Kad je rock stigao u Brod: Razgovor sa Željkom Brezičevićem, pionirom brodskog rocka, o prvim bendovima, prijateljstvu, ljubavi i jednoj generaciji koja je glazbom mijenjala grad (Drugi dio)

Prvi dio pročitajte na ovom linku: Kad je rock stigao u Brod: Razgovor sa Željkom Brezičevićem, pionirom brodskog rocka, o prvim bendovima, prijateljstvu, ljubavi i jednoj generaciji koja je glazbom mijenjala grad (Prvi dio)

Gdje se u tadašnjem Brodu živio rock? Koja su mjesta bila središta druženja, proba i prvih nastupa?

Prvo ću o nama, to jest o Kristalima pa Eggsima. Nama je sve počelo u Pilarevoj 5, na tavanu u sobici koja je pripadala Svilarima, iznad njihovog stana. Ta sobica je još uvijek u istom stanju kao i onda, prekrivena raznim posterima i plakatima iz tog doba. Nisam od onda bio u njoj, premda bih mogao. No bojim se da bi mi se srce steglo jer Duleta više nema a Rajko više nije u Brodu. Dakle, tu su sa probama započeli Kristali pa nastavili Eggsi (osim već spomenuta dva perioda kod Blanke na Trgu Pobjede i kod Krune u D.Andrijevcima). Pred kraj su Eggsi vježbali u dvorani DTO Partizana i u Radničkom Domu prije odlaska na Riječku turneju.

Što se samog druženja baš rockera tiče, takva mjesta nisu postojala jer nismo imali potrebu izdvajati se. Mi smo se družili sa "rajom" i oni s nama. Kamo god da smo išli, izlazili negdje tu su nas pratili mladi koji osjećaju isto, dakle ne samo oni koji sviraju rock. Kultna mjesta su za mene Korzo i Poloj. Tu su se mladi ljudi baš družili a na svirkama je opet bila čisto rockerska atmosfera. Naša prva svirka baš u gradu bila je na Plavom Polju u staroj baraci koja se zvala Dom. Do tada je to bio "hram" rezeviran samo za Hidrogene. U početku je binu sačinjavao samo stol na kojem je mogao biti jedino bubnjar, mi ostali smo bili na nivou poda. Znam samo da su mi u prvom redu stajali uglavnom oni koji su se kužili u glazbu ili su već počeli osnivati svoje bendove. Naravno da smo imali tremu ali stvorio se u nama neki inat. Pošto smo već uvježbali dosta stvari od Beatlesa i Stonsa puna baraka je proključala a kritičari zanijemili. Odmah smo postali svjesni da u nama ima nešto što ljudi vole i što ih pokreće da si daju oduška. Taj osjećaj nas je držao do kraja. Uskoro su se stidljivo počeli pojavljivati novi sastavi u raznimdjelovima grada. Ipak, glavne svirke su se održavale ili u Garnizonu JNA (dvorana ili bašča sa pravom ljetnom binom) ili u DTO Partizan. Značajniji periodi plesnjaka još su bili u Radničkom Domu, Dvorana Klasije, Najlon Bašča, Dom Đuka Matanić, Hotel Park i kasnije novoizgrađeni Dom na Plavom Polju (na mjestu starog).

Koji nastup nikada nećeš zaboraviti i zašto? Što se te večeri dogodilo da je ostala urezana u sjećanje?

Tu ne moram puno dvojiti. 1966.godina, Svjetsko nogometno prvenstvo u Engleskoj, mi Kristali sviramo u Ferijali na Korčuli. 7. mjesec, dvije smjene zaredom. Kamp pun mladih, ne samo Brođana. Tu su Zagrepčani, Beograđani, Sarajlije...Fenomenalna atmosfera, to je nemoguće dočarati. Jedan dan u tjednu slobodan, dakle svaki dan posloje večere raspremi se trpezarija, mi namještamo opremu i kreće ludnica. I dan danas se Rajko i ja nasmijemo kad se sjetimo Beograđana koji su obavezno tražili Setišfenou (Satisfaction od Stonsa) i tada doslovce padali u trans. Kad bi bio slobodan dan improvizirali smo skečeve bez prethodnog scenarija, kao što su poslije radili momci iz Top liste nadrealista.

Pročulo se i izvan kampa o nama. Naravno Dule je nekako stupio u kontakt sa članovima domaćeg VIS Korkyra koji su nas pozvali na jedno prijepodnevno druženje u prekrasnoj vili u borovoj šumi iznad mora. Bilo je kao na filmu. Mi, djeca praktički (Rajko 15, ja 16, Dule 18 godina), družimo se sa nekim važnim gradskim "facama" u vili nekog ambasadora, njegove kćeri nas nude čajem i kolačima (jedna od njih se odmah zaljubila, mislim u Rajka). Tu je pao dogovor o našem koncertu u dvorani kina u Gradu Korčuli.

1961.godine snimljen je film The Young Ones sa Cliffom Richardom i satavom The Shadows (kod nas prevedeno kao Veseli klub mladih). Taj film nas je začarao i zauvjek u nas ubacio klicu rock and rolla. Gledali smo ga po nekoliko puta i upijali. I sada, nakon nekoliko godina imali smo priliku proživjeti taj film mi sami, uživo (osnovna radnja u fimu je ta da grupa mladih ljudi sa puno entuzijazma pokušava organizirati nastup u prostoru stare dvorane koji sami uređuju i pripremaju te na jedvite jade to i uspiju). Da ne duljim. Dobili smo dvoranu besplatno, novi prijatelji iz sastava Korkyra posudili su nam dio svoje opreme, konferansu je preuzeo Rale Damjanović, fenomenalni mladi recitator iz Rume (kasnije postao pjesnik, književnik i profesor na fakultetu u Beogradu), došli su za nama svi naši "obožavatelji" iz kampa, pridružili su se i mnogi mladi turisti te mladi "progresivci" iz samog grada Korčule. Nije to bilo samo zbog naše svirke, to je bio duh tih klinaca iz filma, duh nečega što nezadrživo dolazi. Svi smo bili u transu. Čarobna noć, svatko je dao svaki dio sebe, ono, kad znaš svirati i ono što neznaš...

Koja anegdota najbolje opisuje duh vaše generacije i vremena u kojem ste odrastali?

Mislim da je bilo ljeto 1968.g. U Đakovu se slavilo otvorenje vanjskog bazena pri nekakvom objektu (čini mi se da je bio motel u pitanju). Svirku je dogovorio, tko bi drugi nego Dule. Do tamo smo imali donekle organizirani prijevoz. Svirka je bila standardno dobra a i ugođaj. Nakon završetka Dule nam je nonšalantno priopćio da za nas trojicu i dio instrumenata nema više mjesta za povratak no neka ne brinemo jer, dok mi pakiramo opremu on radi na riješavanju problema. Malo nam je sve to postalo sumnjivo jer smo već poodavno bili spremni za polazak a Duleta nigdje. I onda, kad smo već klonuli duhom, ovo ti njega,sav ozaren izvali: "Našao sam tri mjesta. Za mene, Martu (njegova cura) i Želju Ramljaka (njen rođak)!" Epilog je taj da smo Rajko i ja išli "pješaka" samo 12 km do Vrpolja noseći dijelove bubnjarskog seta. Ipak, bilo je nezaboravno ali ne tako strašno kao što biste mogli pomisliti. Jer, s nama su hodali i nosili naši prijatelji i pratitelji koji su išli s nama na svaku našu svirku. Pokušat ću ih nabrojati onako na prvu: Slobo Grbić-Grban (od početka s nama), Kuštru sam već prije spominjao, Zlatko Paja Koselj, Beli i Bora,Mirko Ce Ce. Sjećam se da je bas bubanj cijelu dionicu prenijeo korpulentni Želja Fernčević. U Vrpolju smo sačekali brzi vlak, negdje oko 2 sata u noći. Uglavnom, među nama i našim najbližima često se šalimo izrekom: našao sam tri mjesta...

Jedno vrijeme pjevao si u bendu s djevojkom koja je, kako se zna našaliti, budno pratila svaki tvoj korak. Kako danas gledaš na tu priču? Je li bilo više ljubavi, ljubomore ili dobre glazbe? Da, to je bila tvoja supruga.

Blanku sam upoznao davno prije svirke. U kvartu se znalo da teta Ela, Blankina mama i spruga od privatnog zubara, Slovenca Otmara, ima "strašan" ribež za kupus. Naravno, u stožeru Pilareve 5 na prvom katu odlučeno je (moja mama Ana i teta Draga Svilar) da bi to bilo dobro isprobati. Rajko i ja smo dobili zadatak otići do Trga Pobjede br. 13 (dvijestotinjak koraka zračne linije), ući kroz prolaz u dvorište, skrenuti lijevo pa ući lijevo u zgradu i u prizemlju pozvoniti na vrata, reći tko smo i što smo i pokupiti ribež (mame su se valjda prije dogovorile o tome). Rečeno, učinjeno. Nakon zvona vrata je otvorila djevojčica (tri godine mlađa od mene) koju nismo očekivali a moja reakcija je bila da sam iznenađen skočio u stranu i ostavio Rajka na vjetrometini da objasni zašto smo došli. Naravno, kad se pojavila teta Ela sa ribežom, prije nego što nam ga je uručila znatiželjno nas je "ošacovala" i na brzinu nas preispitala (koji je koji od nas dvojice, kako se zovemo) kao da je osjetila da u tome momentu bira zeta.

Do momenta kad je postala članom Eggsa 1967.g. ne sjećam se da sam ju viđao ili kontaktirao s njom. Već sam pomenuo da smo u novoj postavi vježbali u prostranom dnevnom boravku stana Vogrinčevih tako da bi ona bila pod paskom roditelja koji su ju dovozili i odvozili na na svirku, pa ipak je imala tek četrnaest godina. Još uvijek ju nisam "primjećivao" kao djevojku ali sam bio "krivac" za naše prvo značajnije kontaktiranje na svirci u Derventi za doček Nove 1968. godine. Sjećam se da je, unatoč tome što smo dobro svirali i "štimung" bio na nivou, ona bila pomalo odsutna i tužna. U pokušaju da joj popravim raspoloženje uspio sam ju nagovoriti da poije štamploć konjaka (David, vrlo popularan u to vrijeme). Ubrzo sam zažalio. Pošto do tada nikad nije ni probala alkohol, pozlilo joj je toliko da smo ju Rajko i ja gotovo nosili do obližnje Hitne. Tamo je bio nekakakav mladi doktor bez sestre pa se ustrtao skoro više od nas dvojce. Morali smo mu "asistirati" da Blanki da nekakvu "koktel" injekciju za smirenje, zna se u koji dio tijela. Kud sam "umro" od straha da će joj se stanje svijesti još više pogoršati, tu je još preostao susret sa njenim roditeljima kada su poslije ponoći došli po nju iz Broda. No sve je nekako prošlo, teta Ela je bila prilično tolerantna i blagonaklona prema nama, ali mogu misliti kako je moj budući punac bio raspoložen u duši.

Nevezano za ovaj događaj, uskoro je uzornoj djevojčici, gimnazijalki i glazbenoj srednjoškolki (još uvijek je kod prof. Ksenije Ljubičić pohađala dodatne sate klavira) svirka sa nama "haharima" postala pomalo naporna tako da je bez neke veće drame prestala biti članom benda. Zamjenio ju je Mirko Sečić, svirali smo to ljeto u Najlon Bašči, ja sam bio otišao i na maturalno u Ulcinj, tako da sa Blankom nisam imao nikakvih kontakata sve do kasne jeseni.

Znam da su Eggsi tada imali period stvaralačkog zatišja te smo zajedno (i Blanka je bila sa nama) otišli na plesnjak u Garnizon gdje je trenutno svirala neka postava Hidrogena. Nismo navikli biti na plesu a da ne sviramo tako da sam, iz pristojnosti, zaplesao sa Blankom. Negdje prije "fajronta" Leo Špicer me je zamolio da Blanku otpratim kući jer je obećao teta Eli da neće biti sama. Bila je subota 09.11.68.

Od tada se praktički nismo rastajali. Za mjesec dana sam bio "zateleban do ušiju".

Slojedeće godine (1969) u Travnju Blanka se ponovo vratila u bend, Dubravko Šef je došao umjesto Lea Špicera. Na probama su nas dečki zezali da im idemo na živce i da smo dosadni sa svojim mijaukanjem, tepanjem i puskanjem. Na pozornici toga nije bilo. "Obožavatelji" su znali da smo par pa su nas "pustili na miru" tako da nije bilo potrebe za ljubomorom. Ta godina zajedničkog sviranja bila je izuzetno dinamična i kvalitetna, Kvarnerska turneja, Slavonska gitarijada. Svima nam je ostala u trajnoj uspomeni.

Jesi li tada bio svjestan da si dio prve generacije koja stvara temelje brodske rock scene ili je jedino bilo važno svirati?

Ne. Nisam ni razmišljao o tome niti sam bio svjestan. Uživali smo u svirci i u svemu tome što se događa oko nas.

Misliš li da ste ti i tvoji prijatelji, možda i nesvjesno, prenosili u Brod jedan novi način razmišljanja, odijevanja i življenja? Jeste li osjećali da mijenjate grad?

Definitivno sada mislim tako ali tada baš i nismo potpuno bili svjesni toga. Nismo stigli razmišljati o tome ali je sigurno da se grad mijenjao pod našim utjecajem. Dosta brzo se širila moda, frizure, pop glazba, ležernije (manje konzervativno) ponašanje...Nisu samo pobornici novog pokreta usvajali nove norme, već je i ostali živalj neminovno "padao" pred njima. Recimo, dobro se sjećam da su oni koji su nas najviše pljuvali zbog novih frizura, nakon par godina (kad smo mi već razmišljali o skraćivanju) imali kosu do ramena.

U današnjem vremenu, kada se naša generacija (zbog prirodnih zakona) prorijedila, sve češće svjedočim, pogotovo na društvenim mrežama, koliko smo mi (Kristali i Eggsi) značili toj generaciji. Iznenađen sam, čak mi bude malo i neugodno kad me ljudi hvale i zahvaljuju na svemu što smo učinili za njih u mladosti našoj.

Koliko je rock tada bio glazba, a koliko sloboda, stav i način života?

Teško je to potpuno razdvojiti. Pogotovo u ondašnje vrijeme. Rock je stizao sa Zapada zajedno sa jačanjem ljudskih sloboda tj. građanskih prava i demokracijom. Hipi pokret (Djeca cvijeća) u početku je plijenio svojim idejama, činio se idealnim. No droga je pokvarila sve. Usput ću spomenuti da mi koji smo svirali u bendu nismo nikada usvojili tu pošast (alkohol u razumnim količinama jesmo). Bilo je dragih ljudi koji su nas stalno pratili gdje god smo nastupali, koji su u početku krenuli naivno sa drogom. Srećom, velika većina njih se na vrijeme izvukla bez posljedica.

Danas je lakše odrediti tu granicu između glazbe i ponašanja. Pravi ljubitelji rocka ostali su mu vijerni što se glazbe tiče, sa ponašanjem je već malo teže, ono se uglavnom skriva u duši.

Nakon glazbenih početaka postao si stomatolog. Kako su se u tebi pomirili liječnik i roker? Jesu li se ta dva svijeta međusobno nadopunjavala?

Moram priznati da je taj odnos uvijek bio zanimljiviji mojim poznanicima a kasnije i pacijentima, pogotovo u začetku karijere "doktora za zube". Taj "imidž" rockera me par godina pratio jer su ljudi navikli da sam, osim sviranja bio nestašan i za vrijeme studija. Naime, učenje je na faksu bilo sasvim nešto drugo od onoga u gimnaziji. Bilo je dosta teških ispita, čak i kolokvija (anatomija) koji su iziskivali dosta truda i napora. Blanka i ja smo stanovali zajedno u Zagrebu i učili uglavnom po noći zbog tišine i mira. Kad god smo položili neki takav teži ispit, žurili smo u Brod i davali si oduška u našim "diskačima", najviše kod Tvrtka pa u Rupi. Bilo je žestokih tulumarenja i to je bio uzrok da su oni, koji me nisu dobro znali, bili pomalo iznenađeni kad su me sreli u "doktorskoj" uniformi. Recimo, kad sam počeo raditi u Centralnoj zubnoj u bolnici čak se i pokojni kolega Sudarević iskreno zapitao da šta ovaj propalitet radi tu. Kasnije smo se tome slako smijali. Čak i moja rođena mama nije mogla vjerovati da joj je sin stvarno "postao doktor". Kasnije, kad sam otvorio privatnu ordinaciju dosta pacijenata me hvalilo kako sam ja doktor koji nesvjesno tiho pjevuši dok radi (uz uvijek dobru glazbu na radiju) i da ih to smiruje.

Jesi li ikada požalio što glazba nije postala tvoje životno zanimanje ili misliš da je upravo ovako sve ispalo kako je trebalo?

Nisam nikada to pomislio. Od početka sam bio svjestan da je glazbenik, kao zanimanje, za mene nezamislivo. Gledao sam ljude u dobi od pedesete pa na dalje kako nastupaju u hotelima, restoranima, zabavama i slično. Sa zebnjom u srcu sam spoznao da bi za mene to bilo jako stresno. Svaka im čast.

Sjećam se, negdje krajem ljeta pred IV razred gimnazije, Tvrtko Exle je, prije odlaska u Riječke Uragane, dobio ponudu za sviranje na krstarenju nekim brodom. Trebao je sklepati mali bend pa je zvao Rajka i mene na probu kod sebe (dnevna soba sa prekrasnim starim namještajem i umjetninama). Bio je još i Mato Badrov na basu, Tvrtko za klavirom, Rajko donio nešto bubnjeva, ja sa svojom Elite gitarom (imitacija jazz Gibsona). Bilo je nezaboravno na probi, no trebalo je prekinuti školovanje na šest mjeseci da bi se išlo na turneju. Kod mene dileme nije bilo, iako smo trebali odlučiti za par dana ja sam u glavi već znao da neću. Na putu od Tvrtka do naše Pilareve Rajko nije htio sa mnom razgovarati kada sam mu to saopćio, on je bio za.

Inače, od početka moga bavljenja glazbom bio sam svjestan toga da ja nisam "vrh", to jest, znao sam ono "gdje mi je mjesto". Oni vrhunski o tome i ne razmišljaju, njih stalno "tjera neki vrag", oni žive i rade samo to.

I danas nastupaš sa starim prijateljima. Što te iznova vraća na pozornicu? Što osjetiš kad zasvira prvi akord?

Palo nam je na pamet slučajno, prije šest, sedam godina. Bili su svatovi u kojima smo Dubravko Šef i ja "prigodno" pozvani na pozornicu te odradili nešto malo sa svatovskim bendom. Pali su komentari kako smo još uvijek u priličnoj formi i da bi komotno mogli ponovo zasvirati. Nitko to nije ozbiljno shvatio. Međutim, ubrzo nakon toga, Šef je dobio ponudu da sa nekolicinom mlađih glazbenika nastupi na Memorijalu Kreše Blaževića. Pozvao je i mene da se pridružim ali ja nisam bio spreman na nove glazbene izazove. Rekao sam mu, onako iz "štosa", da može samo u slučaju ako se okupimo mi "starci". I, svi su se upecali. Uglavnom, zbog covida su nam se na jedan period prekunule probe i odgodila svirka a onda je započelo nešto što nam je svima silno nedostajalo. Krenuli smo u sastavu:

Tvrtko Exle - orgulje i vokal

Mladen Alinjak - gitara i vokal

Josip Opačak - bas gitara

Dubravko Šef - solo gitara i vokal

Hrvoje Mihić - bubnjevi

Željko Brezičević - ritam gitara i vokal

Probali smo preko zime kod Joze (Opačak) u garaži a ostali period u godini kod Tvrtka u podrumu (bivši diskač i restoran). Nakon nekoliko uspiješnih nastupa Mladen je prestao biti članom (ali ne i sa druženjem) a mi ostali smo nastavili jednom tjedno kod Tvrtka. Dok ne dođete u ove naše "godinice" niste ni svijesni koliko je potrebno imati ovako nešto, zbog "gimnastike" moždanih vijuga, zbog tjelesnog i dušvnog treninga. Tu nekima od nas pripomogne malo i odlični traminac iz "rinfuze". Sada smo u periodu pripreme za nastup u D.Andijevcima. Nema boljeg "antisklerina" od onog osjećaja (u današnje vrijeme razglasi su pravi i kad se dobro "narihtaju" čuješ na monitorima svaki ton) kad ruknemo onako kako treba. Kad čuješ reakciju publike onda znaš da ipak još nisi za otpad.

Kako se tvoj odnos prema glazbi mijenjao kroz desetljeća? Što ti ona znači danas, a što je značila kad si imao dvadeset godina?

Ništa se promjenilo nije. Ona je uvijek bila prva do onog esencijalnog, tu mislim na moje najbliže, našu borbu za život u sigurnom okruženju, zdravlje, ljubav...Kad god uletiš u neko krizno razdoblje ili želiš podjeliti radost, tugu , strepnju. Tjeskoba, depresija. Sve sam progurao uz nju. Istina, najlakše je kad možeš (svoj) kvalitetan Hi-Fi odapeti skoro do kraja. No, danas mi je ta silina sve manje potrebna. Lijepe su ovo godine koje sam doživio pa neka bude kako mora biti. Sretan sam čovijek.

Što danas najradije slušaš? Vraćaš li se glazbi svoje mladosti ili te još uvijek može oduševiti nešto sasvim novo?

Moglo bi se reći da sam uskogrudan i sebičan. Ne želim nikome nametati moj ukus. Svakome je period u kojem stasa kao ljudska jedinka najdraži i najbolji. Najbliže što se meni sviđalo u novijoj glazbi je bila Nirvana i Red Hot Chili Peppers. Znači, najradije se vraćam onome što mi budi uspomene i što me se najviše dojmilo.

Tvoj je unuk također rocker. Što osjećaš kada vidiš da se ljubav prema glazbi prenosi na novu generaciju? Prepoznaješ li u njemu dio sebe?

Prvo što ću reći, on je jedinac, kao što je njegova mati to jest moja kći, također jedinica. Od trenutka kad se rodio pa sve do njegove, recimo tu negdje, trinaeste godine, Blanka i ja smo se malte ne odrekli svojeg života, sve je bilo podređeno samo njemu. Naravno, nitko nas nije natjerao na to. Jednostavno, tako smo osjećali, to je tako intenzivna ljubav da to može shvatiti samo onaj tko ima unučad. U početku mi se učinilo da uopće nema sluha pa sam zabrinut odmah krenuo u "odgajanje" kupovinom svih mogućih glazbenih igračaka (a usput i tenis reketiće, sobni i dvorišni koš za basket, sve moguće lopte i plastične skijice za svaki slučaj), udaraljke,frulice, harmoniji, gitarice i slično. Da ne kažem koliko sam mu pjevao uspavljujući ga kao bebana malog (sad kad pomislim, možda zbog tog mog pjevanja i nije htio pokazati da ima sluha). U očaju sam počeo polagano nabavljati Yamaha osnovni model ele. orgulja (glasovir mama Janin, to jest baka Blankin, je već imao u svojoj sobi), pa klasičnu gitaru (moj Fender western country ga čeka i danas), pa električne gitare stratocaster i Les Paul imitacije i na kraju bass gitara (uglavnom sve sa Njuškala, tolko bogat nisam).

Da skratim. Sluh je odjednom eksplodirao. Završio je Osnovnu glazbenu-klavir (sve zadane partiture brzo usvajao napamet a prstomet skoro virtuozan) no nije htio vježbati, što smatram pametnom odlukom. Jer je trnovit put u ozbiljnoj glazbi do bilo kakvog postignuća. Konačno se uhvatio gitare. Ja mu pokazao osnovne akorde, ostalo odmah "zgrabio" sa interneta. Ubrzo, pošto tata Krešo voli Balaševića, upijao je sve što je tata poželio. Pa krenuo na Johnya Chasha, pa Marijana Bana (zbog dubokih glasova). Zvali su ga svuda da nastupa u školi pa na rođendanima i slavljima. Bolji je od dide jer bolje svira gitaru, bolje pamti tekst i akorde i nema tremu. Skoro nikakvu, sjedne za klavir na aerodromu dok se čeka avion, u centru zagreba na Jelačić placu uzme gitaru od uličnih svirača i mrtav hladan odsvira i otpjeva što hoće. I onda se dogodi ono što sam ja najviše priželjkivao. Našao je bend. Trebali su bas gitaristu. Rekao je nema problema, počet ću na basu. Danas kaže da je bas gitara najbolji instrument za njega. Malo malo pa siđe u prizemlje i ponosno mi pokaže šta trenutno vježba. Ja ostanem paf. Ali sretan sam. Znam da ide uskoro na faks i da će budućnost sa bendom postati upitna no sretan sam da nije u životu propustio taj osjećaj. Stati na binu i rasturiti sa prijateljima. To što ja imam još i danas.

Kad usporediš svoju generaciju i današnje mlade glazbenike, što im danas zavidiš, a na što nimalo ne bi mijenjao ono vrijeme u kojem si ti odrastao?

Čuli ste već legendu o Radio Luxemburgu. Čekali smo noć da padne jer po danu radio valovi nisu dopirali do nas. Ne možeš stopirati stvar, dakle onoliko koliko čuješ, probaš zapamtiti. Ne znaš što prije, akorde ili tekst. To je ono što mi nedostaje. Imam sve ove moguće aplikacije i živa čuda tehnike i elektronike za koje bih dao sve što imam u ono vrijeme kad smo mi započimali sa sviranjem i stvaranjem. No, nedavno sam obnovio svoj gramofon , kolutaš magnetofon i kazetaš (kasetofon). Gledam automobile i razmišljam kako bi bilo dobro voziti neki Vintage Ford Taunus ili nešto slično. To je bunt u duši nas koji smo odrastali u vrijeme kad su se stvari popravljale a ne zamjenjivale novima. Danas klinci to ne mogu ni zamisliti. Da slučajno nepopravljivo nestane interneta, nastala bi prava kataklizma jer oni bez toga ne mogu preživjeti. Ipak, prednost novog doba je u tome što svi, ama baš svi u svijetu imaju mogućnost ispoljiti svoj talenat i genijalnost tako da možeš postati zvijezda za tren. Internet je nevjerojatno i neprocjenjljivo postignuće koje nam je svima poboljšalo životne uvjete ali na žalost, po meni, vodi nas u propast.

Misliš li da ljudi danas dovoljno znaju o prvim brodskim rock bendovima i ljudima koji su stvarali tu scenu? Što je ostalo nepravedno zaboravljeno?

Pa općenito sve je manje onih koji slušaju rock and roll, pogotovo mlade generacije, takav je trend. Ja im to ne zamjeram, moja je generacija imala privilegij stasati u periodu kada je moderna tehnologija tek hvatala zamah. Nije bilo umjetne inteligencije da iskvari ono što su ljudi osjećali (recimo dok komponiraš). Dakle, oni koji su još živi i pri svijesti su znaju o nama onoliko koliko su željeli znati. Svatko od novih (mlađih) znatižljeljnih može sve naći na raznim portalima ili u Gradskom arhivu. Gradski arhiv je svojevremeno organizirao Izložbu o Brodskom rocku i to moram priznati, svaka im čast jer je prikupljeno brdo podataka koje recimo, ni sam nisam nikad čuo.

Kad bi mogao ponovno proživjeti samo jedan dan iz svoje glazbene mladosti, koji bi to bio i zašto?

Nije se lako odlučiti jer je takvih trenutaka bilo puno. Odlučio sam se za "čarobnu noć" koju smo doživjeli na Turneji po Kvarneru. Bili smo lijepi i mladi, puni sebe. A ja još i zaljubljen k'o "mladi mjesec". Sjećam se detalja sa garderobom. U Brodu smo po mjeri dali sašiti (mame su angažirale svoje najbolje šnajderice) uske hlače (dolje u trapez) žarko crvene od pliš-samta i svilene, izrazito žute košulje. Blanka samo u uskoj mini haljini od istog pliša.

Mjesto se zvalo Dražice. Lijepa ljetna bina. Prije nastupa Rajko i ja se krenuli presvlačiti u nekom prostor iza, sa puno sanduka i gajbi (praznih). Uske hlače nije bilo lako navući, i usred te radnje nama iza leđa iznenadna zastrašujuća buka sa gradacijom na jače i jače. Uglavnom, od straha smo "opali na dupe". Nastao je tajac a onda prasak smijeha. Neka crna mica, koju smo mi inkomodirali, izazvala je taj "tsunami". Svi ormari i gajbe urušili se k'o kula od karata. Misli smo, crna mačka, neće biti dobro. Ali, što god da smo odsvirali bilo je sjajno, ne zbog toga što smo mi imali takav osjećaj. Negdje pred kraj sam to shvatio, kad smo krenuli sa Words od Bee Geesa, ljudi su spontano podigli upaljače u zrak. Priznajem, naježim se kad se prisjetim. Naš menadžer Ante Ećimović dolje u publici grli i ljubi sve redom, suze radosnice, bilo je dirljivo. Konačno su i drugi uvidjeli da je on bio u pravu kad se prihvatio "ćorava" posla. Na njegovu žalost, nakon nekoliko dana sve je puklo. Mi smo odlučili da ne možemo bez naše Najlon Bašče i Poloja.

Postoji li neke pjesme koje i danas ne možeš odsvirati ili čuti, a da te ne vrate u jedno posebno vrijeme, među ljude kojih možda više nema?

To stvarno ne mogu dočarati na "papiru". Ima ih jako jako puno. Nemoguće mi je izdvojiti neke koje su vezane uz drage ljude jer bi to moglo povrijediti one koje ne spomenem. To ću sačuvati za sebe, to ostaje pohranjeno "in my memory".

Kada danas pogledaš svoj život, što misliš da ti je glazba dala, a što ti je možda i uzela?

Srećom, nije mi ništa uzela. Dala mi je toliko toga...Bez nje bi život bi užasno zakinut. Nije uopće bitno znaš li note, znaš li svirati, pjevati, imaš li sluha ili ne. Da nema glazbe, to bi bilo kao da nema pola svijeta.

Kad bi morao u jednoj rečenici objasniti što je bio duh brodskog rocka šezdesetih i sedamdesetih, kako bi to rekao?

Ponos, zanos, prijateljstvo, tolerantnost i ljubav.

___________________________