Ante scriptum: Preporučujem da po redu otvorite poveznice i detaljnije se upoznate s načinom na koji su gradske strukture postupale u ovom slučaju, jer on zorno pokazuje duboke slabosti u upravljanju kulturom.

O skandaloznom slučaju neodržane izložbe Zdravka Ćosića prvi je pisao portal SBPeriskop, koji je problematizirao odustajanje Grada Slavonskog Broda od projekta i način na koji je cijela inicijativa vođena.

Vidi: Jedno pismo i jedno odustajanje: Test koji Grad Slavonski Brod nije položio

Na taj prvi tekst gradske institucije nisu reagirale niti ga komentirale u javnosti. Tek nakon što je objavljen drugi, reagirajući tekst, dijelom oslonjen na sbperiskopov, na istu temu i širega odjeka, na portalu 035,

Vidi: Novi kulturni skandal u Slavonskom Brodu- tko je odgovoran?

Nakon toga Grad Slavonski Brod je od 035 portala zatražio službenu objavu ispravka i uputio demanti.

Vidi: Kulturni skandal ili nesporazum? Grad uzvraća demantijem

Time je otvorena javna polemika o razlozima odustajanja od izložbe i ulozi gradskih kulturnih institucija i njihovih profesioanlnih predvodnika u cijelom procesu. Polemika? Koji sam ja optimist?! Tko to može i umije u Brodu? Pa barem na tren zakreketati iz brodske kulturne močvare? Većina tzv novinara bez objavljenog jednog jedinog istraživačkog teksta u nogama? Ograničeni kulturni birokrati koji se orijentiraju po stričevima i babi? Evo, pokušat ću ja prvi. Zapravo, nastavljam, u ime slobodarskog SBPeriskopa.

Za početak ipak treba ukratko ponoviti. U Slavonskom Brodu pokrenuta je inicijativa za izložbu Zdravka Ćosića povodom 20. obljetnice njegove smrti 2026. godine, uz ponudu privatnog kolekcionara dr Prke, i podršku dijela struke, te Galerije umjetnina. Projekt je, dakle, uključivao i dogovor o posudbi djela iz Đakova i privatnih zbirki te pripremu koncepta izložbe i kataloga. Međutim, unatoč početnim pozitivnim signalima i komunikaciji između uključenih strana, Grad je na kraju odustao od realizacije, navodeći organizacijske i financijske razloge. Nakon objava u javnosti koje su to protumačile kao institucionalno zanemarivanje umjetnika, uslijedila je i službena reakcija Grada s demantijem.

Taj “demanti” nije emocija, nego instrument. On ne nastaje iz straha u ljudskom, drhtavom smislu riječi, nego iz institucionalne rutine. Kada se u javnosti pojavi narativ koji može narušiti reputaciju grada ili ustanove, pogotovo u medijskom prostoru koji je lokalno utjecajan, sustav automatski prelazi u režim kontrole štete. To je pravni refleks, ali i politički refleks. U tom smislu, njihova reakcija je predvidljiva kao mehanika ure. Čim se pojavi optužba za “nebrigu”, “odustajanje” ili “nekompetenciju”, slijedi korekcija slike stvarnosti. Tu je klasična administrativna logika: “mi nismo odustali, mi smo racionalizirali”. U toj rečenici uvijek se krije isti obrazac, prevođenje kulturnog neuspjeha u tehnički problem. Ne kaže se: “nismo imali volje ili hrabrosti”, nego: “termini su puni”, “prostori su zauzeti”, “financijski okvir”, “organizacijski uvjeti”. To je jezik kojim se odgovornost razrjeđuje do neprepoznatljivosti.

Reakcija je i borba za narativ. Jer u lokalnoj kulturnoj politici, priča je često jednako važna kao i događaj. Ako se jednom pusti da se ustali slika “grad je odustao od Ćosića”, onda to postaje politički teret koji se teško briše. Zato se ide na detaljno nabrajanje ranijih izložbi, suradnji, obljetnica, kao dokaz kontinuiteta. To je klasična strategija: prošlost kao štit od sadašnjosti. Ono što bode oči nije postojanje demantija, nego ton koji iz njega izlazi: institucionalna sigurnost u vlastitu ispravnost, čak i kada se istovremeno priznaje da se konkretni projekt nije realizirao. Ta kombinacija “brinemo o Ćosiću” i “ova izložba nije prošla”, stvara dojam sustava koji sebe vidi kao neupitnog, dok istovremeno izbjegava priznati propuštenu priliku.

I tu leži prava pukotina, ne u jednoj izložbi, nego u načinu razmišljanja. Jer kultura, kad je živa, ne trpi previše proceduralne samoobrane. Ona traži odluke, rizik, i povremenu hrabrost da se kaže: “ovo radimo jer je važno”, a ne “ovo radimo ako se sve savršeno poklopi”.

Ako sve svedemo na ljudsku razinu, bez etiketa i bez moralnog razapinjanja, onda se ne radi o kukavičluku u karikaturalnom smislu, nego o kombinaciji opreza, pravne zaštite, institucionalne inercije i straha od političke i medijske interpretacije. To je mnogo hladnije i mnogo češće nego što se voli priznati.

Gradovi rijetko propadaju zbog jednog lošeg poteza. Propadaju polako, kroz niz “razumnih odluka” koje zajedno stvaraju sliku neodlučnosti. I tu se ovaj slučaj uklapa gotovo savršeno. Na kraju ostaje paradoks da svi se pozivaju na Ćosića kao simbol identiteta, ali kad treba preći iz simbola u konkretnu izložbu, sustav se povuče u sebe, kao da dodir stvarne kulture traži više hrabrosti nego što je raspoloživo. I to je možda najprecizniji opis cijele situacije. Ne izdaja, ne skandal u trumpovskom smislu, nego nešto tiše i dugotrajnije: institucionalna opreznost koja polako pojede vlastite kulturne namjere. I tako se Ćosić našao u birokratkom vakuumu.

Ignoriranje SBPeriskopa, (u smislu da se na njegov tekst nije reagiralo, nego tek na tekst s drugog portala) ne mora nužno značiti “ne smijemo se s njima zajebavati, jer su nezgodni”, nego češće otkriva nešto prozaičnije i institucionalnije. Gradske službe vrlo često ne reagiraju na svaki medijski tekst odmah. Ne zbog potcjenjivanja, nego zbog interne procjene, je li to komentar, kolumna, interpretacija ili nešto što formalno traži ispravak po Zakonu o medijima. Prvi (naš) tekst je očito doživljen kao mišljenje/interpretacija, pa je prošao bez službene reakcije. Reakcija se obično pali tek kad se pojavi “drugi krug”, kad tema dobije širi odjek, kad se preuzme na drugim portalima ili kad sadržaj poprimi oblik optužbe koja može imati reputacijski ili pravni rizik. Tada sustav reagira refleksno, ne zato što se “boji portala”, nego zato što se aktivira kontrola štete. Postoji i čista administrativna dinamika: koordinacija između ureda, pročelnika, ravnateljica, pravne službe. I ostalih u piramidi moćničke subordinacije. Takvi sustavi nisu brzi ni emotivni, nego spori i proceduralni. Ponekad prođe dan, ponekad tjedan, i u međuvremenu se “ignoriranje” samo dogodi.

Brodske lokalne vlasti na čelu s gradonačelnikom Dusparom, rijetko formalno priznaju da reagiraju na “snagu portala”. To bi značilo priznati hijerarhiju medijskog utjecaja, a to se u institucionalnom jeziku ne radi. Ali u praksi, da se komercijalniji lokalni mediji prate pažljivije - prate se, jer svojom klikabilnošću oblikuju javni pritisak na raju iz drugorazrednog Vratnika, koja na izborima donosi glasove. Populizam u esencijalnom obliku. Dakle, nije toliko pitanje “boje li se SBPeriskopa”, nego kad tema prijeđe prag vidljivosti i potencijalne štete, sustav se uključuje. Sve ostalo je više do ritma birokracije nego do straha od jednog portala.

Ipak, u ignoriranju SBPeriskopa, podcijenjivanju čak, a na moguću zapovijed šerifa, ne samo u ovom slučaju - ima pomalo zebnje i nelagode kod funkcionalnih, ali ne i stvarnih autoriteta, od njegove intelektualne i stilske superiornosti i hrabrosti da svim tim namještenicima (Holik, Tekić, Jagodar) baci sodu istine u oči. Neka samo i ubuduće ignoriraju i drhte, jer ovaj portalski pas nastavit će lajati, kako je to govorio Miroslav Jurić Mirec, legendarni urednik Novog Brodskog Lista. Čuvat će tako našu zajedničku kući od drskih provalnika.

________________________