Vjerojatno bi na HRT-u sve te notorne periše i čudnovati čakaruni zajedno mogli naći objašnjenje zašto nije izravno prenošeno kratko, jedva polusatno, otvorenje Pula film festivala. Ali istina je ovakva: ono što je u Areni viđeno, medij na kojem je zabranjeno kritički govoriti o Marku Perkoviću Thompsonu naprosto ne može prikazati.
To što je predsjednik Zoran Milanović sjedio u počasnoj loži, uz SDP-ova gradonačelnika Peđu Grbina i uz istarskog župana Borisa Miletića, već bi samo po sebi bilo dovoljno da HRT ne prenosi nešto što je redovito prenosio u proteklih dvadesetak godina. Ali je pravi razlog izostanku ovog događaja iz programa, a zatim u njegovom pre-probavljanju u polumaloumnim naknadnim izvještajima i prepričavanjima, kulturološka i civilizacijska nesklapnost i neuklopivost onog što se za otvorenja zbivalo.
Najprije dvije himne u izvedbi Damira Urbana i gitarista Luke Tomana. Pjevali su “Lijepu našu” kojekuda, pa i na ovom mjestu, operni soprani i tenori, rastezali je iz petnih žila, slagali je u višeglasja kojekakvi zborovi i klape, revali je u skladu sa svojim vokalnim manirom estradni domoljubi raznih fela i opredjeljenja, te je činili sve daljom i tuđijom onom svijetu u ime kojeg je himna i potekla. O čemu, zapravo, ta pjesma govori? Tko je njezin lirski subjekt i što mu se u te dvije-tri otpjevane strofe događa? Najednom smo, nekim čudom, postajali toga svjesni dok smo Urbana slušali u Areni, kako bez afektiranja, kao u kratkim grcajima, donosi njezine riječi. Mogli smo tu pjesmu čuti kao da je slušamo prvi put i mogli smo se u njoj naći kao sudionici u njezinom zbivanju. A to bi, je li tako, trebao biti smisao pjevanja himne.
I onda, “Krasna Zemljo, Istro mila”, poletna pjesmica, spjevana 1912, desetljeće pred prvi istarski egzodus, odvjetnika pulskog Ivana Cukona i kolege mu pravnika, glazbenog amatera, zborovođe i skladatelja Matka Brajše, koja će devedeset godina kasnije, odlukom Skupštine Istarske županije biti proglašena istarskom himnom. Budnica u duhu epohe, čije prve dvije strofe vrijedi na ovom mjestu citirati: “Krasna zemljo, Istro mila,/ dome roda hrvatskog,/ kud se ori pjesan vila,/ s Učke pa do mora tvog./// Glas se čuje oko Raše,/ čuje Mirna, Draga, Lim,/ sve se diže što je naše,/ za rod gori srcem svim.” U nekoj drukčijoj povijesti, možda među drugim ljudima i pjevačima, ta bi pjesma antagonizirala ljude koji čine istarske identitete, ali ovako to ona ne čini. “Sve se diže što je naše,/ za rod gori srcem svim”, u istarskome slučaju, već trideset i pet godina, znači prihvaćanje i obuhvaćanje svih i sviju. Ono što se, međutim, negdje podrazumijeva, drugdje se nikako i nikome ne može objasniti.
Onda je, nakon himni, slijedilo upoznavanje s članovima žirija, pa kratki film u kojem će se pojaviti čovjek koji će otvoriti festival. Ime mu je Miodrag Flego, po zanimanju je majstor tona, na poslu koordinatora tehnike na festivalu, koja će od sljedeće godine postavljanjem nove projekcijske kabine i promjenom tehnike prikazivanja doživjeti revolucionarnu promjenu. Flego je ovogodišnji dobitnik nagrade koja nosi ime Marijana Rotara, a dodjeljuje se, kako kažu, pojedincima koji su svojim idejama i djelovanjem održavali i unapređivali filmsku Pulu.
Ni predsjednik Milanović, ni gradonačelnik Grbin, ni župan Miletić, baš nitko od političke svite nije na otvorenju dobio, a ni zatražio riječ. Njihova čast sastojala se isključivo u tome što su pozdravljeni poimence, za razliku od nas ostalih u publici koji smo pozdravljeni bez spominjanja imena. Ovo je važno, jer određuje mjeru jednoj kulturnoj proceduri.
Ali ni to, možda, nije glavni razlog zašto na televiziji kojom upravljaju sve sami roberti švebovi nije zamislivo da se ovaj događaj izravno prenosi, niti da se o njemu precizno izvještava. Glavni je razlog, ipak, u onom što je uslijedilo: pulski zbor Praksa, koji već desetak godina postoji, i pjeva antifašističke, radničke i feminističke pjesme na hrvatskom te na drugim europskim jezicima, otpjevao je pjesmu talijanskih partizana “Bella ciao”. Prvi put u nas čuvena u filmu “Most” Hajrudina Krvavca, u Puli prikazanom 1969, koja je svoju neobičnu popkulturnu slavu u posljednjih četrdeset godina stekla širom Europe i Svijeta (snimio ju je, recimo, i Tom Waits, na ploči Marca Ribota “Songs of Resistance 1942-2018”, u nas se često otpjeva u prilikama u kojima bi se, zapravo, trebala pjevati neka hrvatska ili jugoslavenska partizanska i antifašistička pjesma, ali zato ne biva hrabrosti. No, u Puli, gdje se u jednoj pjesmi o Istri pjeva kao o domu roda hrvatskog, primjereno je i da se u ime zajedničkog antifašizma pjeva pjesma upravo talijanskih partizana. To naprosto čini cjelinu.
Doista, nikako nije zamislivo, rekao bih i da nije moguće, da se na Hrvatskoj radioteleviziji u ljeto 2025. u izravnom prijenosu prikaže zbor koji pjeva partizansku i antifašističku pjesmu. Ali ima i nastavak: ženski glas iz publike koji uzvikne: “Smrt fašizmu!”, i Arena koja na to prilično glasno i jednoglasno odgovara, a zatim, na velikom ekranu dva natpisa. U jednom: 72 godine pulskog filmskog festivala, a u drugom 80 godina pobjede nad fašizmom.
A da to nije nešto što bi moglo biti prikazano u izravnom televizijskom prijenosu na HRT-u lako je dokazati. Naime, cijele 2025. traje osamdeseta godišnjica europske pobjede nad fašizmom, a da taj događaj na HRT-u nikad, ni u jednoj emisiji, baš nigdje nije tretiran kao nešto što se Hrvata u pozitivnom smislu tiče. Ako se, na bilo koji način, tretira europska i svjetska antifašistička borba, ili ako se po ekranu preraspoređuju pozitivci i negativci iz Drugoga svjetskog rata, onda se to radi na takav način da bi neki malo inteligentniji izvanzemaljac mogao pomisliti da su u to vrijeme postojale dvije odvojene stvarnosti. U jednoj stvarnosti, koja se prikazuje u uvoznim dokumentarnim i igranim filmovima, i koja govori o nečemu što se zbivalo daleko od Hrvatske, fašisti su, Hitler, Mussolini i ostali, bili negativci. U drugoj, pak, stvarnosti, koju se prikazuje u domaćem dokumentarnom programu, ili u televizijskom Dnevniku i emisiji “Otvoreno”, oni koji su u Hrvatskoj surađivali s Hitlerom ili su na njegovoj strani ratovali, odreda su bili pozitivci, žrtve poslijeratnih pokolja i komunističkih, partizanskih te općenito antifašističkih zločina. Te se dvije stvarnosti na HRT-u nikada, baš nijednom u 2025, toj godini pobjede nad fašizmom, neće susresti. Ono što je u Europi i Svijetu sretan događaj, to je na HRT-u i kod hrvatskih vlasti, te u svim državnim institucijama, najveća nacionalna nesreća. U komunikaciji sa strancima, pravimo se da smo sretni što su pobijeđeni Adolf Hitler i njegovi suradnici i jataci, ali ćemo zabraniti, cenzurirati ili prijetnjama zastrašivati svakog tko se doista usudi pokazati stvarnu sreću zbog te činjenice, ili tko pokuša učiniti živima tradicije onih koji su se borili protiv fašizma. Kao da bi nam najlakše i najugodnije bilo kada bi Europa i Svijet malo olabavili svoj odnos prema Hitleru i nacizmu, kao što to, uostalom, već rade Elon Musk ili američki potpredsjednik i katolički militant J. D. Vance.
Zbog otvorenja Pula film festivala nisu bile zatvarane pulske ulice, niti su neistomišljenici bili privremeno zaključani u svoje zgrade i nebodere. Nakon otvorenja festivala uslijedio je film, poslije kojeg su predsjednik Milanović i osobe koje su mu činile društvo mirno sačekali da glavnina publike izađe van. Muškarci sa slušalicama u ušima nikoga nisu odgurivali, niti su ikome zakucavali laktove među rebra. Sve to je izgledalo onako kako bi trebalo izgledati, pa vjerojatno i izgleda, u svakom kulturnom i slobodnom zapadnoeuropskom gradu. Ali možda je, ipak, najsnažniji dojam taj da se nikom nije prijetilo. Nikoga se nije vrijeđalo. Nitko nije zastrašivan u naumu da iznese mišljenje suprotno onom koje imaju ovi ljudi. To, čini nam se, ipak predstavlja najveću razliku između dva antagonizirana svijeta: onog koji obilježava 80 godina pobjede nad fašizmom i onog koji u pobjednicima vidi zločince, a u poraženima žrtve, pravednike i vjernike na Božjem putu.
I ne, nije to otvorenje bilo nikakav odgovor prvih na ono što su učinili drugi. U svemu ovom ne postoje replike ni odgovori. Nema razgovora, niti je razgovor moguć, naprosto zato što zastupnici poraženih iz 1945. od onih koji bi da slijede tradiciju proisteklu iz pobjede očekuju samo jedno: da se takve tradicije odreknu ili da nestanu. S metkom ili bez metka u glavi.
