se liječim sarkazmom i kaznom


    neumitnom



    sitnozorom


    gledam kako ću moru prići


    gdje je plavetnilo krhkost svjedočilo


    sila je bila da se pritajim


    kamenu pod kožu



    žuljala me nadolazeća bezobzirnost


    zlatna groznica gdje dolazi do izražaja


    mase meso i kobasice


    na bogatoj trpezi



   mene ne zanimaju kraljevne i osobe s krunom


   nego putevi kojima hode kraljevske lude



    šuplje gramatike i ustrajnosti hude



    oni koji nestaju imaju


    riječi prenatrpane istinom


    tko da ih u tome spriječi



   govorni šampioni opominju


   u misaonoj jezi



   samo folklor i prošlosti bahatost


   uhvatili ste me u kolo naokolo


   bosanski kilav hedonist



   hitna pokajanja obavio u Maglaju i Brezi



   ništa ne čitam samo se


   listovima grijeha na uvid nudim


   u jednoj knjizi svako se jutro budim


   to mora biti tako



   s naslovom greške i pokušaja



   u ustima tajeći ružinu vodicu


   kontemplaciju rastanka tečnu



   a ruže i breze su u svojim staništima


   blago postojali



  mnoge poremećenosti su ih


  istočnom stranom zasipali



  neki su pali neki nisu pali


  okrvavljeni ili cijeli


  ne ističući se svojim ranama



  samo su bolovi nedovršena priča


  kružili godinama kao otrcana psiho-drama



  postojali među nama


  obespravljenim sjenama



  blagi nastavci besprizorne tuge



  vjerujući u sudbine ljudske druge



  evo vatre života gdje je nije bilo


  svih ovih proljeća


  obespravljena smrt svega se živo sjeća



  tamo u nekoj zemlji


  čija bajkovitost nije sačuvana


  o dostojanstvu riječi



   nastavcima traju huljenja


   vodoravna nepravda


   prividna postojanja i oduzimanja



   dijete koje se igra igračkama sjete


   usamljena je barutana u oku sljedećeg dana



   u narednom životu


   poštedite me nesreće padanja



   ne mogu svake jeseni biti s vama


   ni riječju ni dijelom


   pjevom žute ptice


   ludilom nedoumice



   krepkost neka prebiva s vama


   u trajnim nadama



   ostajem s vama u vickastom boravištu


   na kraju svijeta


   samotnik i svjetionik



   voće i povrće na pjesničkom mi jelovniku


   ne smeta



   zavojita stepeništa moje samoće


   prah zaražen  mrtvim poljupcima



   bivše ljubavi guše me praznim sobama


   i sonetima nemogućnosti



   moja grešna postojanja


   tamo gdje ne bih htio i smio



   raznježim se nestajanjem


   samoukim sanjanjem



  1. V. 2019.,  SPTR.,


     U  VRIJEME  KAD  SU LJUDI  BILI  VOLJENI



    lako je izgubiti oca


    a teško ga je naći u sebi



    kad krenem putem kojim je


    Nitzsche otišao



O       -   



           sanjao sam da sam


           sam a nisam sam


           i da je ljetni dan na


           Brdu ukazanja pa se


           na zavjet ide na koljenima


           oko jedne stare rafinerije


           preko rijeke u susjednom gradu


           štujući žrtve na predanom radu


           a molimo se za čist zrak


           i da se iz naftnih derivata pojavi


           milosrdni znak


           i nastavimo zdravo disati


           zadovoljiti kisikom puna pluća


           štrkljasti i mršavi do ganuća



           sanjao sam da sam


           i sve tako


           da ti kao gospa šetaš crnog psa


           na Brdu ukazanja iznad jedne rijeke



        i pored jedne breze ispred tvoje kuće


        oko koje kolo vode ljubitelji vode


        zaliju ti u predvečerje bašču



        nisu ti jasni gosti nagrižene bosanske duše


        orijentirani prema starobosanskoj crkvi


        okupljaju se oko drveća i to im je najveća


        molitvena sloboda i sreća



        Kulina-bana ljubimci i padobranci


        baš štuju brezu i svoju dušu čuju


        tu mlaznicu iz svemira koje srca dira



        sve radi neograničenosti tzv slobode


        kad su bili ravnopravna bića


        bogumili i rode



        na nekom uzvišenju


        humku ili brdu ispovjedali


        ponaosob ljudsku muku


        do zelenog dna


        gdje su cvjetovi i svjetovi


        sasvim drugačije normalni



        vlada u njima mir


        sve do pjesme i poslije pjesme


        u onomatopeji šutnje


        niču istinita govorna zbivanja



        zato se mogu pjesnički tuširati


        dodati vodi raskošni glas


        ima li ili nema nas oko breze


        u naočitom liku askeze    



        na Brdu ukazanja ti si dama


        od svrhovite šetnje i jezgrovite kretnje


        sunca u grudima trava



        sama sebi bogomolja


        slutnja je našminkana


        raduješ se novom danu očima


        tihih izumiranja


        viđenog i doživljenog izričaja



        da smo sve jedno bijelo platno čedno


        a camera opscura u gomili se gura


        i laktovima mašta



        da postanu stvarne bilješke


        na Brdu ukazanja


        bila tu jednom gospa


        s crnim psom i brezovitim snom



        vjeru i nevjeru niječe


        ispovijeda se glasom trava


        i pokajanja dokazuje cvijećem


        na prozoru u zoru



2019., Podvinje, Brdo



O -



    čitavu  ljetnu noć hodao sam po praznim hodnicima Snom


    hoteći se susresti s Tobom


    ti moja mlada ljubavna farsa


    bijeli jorgovan krivnje  zaliven suzama mjesečine


    mučio me sav blud vasione i nametnute neistine



    ondašnji moj zabludjeli krvotok


    i bio spreman na grcave pogibije


    samo da mi daš ruku


    da prodišem i savladam mladalačku muku



    ti moja Madona a ja budala na glavu pala


    bez padobrana iz poljoprivrednog aviona


    u zaprašeno polje uljane repice


    u žuto cvijeće kao bumbar oprašivač



    kao erotski terorist


    ugruvan od očevidaca kritikama ispljuvan


    neočekivani bonvivan



    tko to pada s neba u rebra


    kao razapeti Krist


    a ti se na moju golotinju i ljubav snebivaš



   meni ne treba tvoja gugutka iznenađenja


   moj tjelesni entuzijazam za tobom


   i tkan  i San je od samačkih priviđenja



   svemirom i nemirom sam snoviđenja


   tebi dohodio kroz neke zapuštene


   šume samačke uznemirio poštenu divljač


   Pjesmom i  glasnim Nesnom


   koji samo jednom u ljudskom biću prebiva


   vrlo smrtna bosansko-posavska golubica


   iznad Motajice bijeli oblak i nehaj


   vide ga samo odani i molitveno pobožni


   Oni koji život prokockaju


   Nestvarnosti odani


   da se dogodi San


   Ljubav u neljubavima močvarnim


   Ostvari


   Taj žuđeni lopoč bijeli procvjeta


   dogodi se božanska pripomoć



   Cvijet u tebe zaluta vanvremenski


   i nama se samo pluta    



  1. IX.  2019., Podvinje


        NA  LETEĆEM  ĆILIMU  PREMA  PEPELU



         treba me preparirati kao ustrijeljenog fazana


         za onih boljih lovačkih dana kad je


         građanstvo imalo cilj milostivi svoj mir


         bosonogo travu gazi i na susjedne ljude


         nazdravljanjem pripazi



         kada se znalo odakle dolaze radosne i


         ostale vijesti


         bećari i klošari bili omiljeni prizor


         lijenost i radna spremnost bili poštovani


         donekle svibanjski sretni na verandama


         opuštene duše


         kopalo se i oralo u čast bolje građanske


         odlučnosti


         tata i mama  oslonjeni na sutrašnja ljubljenja


         držali se za ruke tiha predvečerja


         na osamljenoj klupi za ljubav i nedoumice



          mene čuva vinove loze podvinjske


          list  mikrokozmičkih događanja i odgađanja



          voćna psihologija dobiti



          atavisti i ljetni aktivisti ranojutarnje


          košnje trave dok čekamo da se šljive zaplave



          kompoti naivnih laži u staklenkama


          na stalaži



          Mitja i Vesna na istom zidu


          o rođenim i nerođenim kajsijama


          freska



          oni koji nisu vjernici drže se za ruku


          svetog Ante



          od milja dok tu i tamo


          raspukla se porculanska zbilja



          u samoćama nas ima dodirljivim


          u jutarnjim iskašljavanjima  tuge



          kad se magla udalji prema suncu


          smijeh je lijek u ravnici



          u nastavcima živimo za druge


          znojne žlijezde i odrasle paranoje


          držim na uzici



          uzdam se u svoju smrt


          koja na razdanjenom prozoru


          nepospremljene kukce i dane mi broji



          čujem lepet krila


          a to su nezaustavljive usne žene


          koja se glasno odriče mene



         radi ravnodušno napisane pjesme


         u kojoj sam neodoljivo sam



         počinio holistička zlodjela


         da bi uzaludni cvijet bio uspravan


         štoviše sunce samo u svome kutu


         žarko se kajući prikazbom vatre



         a jasna mi je anatomija pepela


         u kojoj čuči i o sebi uči duh


         uzročni i posljedični



         trse se iščeznuća dodati plam


         onom do sebe koji se još zdušno


         i glasno moli da mu izrastu ruke


         hvataljke za topline



I. 2020., SPTR