Izložba “Lipo i sja se” otvorena 27.8.2026. koju je moguće posjetiti do 5.9.2026. u Donjim Andrijevcima, autora Mladena Seletkovića i vlč. Mate Kneževića predstavlja svečano ruho, zlatare, nošnje vezene svilovezom i ukrašene tradicijskom tehnikom slikanja (kako u promidžbenom letku navodi etnologinja Mihaela Pavić). Ova izložba svojevrstan je nastavak prošlogodišnje, istoga naziva, i u istom prostoru vjeronaučne dvorane. Došavši na otvorenje ove izložbe, vidjela sam puno više ljudi nego li na nekim drugim otvorenjima što je još jednom pokazalo nasušnu potrebu za ovakvim događajima u selu koje ima potencijal manjeg grada. Kao nekadašnja članica KUD-a Tomislav, nisam bila u prilici vidjeti ovakve nošnje, ovako raskošne i bogate, no,poznavajući sakupljački žar i ljubav prema tradicijskom ruhu autora izložbe, nije mi bilo teško pretpostaviti kako ću ondje vidjeti nešto drugačiju nošnju, unikatniju te posloženu na poman način, brižljivo i nježno. Lutke su djelovale kao najljepše seoske djevojke, ali nepokretne kako bi ih promotrili od glave do pete. Šlingeraj, svila, zlato...sve ono čime se diče Šokci, danas njeguju entuzijasti zaljubljenici. Mladen Seletković već godinama skuplja narodnu nošnju, restaurira ju i sa žaljenjem primjećujem kako njegov rad i ljubav nisu pronašli mjesto u gradu Slavonskom Brodu gdje su ovakvi ljudi itekako potrebni. Mladen, naime, radi u Zagrebu u Centru za tradicijsku kulturnu baštinu a imala sam priliku više puta čuti kako bi se želio zaposliti ovdje. No, bilo kako bilo, ova izložba kao dio programa 28. Državne smotre svirača na tambiri samici “Oj samice drvo javorovo, ko te sviro nikad ne bolovo”, navela me na razmišljanje o adekvatnom izložbenom prostoru koji bi mogao postati još jedan donjoandrijevački brend možda i sa stalnim postavom kako bismo imali priliku podsjetiti se na bogatstvo koje prepoznaju ljudi inspirirani tradicijom, oni koji posjeduju nošnju koji ostali nemaju, koji o njoj znaju više od drugih i od kojih bismo mogli nešto naučiti.
Razmišljajući o izložbenom prostoru, sjetila sam se čika Šime Seletkovića koji je davno želio u Andrijevcima otvoriti glazbenu školu, a tu istu ideju za pokretanje škole često je spominjao njegov sin, legendarni Neno Seletković koji je organizator već tradicionalnog pretkirvajskog koncerta, nekadašnji nastavnik u Glazbenoj školi.
Ideja nije realizirana, ali mislim kako bi bila itekako potrebna. Naš čika Šima Seletković Matančev, bio je i ostao legenda vođena “talentom, ljubavlju i radom” (ovim riječima je čika Šima objasnio vlastiti rad u dokumentarnom filmu “Sve Šimine tambure”). To je poveznica njega i Mladena i mislim kako selo, koje se može dičiti međunarodnom smotrom, može i to učiniti za svoje zaslužnike i za nas ostale.
Mladen daje sve od sebe na polju narodnih nošnji, čuvanju i skupljanju. Čika Šima, s druge strane je već brend po sebi. Mihael Ferić ga naziva svestranom ličnošću, i ističe da je iako nesustavno glazbeno obrazovan, u Andrijevcima 1947. godine vodio kombinirani tamburaško-violinistički orkestar sa šest violina, violončelom, klarinetom i tamburama.
On je prvenstveno narodni umjetnik, ali brend jednoga sela. Njegovim imenom bi se trebala zvati glazena škola u selu gdje je živio i gdje je umro.
Iza njega je ostalo čitavo nasljeđe - glazbenici diljem Slavonije koje je podučavao.
Šireći mladima horizonte, širio je ljubav prema glazbi i pokušavao dokazati kako se glazbom može komunicirati, kako može biti zabavna i kako prvi koraci i glazbenom obrazovanju s njim mogu biti dobar temelj za nastavak djelovanja u muzičkom svijetu.
Iako sam tekst počela pisati o izložbi, došavši do čika Šime, željela sam reći samo - ne treba stati. Tradicija nije samo manifestacija, nije samo samopromidžba vlastitog napretka i uspjeha, tradicija je i čuvanje sjećanja na one koji su istom tom tradicijom djelovali kako bismo napredovali. Andrijevci svakako trebaju i dalje napredovati, otvarati nova radna mjesta, nove ustanove...zašto ne? Glazbena škola u čast čika Šimi sjajan je nastavak.
