Zbog ogromnog interesa i upita čitatelja našeg portala ali i šire javnosti o mišljenju našeg urednika Zorana Metera oko toga hoće li se Sjedinjene Države aktivno tj. neposredno uključiti u izraelski rat protiv Irana – objavljujemo njegov, upravo u tu svrhu sačinjen analitički tekst kako slijedi ispod:
- Živimo u vremenima kad su sve maske pale i kada se uvažava jedino gruba sila. Zato čitava ova tragična epizoda s izraelskim preventivnim napadom na Iran može rezultirati ne samo još većom utrkom u naoružanju, već i željama mnogih, pa i malih zemalja da se pod svaku cijenu dočepaju nuklearnog naoružanja, koje se – sada je to već svima jasno – pokazuje kao najbolji i zapravo jedini istinski jamac da te se tvoj protivnik neće usuditi vojno napasti!
- SAD i zapad u cjelini jednostavno ne mogu pretrpjeti scenarij izraelskog neuspjeha (poraza) tj. onog u kojem bi Iran umjesto poražene, postao državom-pobjednicom!
- Trump bi pokretanjem rata protiv Irana nedvojbeno otvorio goleme sigurnosne rizike i za SAD i čitav svijet. Ništa više ne bi bilo jednako: od Kine i Rusije, preko Bliskog istoka i Europe, do američkog kontinenta!
Ovoj se temi, kao uostalom i svim drugima, može pristupati površno, s izraženim emocijama i navijačkom strašću, ili pak ozbiljno, profesionalnim i hladnim analitičkim pristupom kakvim se redovito koristim u svojim analizama, pa ću to učiniti i ovoga puta, svjestan vjerojatne bure negativnih reakcija (od strane onih prvo-spomenutih).
Kako prvo i najvažnije, Izrael je svoj prošlotjedni napad na Iran nedvojbeno pokrenuo u uskoj koordinaciji s administracijom američkog predsjednika Donalda Trumpa (potonji je sam priznao da je za tu operaciju ranije znao iako je to prethodno negirao državni tajnik Marco Rubio).
Preciznije – nikakvog napada Izraela na Iran ne bi bilo da iza čitave ove priče ne stoje osobno Trump i znatan dio američke tzv. duboke države uključujući i znatan dio republikanske većine u Kongresu – zajedno s tamošnjim moćnim židovskim lobijem (potonji je ipak podređen ovoj prvoj – da odmah bude jasno – jer američka elita, to svojevrsno moderno „američko plemstvo“, nikada ne bi dozvolila da joj bilo tko na svijetu, a najmanje Židovi koje je sama udomila tj. spasila pred nacističkim terorom u Europi prije i tijekom Drugog svjetskog rata preuzme palicu dirigiranja svjetskim procesima tj. dominantnog američkog utjecaja na iste koji se stvarao ne desetljećima, već stoljećima – tiho i neopaženo za tadašnje europske kolonijalne sile, još od prve polovice 19. st.).
Glupe izjave brojnih hrvatskih komentatora
Potpuno su pogrešne izjave brojnih hrvatskih komentatora koji tvrde kako Trump s ovim što se upravo događa između Izraela i Irana nema nikakve veze (jer je kao dao Teheranu priliku da pregovorima sa SAD-om mirno riješi ključne probleme a što, opet kao, potonji nije želio pa je Izrael odlučio sam uzeti stvari u svoje ruke), ili da je Benjamim Netanyahu napad na iranska nuklearna postrojenja pokrenuo samoinicijativno – želeći skrenuti fokus domaće javnosti sa svojih pravosudnih problema i zatvorske kazne koja mu u slučaju odlaska s vlasti prijeti (ti su problemi stvarni ali nikako u toj mjeri da bi jedan Netanyahu bio u stanju zbog svojih osobnih problema i interesa zapaliti čitav svijet).
Jednako su tako potpuno pogrešne izjave onih analitičara koji tvrde kako Izrael nikada s nikim ne razgovara kada je u pitanju donošenje ključnih odluka i poteza usmjerenih na zaštitu svoje nacionalne sigurnosti. Izrael ne samo što to čini, već i sluša ono što mu u tom smislu sugerira (čitaj nameće) isključivo Washington, iako se na razini službene retorike obiju zemalja – iz obostranih (različitih) interesa permanentno formira upravo takva slika stanja. Izraelu to omogućuje široko raširenu percepciju o njegovoj, gotovo neograničenoj vojnoj snazi i odlučnosti da sam kreira svoju sudbinu, dok SAD-u takva predodžba omogućuje da Izrael – kao njegov ključni bliskoistočni saveznik – izvršava „prljave“ poslove koji su od američkog strateškog interesa u toj ponajvažnijoj svjetskoj regiji.
Te poslove same Sjedinjene Države ne bi mogle činiti na takav način jer bi to ugrozilo njihov status „pravednog svjetskog policajca (ili posrednika u sukobima kada i najviše profitiraju)“, a još više – dovelo ih u neposredni sukob s drugim globalnim i regionalnim silama koje bi se onda po američkom agresivnom obrascu ponašanja mogle i same ponašati u zonama svojih strateških ili nacionalnih interesa (Rusija to već čini u Ukrajini, a Kina vjerojatno ne bi dugo oklijevala po pitanju povratka Tajvana).
Izrael ne može (pre)živjeti bez Amerike
Osim toga, Izrael ne samo što ne bi postojao kao država bez suglasnosti SAD-a, već ne bi ni opstao bez goleme američke financijske i vojne pomoći koja mu neprestano pritječe svih proteklih desetljeća – od njegove same uspostave.
Izraelska vojna industrija nije u stanju količinski zadovoljiti potrebe izraelske vojske ne samo u ratno vrijeme koliko god bila kvalitetna što se same tehnologije tiče. Golemi obrambeni izdaci, dugotrajna (trogodišnja) vojna obveza i za muškarce i žene, u uvjetima malog broja stanovnika i nerijetko složeno gospodarsko stanje (što je i proteklih godina slučaj) ne samo što ne bi omogućili nužnu vojnu sposobnost zemlje, već ni ekonomsku i socijalnu stabilnost koja bi se vrlo brzo urušila uz tako golema proračunska obrambena izdvajanja.
Dovoljno je posljednjih godina pogledati na velike europske zemlje – gospodarski i demografski nemjerljivo veće od Izraela – koliko muke imaju s najavljenim povećanjem obrambenih izdataka za „samo“ pojedini postotni bod što od njih oštro zahtjeva Trump i na što su primorane pristati.
Koliko je Izrael ovisan o svekolikoj američkoj pomoći svjedoči i činjenica da mu je Washington, preciznije Pentagon, još tijekom prvog Trumpovog mandata a onda i u vrijeme Bidenovog omogućio izgradnju čuvene „Željezne kupole“ – suvremenog proturaketnog štita koji bi trebao biti dovoljan za zaštitu zemlje s tako malim teritorijem. Međutim, i to nije sve!
Znajući da je i spomenuta razvikana kupola (kao i svaki drugi moderni PZO i PRO sustav u svijetu ipak porozna u uvjetima masovnih zračnih napada, Amerikanci su zato u Izrael, osim svojih sustava Patriot, dodatno instalirali i svoje najsuvremenije PRO sustave THAAD (2024., u vrijeme Bidenove administracije) sposobni za obaranje ciljeva na velikim visinama. Isto tako, oko Izraela su razmjestile svoje brodove s najsuvremenijim proturaketnim sustavima Aegis kojima su u proljeće prošle godine navodno oborili tri iranske balističke rakete ispaljene na Izrael tijekom tadašnjeg mini-sukoba tih dviju država – o čemu je pisao CNN.
Nema razloga sumnjati da ti američki sustavi, kojima upravljaju isključivo američke posade jer ih Izrael ne posjeduje – od tada nisu napustili tu zemlju.
Nisu se nadali ovakvom iranskom odgovoru
Izraelski državni vrh i Bijela kuća nisu se nadali ovako oštrom i učinkovitom iranskom odgovoru na razorni napad Izraela kojim je likvidiran prvi zapovjedni ešalon iranske Revolucionarne garde, značajan dio protuzračne obrane te zemlje, kao i vodećih znanstvenika iz sfere nuklearne fizike. Štoviše, da se taj odgovor ipak slučajno ne bi dogodio istodobno su se zajednički bili pobrinuli i Netanyahu i Trump izjavama da će Iran doslovno izgorjeti ukoliko pokrene uzvratne raketne napade na Izrael.
No, kao što znamo, oni su uslijedili i nema naznaka da će biti zaustavljeni ukoliko prvi svoje napade ne zaustavi Izrael, kako to ponavlja službeni Teheran.
Koliko se god hvalio svojim i više nego učinkovitim vojnim napadima po Iranu, izraelski državni vrh sve teže skriva činjenicu o razarajućim posljedicama i po svoju vojnu i civilnu (prije svega energetsku i industrijsku) infrastrukturu. Iako službeno brani javno objavljivanje snimaka posljedica iranskih napada, slike udara iranskih balističkih raketa prodiru u svjetski medijski prostor i nemoguće ih je ignorirati.
Postalo je jasno kako ni „Željezna kupola“, ni spomenuti najsuvremeniji američki PRO sustavi ne mogu zaustaviti sve iranske balističke rakete, a posebno ne one hiperzvučne, koje, zanimljivo, još uvijek u svojim naoružanju nemaju ni Izrael ni SAD koji upravo sada vrši ubrzana testiranja svog hiperzvučnog oružja u kojem još daleko zaostaje i za Kinom i za Rusijom.
Štoviše, nitko sa sigurnošću ne može reći s koliko balističkih raketa točno raspolaže Iran (barata se brojevima od 2-3 tisuće ali to su nagađanja), a još je veća nepoznanica s brojem hiperzvučnih raketa o čijem je postojanju Teheran bio donedavno ismijavan i od strane Izraela i zapada u cjelini. Jer kako neka zemlja, koja je gotovo pola stoljeća pod oštrim međunarodnim sankcijama, može učiniti tako veliki tehnološki iskorak u sferi naoružanja?
Osim toga, Izrael još uvijek nije postigao ključni strateški cilj pokrenute operacije napada na Iran – potpuno uništenje iranskog nuklearnog programa odnosno nuklearnih postrojenja u Natanzu, Ishafanu, a posebno ne onog najintrigantnijeg – Fordow, smještenog duboko u planinama, 95 kilometara jugoistočno od Teherana, i službeno operativnog od 2009. g. Dubina na kojoj se postrojenje s reaktorima nalazi je navodno na 80 metara, a možda i dublje.
Izrael nema vojnih sposobnosti za uništenje tog objekta, a jedini koji to može učiniti je SAD čija vojska posjeduje bombu GBU-57 MOP, koja može pogoditi ciljeve na dubini do 61 m. Bomba je teška 13 600 kilograma (dakle preko 13 tona), a jedini zrakoplov koji ju može nositi je američki strateški bombarder B-2 Spirit. Taj bombarder može prijeći oko 14 000 kilometara bez nadopune punjenja, a s nadopunom u zraku do 20 tisuća. Smatra se kako američka vojska zrakoplove B-2 ima smještene u ključnoj američko-britanskoj bazi na otoku Diego Garcia, usred Indijskog oceana – udaljenom oko 2300 kilometara od Irana.
Hoće li Trump udariti po Iranu?
Na ovo pitanje u trenutku pisanja ovog teksta, a to je utorak noć – još nitko ne zna odgovor. Sve su opcije moguće, jer Trumpove izjave su vrlo dvosmislene, nerijetko i kontradiktorne. S jedne strane tvrdi kako šalje svoj pregovarački tim na čelu sa Stevenom Wittkofom na novi krug pregovora s Iranom u nadolazeću nedjelju, a s druge strane već nekoliko sati kasnije pred TV kamerama u svom zrakoplovu kaže kako očekuje – ni manje ni više – nego „kapitulaciju Irana“ pred Izraelom.
Imajući u vidu pokrenutu američku vojnu mašineriju koju čini 30-ak zrakoplova tankera ovih dana prebačenih s teritorija SAD-a u Europu, dislociranje skupine brodova na čelu s nuklearnim nosačem zrakoplova USS Nimitz iz akvatorija Jugoistočne Azije u zonu Bliskog istoka, te Trumpov hitno sazvan sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost u Situacijskoj sobi Bijele kuće (potonje, povijesno gledano vrlo često rezultira pokretanjem američkih vojnih snaga u ratne operacije) – uopće ne isključujem mogućnost američkog zračnog napada na Iran u idućih 48 sati, bez namjere bilo kakvog angažmana od strane američkih kopnenih snaga u tu svrhu. SAD i zapad u cjelini jednostavno ne mogu pretrpjeti scenarij izraelskog neuspjeha (poraza) tj. onog u kojem bi Iran umjesto poražene, postao državom-pobjednicom!
Kako sam i rekao, opcija za i protiv američkog uključivanja u rat na strani Izraela je mnogo. Trump tim potezima može i manipuliurati u političke svrhe na domaćem terenu, a još više u svrhe stvaranja dodatnog snažnog pritiska na Iran da prihvati sve zahtjeve SAD-a i Izraela što se tiče njegovog nuklearnog i raketnog programa koji bi – naglašavam – prema njima trebali biti svedeni na nulu.
Preciznije Iran bi se morao odreći i svog civilnog nuklearnog programa na koje ima puno međunarodno pravo kao i svaka druga zemlja (atomske centrale ili nuklearke spadaju u civilni program), dok bi se s druge strane odustajanjem od razvoja raketnog programa de facto trebao razoružati. Zapravo, to dvoje bi i značilo kapitulaciju Teherana na koju je vjerojatno mislio Trump u svojem jučerašnjem odgovoru na novinarsko pitanje može li osigurati mir s Iranom?
S obzirom kako Teheran na spomenute zahtjeve niti želi niti može pristati, upravo me ta činjenica navodi na davanje veće šanse da SAD aktivno uđe u rat s Iranom nego da to ne učini.
Važni geopolitički čimbenici
Ovdje su još važni i geopolitički čimbenici (rekao bih sa sigurnošću po SAD još i važniji nego pitanje hoće li ili ne Iran dobiti atomsku bombu jer bi se u slučaju njezinog korištenja protiv Izraela ili bilo kojeg drugog američkog regionalnog partnera Iran za nekoliko trenutaka i sam pretvorio u golemu bijelu dimnu gljivu). Ukratko se svode na to da je Iran de facto prešao u zagrljaj najvećih američkih globalnih suparnika Kine i Rusije kroz potpisane dugoročne sporazume o strateškoj suradnji i kroz ulazak u skupinu BRICS i Šangajsku organizaciju – SCO, kao i to da je jedan od najvećih izvoznika nafte Kini, ali i ponajvažnija država kroz koju prolazi kineski strateški infrastrukturni projekt „Jedan pojas jedan put“ ili kolokvijalno Put svile koji joj pruža ulaz na čitav Bliski istok.
Zbog svega toga Trump bi pokretanjem rata protiv Irana nedvojbeno otvorio goleme sigurnosne rizike i za SAD i čitav svijet. Ništa više ne bi bilo jednako: od Kine i Rusije, preko Bliskog istoka i Europe, do američkog kontinenta!
Rusija i Kina od početka na najvišim državnim razinama oštro osuđuju izraelsku, kako službeno navode „ničim neisprovociranu agresiju na Iran“ (što je ista sintagma koju Zapad koristi protiv Rusije nakon njene invazije na Ukrajinu) i daju otvorenu političku potporu Iranu koja bi pod uvjetima ulaska SAD- u rat mogla vrlo lako prijeći i u vojnu – kroz isporuke oružja Iranu na sličan način kako to Zapad čini Ukrajini sa željom dugotrajnog iscrpljivanja Rusije.
Trump bi time Ameriku definitivno mogao uvući u dugotrajni, iscrpljujući rat jer se Iran ne može poraziti smo iz zraka, kao što se nije mogao ni susjedni mu Afganistan, ili puno ranije Vijetnam.
SAD Iran definitivno mogu razoriti tepih-bombardiranjima golemih razmjera i raketiranjem, ali bez „vojne čizme“ na terenu neprijatelja se ne može poraziti. A Iranci se sada čine homogeniziranima više nego ikad za otpor Izraelu i Americi pod bilo koju cijenu – svjesni vjerojatne „libijalizacije“ ili „sirijizacije“ njihove zemlje u slučaju poraza, a svaka iranska ispaljena raketa na Izrael samo dodatno podiže njihov moral i prkos.
Trumpov rat za ulazak u povijest?
Kako god bilo, ovo bi vrlo lako mogao postati Trumpov rat, jednako kao što je onaj ukrajinski bio (i ostao) Bidenov – za sva vremena – bez obzira kako završio po američke interese. A Trump itekako ima ambicije ući u američku povijest kao predsjednik-velikan, za što mu je ipak potrebna velika pobjeda nad velikim neprijateljem – ne tamo nekom Panamom ili Grenadom.
Je li baš dobro odabrao Iran za tu svrhu pokazat će jedino vrijeme, naravno, pod uvjetom da rat stvarno i pokrene.
Živimo u vremenima kad su sve maske pale i kada se uvažava jedino gruba sila. Zato čitava ova tragična epizoda s izraelskim preventivnim napadom na Iran može rezultirati ne samo još većom utrkom u naoružanju, već i željama mnogih, pa i malih zemalja da se pod svaku cijenu dočepaju nuklearnog naoružanja, koje se – sada je to već svima jasno – pokazuje kao najbolji i zapravo jedini istinski jamac da te se tvoj protivnik neće usuditi vojno napasti!
Svijet ide u vrlo lošem smjeru! Suludih je želja sve više a pameti sve manje!
