Već mjesecima, ako ne i duže, odvija se razmjena komplimenata i izraza strahopoštovanja između Hrvatske i Srbije na temu naoružavanja i općenito borbene moći oružanih snaga. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u više je navrata u posljednje vrijeme govorio da Hrvatska ima snažnu vojsku koja se ubrzano naoružava modernim zapadnim sustavima i da Srbija mora voditi računa o tome e da se nikad više ne bi ponovila 1995.; s druge strane, hrvatski ministar obrane Ivan Anušić prepun je respekta za kineske supersonične projektile CM-400 koji su u posjedu Vojske Srbije, zabrinut je i predsjednik Republike Zoran Milanović, dok se premijer Andrej Plenković zbog tih projektila, koji su u Srbiji mjesecima, ovih dana obratio briselskoj centrali NATO-a da upozori i da skrene pažnju, valjda da se nikad više ne bi ponovila 1991. godina.
U okolnostima geopolitičkog kaosa i sloma međunarodnog poretka, desne vlasti u Zagrebu i Beogradu, svaka na svome terenu, umjetno proizvode neku vrstu izvanrednog stanja zbog fiktivne vojne prijetnje što dolazi s one druge strane, a izvanredno stanje na niskoj ali konstantnoj frekvenciji savršen je ambijent za priprostu političku manipulaciju, koja se često pokazivala efikasnom i u demokratski zrelijim društvima nego što su srpsko i hrvatsko. Oni se naoružavaju i povećavaju vojsku, a protiv koga je to nego protiv nas. I mi se stoga moramo naoružati i ojačati. Sigurnost naših građana nema cijenu.
Velikom broju građana, dakako, važna je vlastita sigurnost, kao i obrana državnih granica i suverenosti, veliki broj medija razmišlja na isti način, pa se ne propituje ni što se kupuje, ni koliko se plaća, ni zašto se kupuje baš ono što se kupuje. Ako se i pojave glasovi koji postavljaju pitanja i sumnjaju u ispravnost grozničave vojne potrošnje, takvi će brzo biti diskvalificirani etiketama nacionalnih izdajnika i državnih neprijatelja, a u najboljem slučaju naivnih i neupućenih budala nesvjesnih realnosti i pouka iz prošlosti.
Tako je konstruiran začarani krug u kojem se producenti ratnih tenzija pojavljuju kao čvrsti jamci obrane i sigurnosti, što im donosi izborne pobjede kao neophodno pokriće za samovlašće. U tom krugu, osim toga, vrti se ogroman javni novac, a gdje ima puno javnog novca, iskustvo nas uči, ima i korupcije. Izlaz iz tog kruga ne nazire se ni dugoročno.
Hrvatska i Srbija u ratu se teoretski mogu naći samo kao produžene ruke velikih sila u svjetskom sukobu većih ili manjih razmjera, odnosno ako se jedna ili obje odluče boriti za tuđe interese s nadom da će dobiti mrvice sa stola
Politika i politička propaganda pritom su osnovni kriteriji kojima se Srbija i Hrvatska vode u nabavama oružja. Kupovina oružja, osim za fasciniranje i sluđivanje domaće javnosti i za nabacivanje loptice suparniku, služi i za kupovanje ili pokušaje kupovanja političke naklonosti država čije se oružje nabavlja: tako Hrvatska uglavnom kupuje od Francuske, Njemačke, SAD-a i Izraela, Srbija od Kine, Rusije, Francuske i Izraela. Ni na jednoj ni na drugoj strani nema ozbiljnih i stručnih tehničko-taktičkih i doktrinarnih analiza eventualne upotrebe oružja koje se skupo plaća, jer vojni stručnjaci s kakvim-takvim integritetom samo smetaju u vladajućem konceptu megalomanske potrošnje bazirane na podilaženju biračima i moćnim političkim adresama u svijetu.
Hrvatska buka oko ofenzivnih kineskih projektila u vlasništvu Vojske Srbije ponajviše služi tome da se domaću javnost pripremi za nabavu proturaketnog sustava srednjeg ili dugog dometa, da se – preko NATO-a čija je funkcionalnost, doduše, vrlo upitna – što prije otvore vrata za kupnju takvog sustava te da se potakne saveznike da Hrvatskoj odobre prodaju projektila zrak-zemlja i zemlja-zemlja čiji je domet veći od 300 kilometara, što dosad nije bio slučaj.
U čemu je, pak, smisao uvođenja balističkih raketa dugog dometa u arsenal srpske vojske? Ni u čemu mimo kontinuirane predizborne kampanje Aleksandra Vučića i njegova fanatičnog nastojanja da sačuva vlast prikazujući se jedinim koji može obraniti ugroženo srpstvo, s tim da je upravo on iskonstruirao priču o ugroženom srpstvu.
Srbija i Hrvatska nemaju ni vojnih ni bilo kojih drugih kapaciteta za samostalno vođenje agresivnog rata protiv bilo koje države, a da i ne govorimo o nepostojanju racionalnih razloga za takvo što. Hrvatska i Srbija u ratu se teoretski mogu naći samo kao produžene ruke velikih sila u svjetskom sukobu većih ili manjih razmjera, odnosno ako se jedna ili obje odluče boriti za tuđe interese s nadom da će dobiti mrvice sa stola. Potpuna je političko-medijska izmišljotina da je Srbija vojna prijetnja Hrvatskoj, i obrnuto, ali na djelu je utjerivanje te laži u kosti građana jer se na njoj zasniva veliki dio vladajućih politika u Beogradu i Zagrebu: tko ne podlegne režimskim emisijama nesigurnosti i neprijateljstva, e taj je, rekosmo, izdajnik, peta kolona, neinformirani redikul. Od te izmišljotine korist imaju samo trenutačne vladajuće strukture i proizvođači ratnih sredstava širom svijeta, no to je sasvim dovoljno da se unedogled nastavi pumpanje atmosfere izvanrednog stanja te uzajamnog nepovjerenja u pitanjima rata i mira.
