Kad je već Vukovar mjesto na kojem smo izgubili ljude, ne smijemo dopustiti da postane mjesto na kojem gubimo društvo. Ideju Domovine. Svih nas
„Srce moje, primiče se zima
I kosa tvoja gubi sjaj i sijedi
Kao nad krovom sivi pramen dima
Kada u tami nestaje i blijedi
U sve polako uvlači se studen
I sve smo tiši, sve nas više nema
To sunce prži jedan snježni grumen
To noć se duga u daljini sprema“
Arsen Dedić
Prvo je bio jesenji užas vijesti iz Vukovara, tihi strah pred ekranima, iščekivanje pred radioaparatom. Devedesetprva i grč u trbuhu kad slušaš o stradalima, mrtvima i ranjenima, „našim“ i „njihovim“. Strah ima li više itko u bolnici, skloništima, podrumima. Svi su znali vukovarska naselja i ulice. Pa i oni koji u Vukovaru nikada bili nisu. Istoga dana gorjela je i Škabrnja, jednako grozno i krvavo, jednako besmisleno. Dvije rane na jedan dan. Strahota kojom se nismo dijelili na „nas“ i „njih“, „ove“ i „one“. To je bila 1991.
A potom je politika krenula administrirati sućut. Pijetet je postupno postao valuta, razmjenjiva roba, sredstvo za dokazivanje moralne ispravnosti i pripadnosti. Moneta za kupovanje političke podobnosti i otkazivanje društvene pozicije. Do unazad desetak godina vukovarska je žrtva, unatoč svim razlikama, bila zajednička. Nitko je nije dovodio u pitanje. Niti je itko nas, pozivom na vukovarsku kolonu, dovodio u pitanje. A onda su je podjele, zaustavljanje i presijecanje kolona, licitiranje oko ćiriličnih natpisa, nedopuštanje polaganja vijenaca pretvorili u alat političke ucjene. Devalvirana u svakodnevno mučenje grada i njegovih stanovnika, grad osuđen da bude sve osim normalnog mjesta življenja, građani koji su i žrtve i dželati vlastite budućnosti, a i budućnosti naše, vukovarska je bol iskorištena kao nagazna mina za političke neistomišljenike. Ni manje ni više. Sredstvo za samouništenje budućnosti.
U zemlji koja je Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje pretvorila u dvotjednu državnu dramaturgiju, mjesec u kojem bi „loši“ Hrvati i „neprijatelji“ Hrvatske trebali šutjeti, nije čudno što se sjećanje više i ne doživljava kao intiman čin, već kao poligon dokazivanja lojalnosti. Točka je to u kojoj povijest prestaje, a politika kreće, ples prostitucije i Naroda i Domovine. Nije to ona konstruktivna politika, nije to društvo koje je zdravo, ne. Sjećanje je to koje služi kao alat „diferencijacije“: tko je Hrvat, tko je Srb(in), tko je „pravi“, a tko krivi“, „nedovoljno dobar“. Vukovar već godinama djeluje kao nacional-separator, centrifuga koja odvaja poželjne od nepoželjnih. Ne slučajno. Logika suvremenog populizma – finog, umivenog, bruxelleskog štiha, ali svejednako agresivnog – počiva uvijek na potrebi za neprijateljem. Vanjskim neprijateljem. Onim unutarnjim. Pravim ili izmišljenim. Sve skupa nebitno. Samo neka je neprijatelj. Bitno da postoji. Jer bez neprijatelja politika gubi smisao. I prestaje biti instrument moći.
Danas, u studenome 2025., Vukovar i Škabrnja funkcioniraju upravo tako. Beskrajni su rezervoar opravdanja, moralne superiornosti i političke mobilizacije. Ulični incidenti – od crno odjevenih tipova pred Prosvjetom do maskiranih „intervenijenta“ u kulturne programe u Splitu, one koji prekidaju festivale u Benkovcu i Šibeniku, zabranjuju koncerte Bajage – samo su površinske manifestacije ozbiljnijeg trenda. I bolesnijeg. Nije istina da se sve to, ti incidenti događaju „spontano“. I slučajno. No oni savršeno odgovaraju logici društva koje je naučilo da je sjećanje najmoćnije kad izaziva strah. Bez obzira na empatiju.
I sad dolazimo do drugog, na posve neugodno iskrenu priču. U mjesecu Vukovara i Škabrnje, onda kada se „neprijatelje“ proziva, naziru se pukotine unutar HDZ-a. Dok Plenković pokušava održavati vanjštinu europskog privida umjerenosti, iznutra mu suradnici i suparnici odrađuju posao političkog „odvajanja“. Tomo Medved, ministar koji bi trebao smirivati braniteljsku populaciju, godinama radi baš suprotno. „Iskopava“ branitelje, reaktivira njihov osjećaj ugroženosti, obilazi skupove, najavljuje centre, zaklinje se u trajnu brigu – i time održava vatru koja bi u normalnoj državi odavno bila ugašena. Đakić zaziva kriminalizaciju svakog slova protivnog svom poimanju Domovinskog rata. I Hrvatske na kojoj on parazitira. Takva stalna mobilizacija, ona koja izvana izgleda kao skrb, a iznutra funkcionira kao podsjetnik Plenkoviću da desno krilo ima svoju vojsku i svoje zahtjeve, uništava sve zdravo, demokratsko i slobodarsko u Domovini.
Nisu, naravno, Medved i Đakić jedini glazbenici u tom orkestru. Ništa manje ne svira ni Jandroković. Njegovo soliranje oko „dvostruke konotacije“ ZDS-a – čudesno-bolesne formulacije koja istovremeno uspijeva i opravdati i zabraniti isti simbol. To je samo jedan od primjera kako se unutar vladajuće stranke igra dvostruka igra. U Saboru je ZDS „neprimjeren“, u komemoracijama „možda“, na koncertu „umjetnički izraz“, autorsko djelo. A odlazak na Thompsonov koncert? Poruka upućena jasno, precizno i vrlo desno: postoji HDZ koji javno nosi kravatu i onaj koji privatno živi od mitologije. Plenković je prvi, sustav drugi. Definicija bolesne Hrvatske.
Naravno, u ovoj konfiguraciji braniteljske udruge nisu pasivni statisti. One daju naci-licencu, verificiraju pravovjernost, „prave“ Hrvate, nadzornici su kulturne oportunosti i političke prihvatljivosti. Neke osuđuju incidente i traže smirenje, druge ih opravdavaju kao „samospoznaju naroda“. A svi na istom zadatku. Neke organiziraju masovke u Vukovar i Škabrnju, druge zahtijevaju zakonsku zaštitu Deklaracije o Domovinskom ratu jer se navodno „vrijeđa branitelje“. Sve zajedno društvena aparatura koja oduzima sjećanju slobodu vlastite odluke i čina. Licenciraju aktivnosti. Ima onih koji nešto smiju i onih koji mogu samo promatrati iz daljine.
U takvoj atmosferi nije teško razumjeti zašto je studeni – mjesec Vukovara i Škabrnje – postao razdoblje tenzija. Pomirenja nigdje. Čak ni onog lažnog, iz devedesetih. Svaki kulturni događaj i društveno zbivanje dobiva političku interpretaciju. Svaka manjinska manifestacija postaje provokacija. Sumnja i kritika dobivaju etiketu izdaje. Sjećanje je odavno prestalo biti prostor zajedničke tuge, sad je instrument nadzora. Politička moć funkcionira na logici stalne opasnosti: od „njih“, od „unutarnjih“, od „petokolonaša“, od „relativizatora“ i „mrzitelja Hrvatske“. „Loših“ Hrvata. I onih drugih. Ne-Hrvata. Još gorih. Sve se to savršeno uklapa i u širi europski kontekst. Militarizacija, populizam, identitetske politike, strah. Europa više ne govori jezikom mira, govori jezikom pripreme za rat. Hrvatska to imitira, samo bez vojnih proračuna i geopolitičkog značaja. Mi se mobiliziramo simbolima, ne vojskom. Nudimo mržnju, ne vojnu moć.
Ipak, simboli ponekad ubijaju bolje od oružja. Nježnije, ali izvjesnije. Polagano i tiho. Atmosferom u kojoj se cijela država i društvo, „domovinska Hrvatska“, navikava živjeti u trajnom izvanrednom stanju. Onom emocija. Ali i više od toga.
Kroz poruku da postoji samo jedan ispravan način žalovanja. Insinuacijom da postoje dobra i loša sjećanja. Širenjem ideje da je Hrvatska ugrožena, a posebno sada, čak i u studenome, tridesetak godina nakon rata. I to je ugrožava kulturni program manjinske zajednice.
Naslov ove kolumne nije metafora. „Žrtve vukovarske žrtve“. To su svi oni koji žele da Vukovar i Škabrnja budu mjesta pijeteta, a ne instrumenti nadzora ili sankcije. Žrtve su oni koji bi htjeli mirnu državu bez histerije, normalnu politiku bez mobilizacijskih poziva, pluralizam bez testiranja pripadnosti. Žrtve su i branitelji, umorni od toga da ih se stalno iznova izvlači na pozornicu kao „moralni“ bedem. U nečiju korist. Žrtve su i manjine, novinari, kulturnjaci, znanstvenici kojima se znanost brani, svi oni koji ne žele birati stranu u ritualu koji je davno izgubio svoju svrhu.
Kad je već Vukovar mjesto na kojem smo izgubili ljude, ne smijemo dopustiti da postane mjesto na kojem gubimo društvo. Ideju Domovine. Svih nas. Kad je Škabrnja simbol nesalomljivosti, ne dopustimo da postane simbol trajne zarobljenosti u prošlosti. Ako je sjećanje na žrtve doista sjećanje, ono mora biti slobodno. Nije mu svrha da dijeli, već da, barem na tren, podsjeti kako smo svi bili jednako prestrašeni, jednako smrtni, jednako ranjivi. I zajedno.
Za sve to ne treba neprijatelj. Treba samo poštenje. I normalnost. Ono čega nemamo.
