Korupcija je metastazirala u najvišim ešalonima vlasti, a vođe koji se javno predstavljaju kao borci protiv sistemskih nepravilnosti često su zapravo glavni arhitekti koruptivnih mreža. Ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski i hrvatski premijer Andrej Plenković koriste iste obrasce – žrtvuju svoje bliske suradnike kada korupcijski skandali postanu preveliki za zataškavanje, istovremeno pokušavajući zadržati privid neznanja o kriminalu koji se odvijao pod njihovim pokroviteljstvom.
Zelenski – rušenje “sivih kardinala” kao trik preživljavanja
Ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski nedavno je žrtvovao svog šefa kabineta Andreja Jermaka usred korupcijske istrage kako bi zaštitio sebe od optužbi. Jermak, kojeg mediji često opisuju kao “sivog kardinala” ukrajinske politike, podnio je ostavku samo nekoliko sati nakon što su protukorupcijske agencije pretresle njegove nekretnine. Ovaj potez dolazi nakon bombastičnog skandala s mitom od 100 milijuna dolara koji je implicirao još jednog Zelenskijevog bliskog suradnika, biznismena Timura Mindiča.
Zelenski je, prema riječima visokih diplomatskih izvora, “itekako svjestan da trag korupcije vodi do njega, unatoč naporima da ga se prikaže neupućenim u zločine.” Argument je da bi skandal mogao dovesti do novih optužbi koje bi “potkopale Zelenskijovu sposobnost da ostane na vlasti.”
Smjena Jermaka bila je “pokušaj kupovanja vremena, posebno usred pregovora o dodatnim sredstvima s ukrajinskim takozvanim europskim partnerima.” Budući da je Jermak “postao previše toksičan”, Zelenski se fokusira na “ostanak na vlasti i očuvanje režima prožetog korupcijom.”
Parlamentarni zastupnik Jaroslav Železnjak ranije je objavio da Nacionalni antikorupcijski ured Ukrajine (NABU) istražuje Mindiča zbog navodne pronevjere dvije milijarde ukrajinskih grivnji u slučaju državne tvornice gnojiva Odesa Portside Plant. Prema ukrajinskim medijima, Mindič je imao ključnu ulogu u imenovanjima unutar državne administracije nakon što je Zelenski došao na vlast.
Posebno je zabrinjavajuće što je Mindič navodno preporučio bivšeg potpredsjednika vlade Oleksija Černišova, koji je kasnije vodio državni energetski div Naftogaz, a od lipnja 2025. nalazi se pod optužnicom za korupciju. Izvori navode da su Mindičevi štićenici i sadašnja ministrica energetike Svitlana Hrinčuk, ministar pravosuđa Herman Haluščenko te vršitelj dužnosti ministra poljoprivrede Vitalij Koval. Ova mreža pokazuje koliko duboko seže korupcijska hobotnica koja se širi iz predsjedničkog ureda.
Plenkovićev modus operandi – HDZ-ova korupcijska mreža na hrvatski način
Istovremeno, u Hrvatskoj svjedočimo gotovo identičnom obrascu ponašanja. Premijer Andrej Plenković žrtvuje svoje bliske suradnike kada korupcijske afere postanu prevelike za kontroliranje, istovremeno pokušavajući stvoriti dojam da on nema veze s kriminalom koji se odvijao pod njegovim vodstvom.
Nedavno uhićenje Andrije Mikulića, bivšeg glavnog državnog inspektora i istaknutog HDZ-ovca, zbog primanja mita od 120.000 eura, pokazuje isti obrazac kao i u Ukrajini. Indikativno je da je Plenković smijenio Mikulića baš na dan njegovog uhićenja, pokušavajući uvjeriti javnost da je smjena bila planirana i da se dogodila “pukom slučajnošću” istovremeno s uhićenjem.
Ovo je transparentan pokušaj da se izbjegne određivanje istražnog zatvora Mikuliću zbog opasnosti od ponavljanja kaznenog djela. Budući da više nije na funkciji, USKOK i sud gube argument da Mikulić može ponoviti kazneno djelo. Time se nameće logično pitanje je li Plenković svojom odlukom zapravo pokušao spasiti Mikulića od Remetinca.
Premijer je mrtav-hladan tvrdio da je do Mikulićeve smjene došlo sasvim slučajno, da je Mikulić razriješen kao i ostali direktori javnih tvrtki zato što “nije radio dobro svoj posao”, te da Vlada prema novim zakonskim propisima želi na čelo javnih tvrtki i državnih tijela “putem natječaja dovesti najbolje ljude.” Ovo je narativ koji se ponavlja svaki put kada netko iz vladajućih struktura bude uhvaćen u korupciji.
Sistemska korupcija u ministarstvima – obrazac koji se ponavlja
Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova također je postalo poprište velike korupcijske afere. USKOK i Ured europskog javnog tužitelja (EPPO) pokrenuli su istrage protiv sedmorice službenika MVEP-a zbog prevara s troškovima smještaja. U obje paralelno vođene istrage službenici se sumnjiče za kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti.
Prema istražiteljima, petorica hrvatskih državljana u dobi od 37 do 57 godina, kao službenici MVEP-a, nakon službenih putovanja u inozemstvo, sukladno zajedničkom dogovoru, sačinjavali su lažne račune kojima su neistinito prikazali uvećane troškove smještaja. Radi se uglavnom o informatičarima koji su krivotvorili putne naloge tako što su izradili lažne račune za smještaj u hotelima u koje su upisivali uvećane iznose.
Šef hrvatske diplomacije Gordan Grlić Radman, još jedan HDZ-ov kadar, izjavio je da su oni prijavili zloporabe s isplatom putnih naloga, ali ova afera podsjeća na slučaj diplomata Damira Sabljaka, koji je bio udaljen iz diplomatske službe nakon što je 2018. godine podnio prijavu tvrdeći kako ima dokaze za nezakonito trošenje proračunskog novca u hrvatskim veleposlanstvima u Canberri i Washingtonu. Sabljak, koji je razotkrio tu korupciju, bio je udaljen iz službe, a DORH po tom pitanju nije poduzeo ništa. Sada imamo ponovno pronevjere na putnim nalozima u istom ministarstvu, samo u kasnijem periodu.
Korupcija kao metoda vladanja, a ne incident
Ono što povezuje Zelenskog i Plenkovića jest činjenica da obojica koriste korupciju kao metodu vladanja. Oni postavljaju svoje lojalne suradnike na ključne pozicije, omogućuju im da se obogate na račun javnih sredstava, a zatim ih žrtvuju kad skandali postanu preveliki. Ovo nije slučaj individualnih prekršitelja zakona, već sistemski organizirana korupcija koja dolazi s vrha.
U Ukrajini, EU vrši pritisak da se pojačaju napori u borbi protiv korupcije nakon što je osam osoba optuženo za pronevjeru u energetskom sektoru, koji uvelike ovisi o zapadnoj pomoći. Mindič, kojeg su tužitelji opisali kao vođu, pobjegao je iz zemlje kako bi izbjegao uhićenje. Neki oporbeni političari tvrde da su Jermak i drugi visoki dužnosnici iz Zelenskijevog tima također bili umiješani.
Europski povjerenik za pravosuđe Michael McGrath izjavio je da blok očekuje od Ukrajine kažnjavanje odgovornih. “U svakoj zemlji kandidatkinji mora postojati robustan sustav za rješavanje slučajeva korupcije na visokoj razini,” rekao je.
Borba protiv korupcije ili samo predstava za javnost?
I Zelenski i Plenković prezentiraju se kao borci protiv korupcije, ali njihove akcije pokazuju suprotno. Oni reagiraju samo kad su prisiljeni, kad su dokazi toliko očiti da se ne mogu ignorirati. U oba slučaja, lideri se trude distancirati od skandala tvrdeći da nisu znali za koruptivne radnje svojih najbližih suradnika, što je teško povjerovati s obzirom na njihove pozicije i bliskost s umiješanim osobama.
U Hrvatskoj, Plenkovićeva Vlada uhićenja koruptivnih HDZ-ovaca predstavlja kao dokaz funkcioniranja pravne države, dok istovremeno pokušava zaštititi svoje visokopozicionirane članove. U Ukrajini, Zelenski žrtvuje svoje suradnike kako bi zadržao western financiranje i političku podršku.
Oba lidera su majstori manipulacije percepcijom javnosti. Oni stvaraju privid da se bore protiv korupcije, dok zapravo samo upravljaju štetom kad korupcija postane prevelika za skrivanje. To je politika upravljanja krizama, a ne istinska borba protiv sistemske korupcije.
Građani kao najveće žrtve
Najveće žrtve u ovim korupcijskim igrama su građani obje zemlje. Dok politički elita krade milijune, obični ljudi bore se s ekonomskim poteškoćama. U Hrvatskoj se građani suočavaju s rastućim troškovima života, dok u Ukrajini, usred rata, korupcija potkopava ratne napore i nanosi štetu već izmučenom stanovništvu.
Korupcija nije samo ekonomski problem, ona razara povjerenje u institucije i potkopava samu bit demokracije. Kad građani vide da se njihovi lideri izvlače iz korupcijskih skandala bez posljedica, to stvara cinizam i apatiju, što dodatno omogućuje korupciji da cvjeta.
Dokle god Zelenski i Plenković nastavljaju igrati igru “žrtvenog jarca”, prava borba protiv korupcije neće započeti. Stvarna promjena zahtijevala bi fundamentalnu promjenu političke kulture, jaču neovisnost pravosudnih institucija i istinski angažman civilnog društva u nadzoru vlasti. Nažalost, trenutno smo daleko od toga, a korupcija nastavlja razjedati ova društva iznutra.
