I nema nikoga da upita kako je to moguće da pravo izbora uključuje i pravo da se zarazi svoje sugrađane, da ih se – možda – osudi i na smrt, kako to da je osobna sloboda važnija i preča od zdravstvene zaštite, kada je savršeno jasno da mrtav čovjek ne može uživati ni u čemu, pa ni u slobodi.  

Kao prva zemlje u Evropi i prva članica Evropske unije Austrija je uvjerljivom većinom u parlamentu donijela odluku o uvođenju obveznog cijepljenja protiv covida19. Onaj tko je, međutim, pratio raspravu što je prethodila izglasavanju  odluke mogao je, dapače: morao je doći samo do jednog, jedinog zaključka. Borba protiv pandemije, pogotovo u aspektu cijepljenja, definitivno je i nepovratno politizirana. Otpor cijepljenju, ne samo obveznom, nego cijepljenju uopće, a pod prozirnom izlikom borbe za slobodu i dostojanstvo pojedinca kao svoje je oružje preuzela desnica i opasno vitla tim oružjem nad našim glavama (naravno, ne samo u Austriji).

No, evropski bi desničari (a i hrvatski, to se razumije samo po sebi) imali što naučiti od svojih austrijskih kolega, pripadnika Slobodarske stranke najprije ozloglašenog i proskribiranog (zbog otvoreno pronacističkih stavova) Joerga Heidera koji će potom postati partner u sklapanju koalicije s Pučanima. Grmeći s govornice parlamenta u Beču Heiderov je nasljednik na čelu stranke izbacio parolu koje se još nije dosjetio nitko od inače izvrtanju istine vještih desničara. ‘Vi uvodite zdravstveni komunizam! Preuzimate kineske metode borbe protiv virusa, da biste nam nakon toga donijeli i kineski model društvenih odnosa!’

I to nije loša šala, mada bi se takvom mogla učiniti. To je doslovno, od riječi do riječi, povišenim tonom izrečeno u raspravi u austrijskom parlamentu uz završnu nimalo prikrivenu prijetnju svima spremnima dati svoj glas za uvođenje obveznog cijepljenja: ‘Platit ćete za to što radite. To vam ja obećavam, a ja – za razliku od vas – držim svoja obećanja!’

A sada malo o činjenicama, koliko god da je to danas postalo gotovo suvišno, jer na činjenice jedva da se netko još obazire. Pandemija traje dvije godine. Dobar dio svijeta sada je u petom valu. Iskusili smo nekoliko sojeva virusa. Širom svijeta umrlo je od covida19 više od 5 milijuna ljudi. Otkako su dostupna cjepiva (a ima ih više, od ruskog i kineskog, preko nekoliko evropsko-američkih, pa do kubanskog i indijskog) i otkako se ljudi cijepe, upadljivo velik postotak umrlih otpada na one koji se nisu cijepili, koji odbijaju cijepljenje. A oni svojim ponašanjem ne ugrožavaju samo sebe, nego i cijepljene, jer se i oni mogu ponovo zaraziti, mada tada bolest u pravilu protječe u blagoj formi. Drugim riječima: oni koji odbijaju cijepljenje odgovorni su i za dio novozaraženih, kao i za produljavanje pandemije. To su činjenice i nikakve verbalne i misaone akrobacije na tim činjenicama ništa ne mogu promijeniti.

Jedina zemlje na svijetu koja od samoga početka striktno primjenjuje stroge, čak drakonske mjere u borbi protiv virusa je Kina, odakle je – prema svemu sudeći – virus i krenuo. Kina zatvara višemilijunske gradove, provodi u kratkome roku i testiranja i cijepljenja milijuna ljudi i – nikoga ne pita kakav je njegov osobni izbor. Želi li se cijepiti, ili možda ipak ne bi? Zato je broj novooboljelih u Kini, najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, nekoliko stotina u vrijeme kada evropske države bilježe na dnevnoj osnovi i više od stotinu tisuća zaraženih i stotine mrtvih. Kina je pokazala zavidnu sposobnost brzog reagiranja (izgradnja dviju potpuno opremljenih bolnica za više tisuća pacijenata u manje od deset dana!), ali i spremnost da pomogne onima koji su, uz bogate i razvijene zemlje, ostajali ‘kratkih rukava’. Afričke države to najbolje znaju, no zna i Italija koja je u prvim najkritičnijim mjesecima pandemije dobivala i kinesku, i rusku, i kubansku pomoć. Kina se uspjela othrvati i pritisku pandemije na gospodarstvo i, mada su na Zapadu zlurado proricali pad stope gospodarskog rasta, do toga nije došlo. Naprotiv!

Kina je višekratno predlagala globalni pristup borbi protiv globalnog zla, ali – nije prošlo. Nije bilo bitno što se predlaže, nego tko predlaže. Pa tako do dana današnjega praktično svatko radi sam za sebe, čak u nekim zemljama i pojedine regije imaju različit pristup borbi protiv pandemije. A isto se događalo i sa cjepivima. Mada je Rusija prva razvila i pustila u opticaj cjepivo protiv covida19, mada se to cjepivo u međuvremenu upotrebljava u sedamdesetak zemalja svijeta, u Evropi (naravno ni u Americi) ono još nije dobilo ‘zeleno svjetlo’. Pa je i tu jasno kako – svim oboljelima i umrlima usprkos – nije bitno što se nudi, nego tko nudi.

Politizacija na djelu!

A onda još dolaze i demokracija i ljudska prava, što je – navodno – ozbiljna zapreka uvođenju obveznog cijepljenja. A zapravo takvo izopačeno stanovište samo je odraz potpune degradacije demokracije, kako je zamišljena, i njezinog pretvaranja u jedva kontrolirani kaos. Tisuće i tisuće zaluđenih ljudi izlaze širom Evrope na ulice, pod nacionalnim zastavama, uz parole što veličaju slobodu (koju im, kao, netko oduzima), ponegdje (kao u Hrvatskoj) i uz velike slike Bogorodice i pjevanje crkvenih pjesama. Spremni su na žestoke obračune s policijom koja je u njihovim očima represivni aparat u službi ‘bjelosvjetske zavjere’. Naime, u stvari pandemije i nema, a sve brojke o umrlima su prijevara, jer – oni to pouzdano ‘znaju’ – bolnice imaju naputak da svakog umrloga, bez obzira na uzrok smrti, deklariraju kao žrtvu pandemije. Pravo izbora proglašeno je najvećim i najvažnijim pravom svakoga pojedinca, a čak će i čelnik jedne od stranaka vladajuće koalicije u Njemačkoj izjaviti kako je ‘zdravstvena zaštita, doduše, vrlo važna, ali sloboda je iznad nje.’

I nema nikoga da upita kako je to moguće da pravo izbora uključuje i pravo da se zarazi svoje sugrađane, da ih se – možda – osudi i na smrt, kako to da je osobna sloboda važnija i preča od zdravstvene zaštite, kada je savršeno jasno da mrtav čovjek ne može uživati ni u čemu, pa ni u slobodi.

Takva bi pitanja bila logična, ali logika ‘ne stanuje’ više ovdje. Uz to što tzv. antivakseri na duši imaju tisuće mrtvih, uz to što i sami umiru zbog vlastite gluposti (pa i neki u javnosti poznati ljudi, što se u svijetu objavljuje, ali u Hrvatskoj u pravilu prešućuje), kampanju ‘borbe za slobodu’ besramno je uzela u svoje ruke desnica koristeći je kao sredstvo nagrizanja aktualnih vlasti i trasirajući vlastiti put prema vrhovima vlasti što bi im u normalnim prilikama ostali nedostupni. Nikakva laž i nikakva glupost neće biti odbačena, ako se njima može izvesti na ulice još više ogorčenih i indoktriniranih ljudi, spremnih na rušenje vlasti, a u funkciji (tako oni misle) obrane svojih osobnih sloboda. Nema koristi podsjetiti takve da je Hitler došao na vlast na demokratskim izborima, a da je onda u roku od dva mjeseca uz pomoć demokratski izabranog parlamenta – ukinuo demokraciju.

Ne, to njih ne zanima, oni se ne boje ni nacizma, ni fašizma (a rijetki i znaju što je to, mada su, objektivno, pretvoreni u instrumente ostvarivanja baš takvoga poretka). Njih plaše komunizmom (zdravstvenim komunizmom!) i to im zvuči prihvatljivo, jer ih floskulama o obnovi i opasnosti obnove komunizma plaše iz dana u dan orkestriranom propagandnom kampanjom u kojoj je teško razaznati potiče li politika propagandu, ili propaganda politiku. Na svjetskoj sceni to je ‘opasnost’ obnavljanja Sovjetskog Saveza, mada Vladimir Putin koji propast SSSR-a smatra povijesnom tragedijom u istome dahu kaže kako bi svaki pokušaj njegove obnove bila glupost (ovo o gluposti se u pravilu preskače!). Na jugoistoku Evrope, u Hrvatskoj osobito, to je ‘opasnost’ obnavljanja Jugoslavije, mada ta zemlja živi samo još u sjećanjima (ovakvima ili onakvima) onih koji su bili njezini suvremenici i nikome ne pada na um njezino rekreiranje. U svakome slučaju, uče ih da mrze. Najprije one koji im žele oteti slobodu izbora, one koji ih žele cijepiti, a potom one koji pokušavaju sačuvati ‘ostatke ostataka’ demokracije u prividno demokratskom, ali zapravo sve više anarhičnom svijetu. Uče ih, najkraće rečeno, mrziti sve koji nisu kao oni (u bilo kojem pogledu). I pretvaraju u fašiste, bili oni toga svjesni, ili ne, htjeli to priznati, ili ne.

Vlade zapadnih demokracija, pa i tranzicijskih zemalja od kojih neke jedva zaslužuju atribut ‘demokratske’, napravile su, nakon što su cjepiva postala dostupna, kobnu pogrešku bojeći se – upravo zbog optužbi o oduzimanju slobode i ljudskih prava – uvesti obvezno cijepljenje. S mjerama ograničavanja kretanja i okupljanja laviralo se, malo se stezalo, malo popuštalo, malo podilazilo javnosti (vjenčanja, mise, teretane), malo nastojalo ne zaustaviti potpuno one djelatnosti koje donose prihode. Pa sada imamo rezultat: više od pet milijuna mrtvih, broj zaraženih što raste iz dana u dan, broj mrtvih koji varira, ovisno o zemlje, od nekoliko desetaka do nekoliko stotina i – rastuće masovno nezadovoljstvo. Uz najavu velike ekonomske krize koja će se, kao i ona početkom ovoga stoljeća, preliti iz Sjedinjenih Država u Evropu.

Na takvo će plodno tlo pasti fraza o zdravstvenom komunizmu. I rodit će plodovima zla. Tko preživi, vidjet će.

tacno