U povodu izlaska svoje nove knjige ‘Novac – paradigmatski primjeri’ novinar, financijski analitičar i filozof Željko Ivanković govori za Nacional o ‘slučaju franak’ te o inflaciji i odgovornosti za nju u Hrvatskoj
“Novac – paradigmatski primjeri” naslov je nove knjige novinara, ekonomskog analitičara, politologa i filozofa Željka Ivankovića, objavljene nedavno u nakladi zagrebačke izdavačke kuće Jesenski i Turk. Nacional ju je iskoristio kao povod za razgovor s autorom iza kojeg su više od četiri desetljeća novinarskog iskustva, ponajviše u temama ekonomije i financija, ali koji ima i diplomatska znanja te iskustvo sveučilišnog predavača. Ivankovićevo razmišljanje zanimljivo je tim više što je u Australiji doktorirao filozofiju politike s doktorskom tezom iz ekonomskog područja, pa u svojim analizama kombinira znanja iz filozofije, politologije i ekonomije.
Novinarsku karijeru Ivanković je započeo u prvoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća na zagrebačkom Omladinskom radiju, koji će prerasti u kultni Radio 101. Radio je u tjedniku Danas te u mnogim izdanjima bivše kuće Vjesnik. Poslije 1990. osnovao je i dugo uređivao časopis Banka, Hrvatske udruge banaka, a prije desetak godina osnovao je portal Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Ideje.hr, na kojemu je i danas jedan od urednika. Na Nacionalnom sveučilištu u australskoj Canberri doktorirao je na teoriji vlasništva s primjerom privatizacije u Sloveniji i Hrvatskoj. Bio je ekonomski savjetnik u hrvatskim veleposlanstvima u Japanu i Australiji, a predavao je digitalne financije na domaćim i inozemnim privatnim sveučilištima. Objavio je knjige “Besplatno: uvod u političku ekonomiju digitalnog doba”, “Slučaj Agrokor: privatizacija i crony kapitalizam” te “Novac – programatski primjeri”. U rukopisu mu je knjiga “Novi društveni ugovor”, o ključnim političkim procesima u Hrvatskoj u 21. stoljeću. Priredio je i knjigu “Popperovo i Hayekovo nasljeđe” u kojoj je prikupio kolumne koje je Jeremy Shearmur, filozof i dugogodišnji asistent Karla Poppera te Ivankovićev mentor s fakulteta u Australiji, objavio ekskluzivno na portalu Ideje.hr. Napisao je i niz kritičkih uredničkih predgovora za više knjiga.
NACIONAL: Slažete li se da je slučaj Franak kardinalan te da može služiti i kao ogledni primjer za raspravu o značenju novca i pravednoj naknadi koju pokrećete u svojoj knjizi? Nedavno je Vrhovni sud u tom slučaju donio još jednu važnu presudu, ali spor još nije završen.
Slažem se. Slučaj Franak jedan je od najvažnijih i najsloženijih u novijoj hrvatskoj povijesti. Kako još nije dovoljno analiziran, bilo bi prilično arogantno opisivati ga kratko i jednoslojno. Nastojat ću ga detaljno predstaviti u knjizi pod radnim naslovom „Novi društveni ugovor“, koja je još u rukopisu. Ni sami se pravnici, od samog početka, nisu slagali skoro ni u jednom aspektu slučaja, koji, uz ostalo, otvara pitanja prirode financijskog sustava, čak i diobe vlasti, to jest odnosa zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Potisnuta je, recimo, činjenica da nitko iz Hrvatske narodne banke nikad nije bio pozvan svjedočiti u procesu pokrenutom kolektivnom tužbom. A itekako ih se imalo što pitati. Smatram da je i na sudu trebalo čuti tadašnjeg guvernera Željka Rohatinskog. Upravo zato mislim da je u najvećoj mjeri riječ o temeljnom političkom, ali i praktično-političkom pitanju, ne umanjujući socijalnu, ekonomsku, pa i komunikacijsku dimenziju.
‘Danas Poljska, Češka, Mađarska još nemaju euro, a imaju značajno nižu inflaciju nego Hrvatska’, kaže Željko Ivanković. FOTO: Privatni arhiv.
NACIONAL: U svojim ste člancima analizirali dvije vrste nadoknade oštećenim dužnicima, „recipročnu“ i „retributivnu“, a njihove razlike ovise o tumačenju valutne klauzule i promjenjive kamate. Možete li ih ukratko objasniti?
Da, pisao sam o tome na portalu Ideje.hr. Povod za uvođenje razlike između svojevrsne recipročne pravde i retribucije nedavna je odluka proširenog vijeća Vrhovnog suda RH o obeštećenju, koju je od trinaestero sudaca većinski izglasalo njih devetero, a četvorica su priložila izdvojena mišljenja. Devetočlanoj većini pripisao sam zauzimanje za svojevrsnu recipročnu pravdu, a zagovaranje retribucije pripisao sam onima koji su imali izdvojena mišljenja. Recipročnom se pravdom počinitelja nedjela kažnjava u visini štete koju je nanio plus troškovi postupka, a retribucijom, odmazdom, kažnjava ga se i više od štete koju je prouzročio. Retribucija nije neobična u pravu: njome se počinitelja nastoji onemogućiti ili odvratiti od ponavljanja istog ili sličnog djela. Devetočlana većina smatrala je da su dužnici u francima obeštećeni već mogućnošću koju im je dao Zakon o konverziji iz 2015. godine da se izjednače s dužnicima u eurima, da svoje ugovore o kreditu u francima preugovore kao da su od početka uzeli eurski kredit, a da im kreditori vrate eventualno preplaćeni iznos. Izdvojena se mišljenja, pak, ne oslanjaju na Zakon, nego na pravomoćnu presudu iz 2018. godine, koja je, dakle, donesena nakon Zakona. U njoj su nepoštenima, odnosno ništetnima, proglašene odredbe iz ugovora o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli. Prema jednom tumačenju te odluke o ništetnosti, sve na koncu treba ispasti kao da je ugovor o kreditu sklopljen u kunama, ali s kamatom u visini kamate na kredit u francima. Zašto je ta kazna iznad štete koju je počinitelj – banka – počinio? Zato što tako povoljnog kredita u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u francima na tržištu nije bilo: kamate na kredite u kunama bile su oko 7,5 posto. Devetočlana većina proširenog vijeća Vrhovnog suda zauzela je stav da oštećenik može biti obeštećen samo za ono što je izgubio time što je sklopio nepošten ugovor umjesto tada postojećeg ugovora o kreditu čije su adekvatne odredbe bile poštene, a to je bio eurski kredit. Dakle, većina je smatrala da se može obeštetiti za kredit koji je u to vrijeme postojao na tržištu, ali ne i za onaj koji nije, a to je kunski kredit s kamatama u kunama, ali u visini tadašnjih kamata na franke. Te se dvije pozicije mogu jasno identificirati od samih početaka slučaja, od presude suca Radovana Dobronića 2013. godine.
NACIONAL: U vrijeme kada je slučaj Franak eksplodirao, bili ste glavni urednik časopisa Banka i direktor istraživanja u Hrvatskoj udruzi banaka. Zbog toga vas dio javnosti, grubo rečeno, smatra lobistom banaka, ali ako se pažljivo čita vaše tekstove, ta etiketa daleko je pretjerana.
Nastavit ću se na prethodni odgovor. Ako je retribucija odvraćanje, njome se ustvari zahtijeva bitna promjena financijskog sustava. To je, uostalom, bit čuvene presude suca Radovana Dobronića iz 2013. godine kojom je odbio zahtjev dužnika u francima za preugovaranje ugovora u eurske – kao u kasnijem zakonu – nego je zapravo ukinuo valutnu klauzulu uopće. Neću bježati od toga da sam u raspravi iznosio argumente banaka, odnosno – više sam puta to isticao – argumente financijskog sustava, u čijim je temeljima tada bila sveprisutna valutna klauzula, a upravo promjena tečaja više nego išta drugo izazvala je teškoće dužnicima. Bio sam možda jedini koji je svojom voljom, ni po čijem nalogu, godinu, dvije dolazio na razgovore s dužnicima na kojima sam nastojao dodavati argumente koji nisu bili uzeti u obzir. U tim sam razgovorima sigurno rekao i nešto krivo. No važnije je da su teškoće bile tolike da su malo koga zanimale rasprave i argumenti. U cijelom je svijetu nakon izbijanja financijske krize vrlo snažan bio negativan sentiment prema bankama. Tako i u Hrvatskoj. U jeku slučaja Franak tadašnji ministar financija Slavko Linić objavio je „rat bankama“. Jedan od istaknutih predstavnika dužnika eliptično sintetizira: „Mi smo pravda!“ Dužnici su se orijentirali na sudbenu vlast, ali im je glavno olakšanje tereta došlo od zakonodavca. Slučaj se, međutim, nije razvio pravolinijski. Banke su iz njega isplivale, rekao bih, i moćnije nego što su bile prije slučaja Franak, koristeći se u Hrvatskoj i u svijetu upravo onim što se u raspravi nije željelo uzeti u obzir, a na što sam pokušavao skrenuti pažnju.
‘Mnoge razvijene kapitalističke zemlje imaju problem stanovanja i rješavaju ga puno kvalitetnije od Hrvatske, gotovo ‘socijalistički’. To nisu samo socijalni stanovi, što je standard u mnogim zemljama.’
NACIONAL: Što je to?
Radi se o bankovnoj politici HNB-a u specifičnim hrvatskim okolnostima. Valutna klauzula i vezivanje tečaja domaće valute na udaru su sve od antiinflacijskog programa iz jeseni 1993. godine. Javno raspoloženje značajno utječe na kretanja u financijskom sektoru. Zbog stalne prijetnje Hrvatska narodna banka zahtijevala je od banaka sve veća i veća izdvajanja za jačanje kapitala, što je bio trošak i za cijelu ekonomiju. To je radila i nakon izbijanja financijske krize 2008. godine i krize s kreditima u francima. U eurozonu se ne može ući s ranjivim financijskim sektorom, a politički je prioritet bio ulazak u eurozonu, uz ostalo i zato da se napokon izbjegnu stalne rasprave o valutnoj klauzuli koje slabe financijski sektor. Ulazak u eurozonu u tim okolnostima bio je iznad svih prioriteta. Tako je do eurozone bankovni sektor doplivao neumjereno nabildan. Zahvaljujući olakšanju poslovanja, nakon ulaska u eurozonu ostvaruje dobit i isplaćuje dividendu u inozemstvo veću nego ikad.
NACIONAL: Smatrate li poštenijom „recipročnu“ ili „retributivnu“ nadoknadu?
Od samog početka slučaja zagovarao sam takozvani socijalni kriterij. To smatram moralnim i socijalno odgovornim; iako, moralni argument pojedinca po svojoj prirodi nije dovršen. Kad samo jedna strana ističe ili nameće svoj moralni princip, a da ne uzima u obzir i tuđe moralne argumente – to je u najboljem slučaju moraliziranje, a nerijetko i moralna opresija. Banke su, po mom mišljenju, dio dužnika srušile na koljena i za to su trebale platiti i više od cijelog troška. Na drugom kraju spektra su oni dužnici koji se na rizik nisu osvrtali, a investirali su u apartmane ili drugu ili treću nekretninu. Teret razračuna opet je na banci i na njima. Između su dužnici za koje je rješenje poput preugovaranja kredita u eurski smisleno, dio troška ide na račun banke, a dio na teret dužnika. I Europska komisija je hrvatskom zakonodavcu prigovorila izostanak socijalnog kriterija, a arbitraža u Washingtonu, gdje su banke tužile Hrvatsku zbog gubitaka izazvanih Zakonom o konverziji, vodila se načelom razmjernosti podjele troška. Uzimanje u obzir socijalnog kriterija zahtijevalo bi uključivanje u nagodbu svih strana u slučaju. Ustav, uz diobu, postulira i suradnju triju grana vlasti. Nakratko su se pojavila i neka tehnička rješenja, poput namjenskog oporezivanja banaka radi skupljanja sredstava za fond iz kojeg bi se olakšavao teret dužnika prema socijalnom kriteriju, ali prave volje za to nikad i ni na jednoj strani nije bilo. Mislim da je to Hrvatskoj bilo prekompleksno. U prethodnom odgovoru već sam spomenuo da bankovna politika HNB-a u okolnostima izostanka nagodbe zaslužuje posebnu analizu. Banke su se u danim okolnostima prometnule u strana tijela koja beru rentu za depozite kod HNB-a. Ne želim reći da tako ne bi bilo i da svega ovoga nije bilo, ali o tom momentu moglo se voditi računa.
NACIONAL: Nacional je u proteklim brojevima objavio seriju tekstova koji bude sumnju na sukob interesa nekih sudaca Vrhovnog suda, koji su odlučivali o posljednjoj presudi 27. svibnja, i njihovu naklonjenost bankama. Smatrate li da bi koncept „recipročne pravde“, koji zagovara njihova presuda, mogao biti posljedica tih Nacionalovih otkrića?
Naravno da ne mogu znati što je utjecalo na odluke pojedinih, većine i svih sudaca. Mogu samo čitati i interpretirati argumente koje su iznijeli. Ima tumačenja prema kojima politički sustav nije bitan: bilo da se radi o demokraciji ili diktaturi, vladati mogu moralni ili potkupljivi, nemoralni odnosno zli ljudi. Govori se i o dobrim, mekim diktatorima, a i monarsi nerijetko bivaju obožavani. U razmišljanju možemo poći od protupitanja: mislite li da bi neki dobri monarh odlučio drukčije, pravednije? Možda i bi, ali bi pravda bila sva u njegovim rukama. Prema nekim tumačenjima, slučaj Franak bolje su riješili u Srbiji, a prema takvim tumačenjima, navodno je uspješniji bio i autoritarni mađarski lider Orbán. Meni se čini da su sustavi u kojima se o pravdi raspravlja – pravedniji, iako i u tom slučaju odluke mogu biti pogrešne i nepravedne. U slučaju švicarskog franka, osim izbora financijskog sustava, na kušnji je i politički sustav.
‘Novac – paradigmatski primjeri’ nova je knjiga Željka Ivankovića koju je objavio zagrebački izdavač Jesenski&Turk.
NACIONAL: Žrtve kredita s valutnom klauzulom u francima velikim dijelom su tako nastojali riješiti životni problem stanovanja i steći dom. Budući da ste iskusan novinar koji pamti socijalnu politiku u Jugoslaviji, pitam vas, bez imalo jeftine nostalgije: razmišljate li ikad o tome zašto u hrvatskom kapitalizmu, a i kapitalizmu općenito, nije zamisliva socijalna politika prema kojoj država ili tvrtke dodjeljuju stanove radnicima kao u socijalizmu? Zašto se ta mogućnost ne razmatra kao ostvariva, pod održivim uvjetima koji bi uvažavali interes svih na opće dobro zajednice?
Mnoge razvijene kapitalističke zemlje imaju problem stanovanja i rješavaju ga puno kvalitetnije od Hrvatske, gotovo „socijalistički“. Ne mislim tu sad samo na socijalne stanove, što je gotovo standard u mnogim zemljama. Neke države daju kupcu prvog stana značajne porezne olakšice ili su, pak, spremne od njega otkupiti stan po cijeni po kojoj je prodan ako ostane bez posla ili ga prodaje ne bi li kupio stan za veću obitelj. To mladim ljudima olakšava odluku, a iako sigurno utječe i na cijenu stanova, moguće i negativno, nema nikakvog jamstva da bi situacija bila bolja bez tih intervencija. U stambenoj kao i u drugim politikama nema univerzalnih teorijskih rješenja, to je vještina, uvijek se popravlja i bdije nad efektima svake odluke. To je reducirano u monarhijama i diktaturama. Ali da odgovorim i na pitanje o politici koja bi uključivala „društvene stanove“. Ako se to samo tako lapidarno kaže, onda se time ipak izražava opredjeljenje za određeni politički sustav, a stambena politika vrlo je složena, isprepletena s demografijom, regionalnim i industrijskim politikama i ne bi se ništa riješilo ako bi se samo prihvatilo rješenje „kao u socijalizmu“.
NACIONAL: Kritični ste prema hrvatskoj financijskoj politici kada je riječ o pokušajima zauzdavanja inflacije: ironično ste napisali da će „Plenković vikati na inflaciju“. Kolika je odgovornost premijera i ministara financija Ćorića i prethodnika mu Marka Primorca te što bi se, po vama, moglo učiniti da se inflacija bar ublaži?
Napisao sam to zato što Plenković često viče na onoga tko mu postavi ozbiljno pitanje, a ne samo na one koji ga pitaju nešto osjetljivo ili provokativno. Čak i da hrvatska inflacija nije viša nego u skoro svim zemljama eurozone i Europske unije, u mjeri u kojoj je inflacija problem, posao je premijera i Vlade da se s njome uhvate ukoštac. To kad je uzrok vanjski šok samo je objašnjenje, ali ne oslobađa Vladu obaveze da intervenira. Još je lošije kad Vlada čeka da inflacija prođe sama od sebe. I u tom slučaju inflacija ostavlja žrtve i štetu. Rekao bih da su arogancija i samodopadnost onih koji „znaju više“ već problem u suočavanju s inflacijom, jer politiku vode instrumentalno, odbijaju ili obeshrabruju suradnju.
‘Protivnici eura u Bugarskoj rekli su: Hrvatska je uvela euro i sada ima najvišu inflaciju u eurozoni! Ne mislim da je euro za Hrvatsku bio štetan niti da je neporecivo uzrok inflacije.’
NACIONAL: Kako biste vi objasnili uzroke sadašnje inflacije u Hrvatskoj? Ako je među najvišima u EU-u, čini se očiglednim da uzroci nisu samo izvanjski. Europska komisija nedavno je konstatirala da su inozemni trgovački lanci problem hrvatskog gospodarstva u smislu da diktiraju cijene, ali o tome se u nas nije previše raspravljalo.
Stvarnost zna biti ironična. Kad se u javnosti nametnula ideja da je jedan od uzroka više inflacije uvođenje eura, vlast je isticala da su inflacije u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, koje nemaju euro, još i više, a prešućivala baltičke zemlje s eurom koje su imale inflaciju istog reda veličine kao i srednjoeuropske. Prešućivanje argumenata i manipuliranje informacijama postali su standard koji izaziva povraćanje. Danas Poljska, Češka, Mađarska još nemaju euro, a imaju značajno nižu inflaciju nego Hrvatska. Jedan od slogana protivnika eura u Bugarskoj bio je: Pogledajte Hrvatsku, uveli su euro i imali najvišu inflaciju u eurozoni! Međutim, ne mislim da je euro za Hrvatsku bio štetan niti da je neporecivo uzrok inflacije. To je politikantstvo. Stvar je u tome da su sve vrste šokova, vanjskih, naftnih, ratnih, ali i uvođenje eura, uvijek dobra prilika za rasplamsavanje inflacije i odgovorna će se vlada s njima suočiti prije šoka – kod nas, prije eurske reforme – ili nakon što izbije, na primjer, neki rat. S najnovijim inflacijskim valom na Zapadu njemačka ekonomistica Isabella Weber oživjela je teoriju prema kojoj je inflacija ishod sukoba, a uklapa se u moj ukupni pristup novcu. Inflacijske cijene su tržišne, ali ih se prije svega doživljava kao nepravedne. Vlada mora polaziti od toga da je inflacija u Hrvatskoj domaći problem, bez obzira na uzroke. Šok ne mora rasplamsati sukob i preliti se u inflaciju ako Vlada stupi na scenu. Da intervencija bude prihvaćena i umiri sukob, da se nitko ne osjeća zakinutim ni prevarenim, informacije moraju biti potpune i ne smiju biti manipulativne. Kad Vlada skriva i drugi love priliku, jači imaju više prilika, a slabiji prođu lošije. To se u događa u hrvatskoj inflaciji, zbog Vlade, koja možda, doduše, i ne zna što bi radila.
‘Vlada mora polaziti od toga da je inflacija u Hrvatskoj domaći problem, bez obzira na uzroke’, smatra Željko Ivanković. FOTO: Privatni arhiv.
NACIONAL: Kažete da su inflacijske cijene tržišne ali nepravedne, no u nas je dominantno uvjerenje da je tržišna cijena pravedna cijena – da pravedne cijene nema ako nije na tržištu.
Dopustite da odgovorim anegdotom. Kad je u Sarajevu, na Olimpijadi 1984. godine, znameniti američki glumac Kirk Douglas pet porcija ćevapa platio tisuću dolara, što je tad bilo pravo bogatstvo, sredina je vlasnika ćevabdžinice natjerala da je zatvori ‘jer ih je osramotio’. No što ako Kirk Douglas ‘nije ni primijetio’ koliko je platio? A ćevabdžiji je to možda bio spas iz neke teške nevolje. Što ako su ćevapi bili pripremljeni i predstavljeni kao lokalni specijalitet poput riblje večere u Lisabonu? Ako se glumac bahato razbacivao, pitanje je koliko je cijena bila nepravedna. Kad sam to jednom predavao i uvodio razne argumente, neka je studentica uzviknula – ‘Nek’ ga je izlevatio!’ Analogni se primjeri razmatraju u teorijskim raspravama o tržištu i pravednoj cijeni. Ona u većini ovisi o konceptu pravde, a tek u ograničenom području o ‘ponudi i potražnji’.
NACIONAL: U knjizi, na primjeru novčane kompenzacije bivšim političkim zatvorenicima u Istočnoj Njemačkoj, razmatrate opći i višeslojni problem novčane kompenzacije za pretrpljenu patnju. Taj je problem u Hrvatskoj naročito zanimljiv, s obzirom na slične vrste kompenzacije različitim kategorijama ratnih žrtava i bivših političkih zatvorenika. Postoji li uvjerljiv i pošten princip pravednog određivanja novčane protuvrijednosti onoga što se novcem, zapravo, ne može cjelovito nadoknaditi?
Pitanje koje ste postavili problem je takozvane ‘tranzicijske pravde’, koji se sve češće otvara kako se u suvremenom svijetu režimi sve više smjenjuju, i nije dakle specifičan za zemlje bivšeg socijalizma. U tom se problemu očituje paradoksalna priroda novca – svi su se slagali da je naknada bivšim političkim zatvorenicima imala biti novčana, iako su se također svi slagali da se njihov gubitak ne može nadoknaditi novcem. Nije samo nemoguće odrediti cijenu gubitka slobode, nego i gubitka dijela tijela u nekoj nesreći ili sukobu. Napokon, trebaju li svi koji su protuzakonito zatvoreni dobiti jednaku novčanu naknadu – jer smo svi isti pred državnom administracijom – ili naknada onima koji su nezakonitim pritvorom izgubili više, na primjer obrtnici ili poduzetnici, trebaju dobiti više? Često se takva pitanja rješavaju tužbom. Nakon ujedinjenja Njemačke bivši su politički zatvorenici zahtijevali da budu kompenzirani kao oni koje je zatvorio nacistički režim, a država je predlagala naknadu jednaku onoj koju su dobili nepravedno zatvoreni u bivšoj Zapadnoj Njemačkoj. U tom je slučaju pitanje pravedne naknade političko pitanje. Koji će kriterij prevladati ovisi o javnosti, o socijalnim okolnostima, ali i o konkretnim političkim odnosima. U Hrvatskoj su bivši politički zatvorenici dobili mirovinske i privilegije u privatizaciji. Primjer je međutim višestruko instruktivan. Njime se prvo upućuje da se monetizira i ono što se ‘ne može platiti novcem’. Prijateljstvo se također može monetizirati. Ne sjećam se više gdje, ali se sjećam nekog lika iz Čehovljeve priče koji drugome objašnjava da mu je treći stvarno prijatelj: On bi vam posudio ili bi vam i dao novac, rekao je. Područje onoga što se može ili ne može platiti novcem stalno se širi i sužava, od slučaja do slučaja. Drugo je možda još važnije – tih stvari, odnosa i usluga kojima se cijena ne određuje na tržištu nego prema nekim socijalnim, političkim i posebno kriterijima pravde ima možda i više od onih kojima se cijena uspostavlja na tržištu. Minimalna plaća je vrlo čest primjer. A tržište osnovnih potreba razlikuje se od tržišta luksuznih roba. Ako neki bogataš neku ekstravaganciju plati iznad svih razumnih kriterija, nitko neće reći da je to nepravedno.
