Ako ste pomislili da su hladnoratovska prepucavanja i klišeji stvar daleke prošlosti te da su s padom željezne zavjese film i televizija izgubili neiscrpno vrelo filmskih i televizijskih tema, motiva i zapleta, britanska mini serija Vigil (2021) nastoji dokazati suprotno. Doduše, naslov ne poseže za prošlošću nego neke od preokupacija hladnoratovskih narativa preslikava na suvremeno doba u kojem ponovno svjedočimo zaoštravanju odnosa između zapada i Rusije, a dodatno je to aktualizirano zbog djelovanja ruskih tajnih agenata po Britaniji. Prisjetimo se slučaja trovanja Julije i Sergeja Skripala 2018. godine. Potonji je bio ruski vojni časnik i dvostruki agent. Nekoliko mjeseci kasnije otrovano je još dvoje britanskih državljana, a potom je uhićeno dvoje Rusa za koje se pretpostavlja da su bili pripadnici ruske vojne obavještajne službe. Sve je to navelo britanske medije da počnu brujati o „ruskoj opasnosti“, no špijunski svijet u cyber-doba funkcionira sasvim drugačije nego u hladnoratovsko vrijeme, što ga potencijalno čini zlokobnijim i perfidnijim.
Infiltracija, protunacionalna suradnja sa suparničkim tajnim službama, oružje masovnog uništenja standardni su elementi špijunskih hladnoratovskih narativa, koje preuzima i Vigil, ali u svjetlu promijenjenih političkih i kulturnih konteksta. Stoga su oni modernizirani kroz poigravanje recentnim strahovima od Rusije. BBC, koji stoji iza miniserije, znakovito je prije nekoliko godina producirao dokumentarac Putin – The New Tzar (2018), koji je vrlo aktualno premijeru imao nedugo nakon britanskih trovanja. U njemu redatelj Patrick Forbes prikazuje uspon ruskoga diktatora, no čini to na izrazito neobjektivan način. Nacionalni televizijski prikazivač tako snima film o Putinu u kojem je ovaj izrazito demoniziran te otvoreno prikazan kao narcisoidna i psihopatska ličnost lišena emocija i bilo kakvih skrupula te mu politika primarno služi da sebi, svojoj obitelji i lojalnim sljedbenicima priskrbi materijalnu dobit.
Vigil se suptilno naslanja na ovu prijetnju od nove Rusije te je dodatno razrađuje lokalnim folklorom. Naime, Škotska na tragu ekološke osviještenosti nastoji ukloniti opasno naoružanje sa svoga teritorija. Tako jedan od podzapleta uključuje političara koji se bori za Škotsku budućnosti bez nuklearnoga arsenala, time ujedno podcrtavajući zaoštren odnos naspram Velike Britanije i tamošnje separatističke težnje. Serija sporadično ne preza usmjeriti kritičku oštricu naspram vlastitih vojnih snaga i njihova vodstva, iako to čini vrlo stidljivo, sugerirajući da su također skloni političkom inženjeringu i medijskoj fabrikaciji, pa propuste vlastitih saveznika pripisuju protivnicima, no sve je to u cilju zaštite nacionalnih interesa.
U ovaj društveno-kulturni kontekst autor Tom Egde te redatelji James Strong i Isabelle Sieb smještaju staromodno intoniran krimić. Radnja se otvara u podmornici iz naslova, gdje se događa ubojstvo. Stoga detektivka Amy Silva (uvjerljiva Suranne Jones) biva prevezena na mjesto zločina kako bi u razdoblju od tri dana provela brzu istragu te pribavila dokaze. Kako to obično biva, situacija se komplicira pa tri dana postaju tri tjedna, dok istodobno netko od prisutnih časnika nastoji sabotirati plovilo, a zapovjednik Neil Newsome (Paterson Joseph) gotovo paranoidno strahuje od ruske opasnosti. Paralelno na kopnu drugi krak istrage vodi mlađa detektivka Kirsten Longacre (Rose Leslie) koja se suočava s aktivistima za razoružavanje, poslovično tajanstvenim vojnim miljeom te obavještajnom službom koja sumnja na špijunažu, pa je primorana nositi se s nizom interesnih skupina.
Autori vješto postavljaju fabulu, čija se dva temeljna rukavca odvijaju usporedno i naizmjenično u brzom ritmu nizanja obrata: jedan je podmornički, a drugi kopneni. Napetost često probija iz činjenice da je katkad njihova komunikacija nesigurna ili otežana, a pravodoban protok informacija od ključne je važnosti za uspjeh istrage te sprečavanje namjera antagonista. Stoga standardan set motiva i situacija dobiva na uvjerljivosti i živosti upravo zbog odmjerene izvedbe, gdje su dvije paralelne priče pedantno posložene da uvjetuju rast napetosti. Pritom je karakterizacija antagonista zanimljivo postavljena jer njegovo djelovanje nije rezultat nekog višeg cilja, određene vrste dobiti ili kako bismo možda očekivali – političkih ideala. Jednostavno je posrijedi narcisoidna osoba.
Fabularne linije također su prostorno diferencirane. Kopnena se mahom odvija u eksterijerima i prostranijim interijerima. Detektivka Longacre izložena je velikom broju informacija i antagonističkih skupina među kojima treba balansirati, pa prostorna dimenzija upućuje na labirintsko probijanje kroz nizove informacija u nastojanju da se one interpretiraju i poslože u koherentnu sliku slučaja. Podmorska je izrazito klaustrofobična te se očekivano nadovezuje na Silvinu tragičnu prošlost i traumu povezanu s bivanjem pod vodom. Stoga silazak u Vigil i njegovo zaranjanje biva istovjetno ponavljanju i ponovnom suočavanju s traumom, što utječe na njezinu psihičku stabilnost. Iako je spomenuto iskustvo kao i iskustvo bivanja u podmornici dobro scenaristički iskorišteno s obzirom na veliko nepovjerenje koje posada iskazuje naspram detektivke, ostaje dojam da je osobni segment, odnosno njezina privatna priča kao i odnos s Kirsten najslabije mjesto serije. Podosta je predvidljiv i očekivan, pa predstavlja fabularni balast. Prema ustaljenim scenarističkim koncepcijama, u kriminalističkim pričama redovito dolazi do povezivanja javnog i osobnog, no čini se da bi ponekad bilo bolje načiniti iskorak iz šablone. Središnji emocionalan odnos označava dobrodošao otklon od normativnih parova na javnoj televiziji, iako je mogao biti sustavnije razrađen. Mnogo je poticajnije postavljen odnos istražiteljice naspram izrazito mačističkog okruženja plovila, jer u njemu mahom prevladavaju muški članovi posade koji u pedantnoj i predanoj detektivki, izrazito inteligentnoj i pronicljivoj, vide opasnost.
Dojmljivost Vigila počiva i na dobrom oblikovanju atmosfere. Sivilo, tmurno vrijeme, izrazito vlažno, koje podsjeća na trulež i raspadanje, izvrsno korespondira sa strahovima od smrti u vodi te donekle podcrtava moralno dvojbene situacije kao i odabire likova, dajući djelu dozu realizma. Podmornički segment je pak uvjerljivo oblikovao izrazito klaustrofobično ozračje uskih koridora, umjetnog osvjetljenja, artificijelnih zvukova te nedostatka privatnosti, a kamernim pokretima i kutovima snimanja redatelji odlično dočaravaju iskustvo bivanja u metalnoj klopci duboko pod vodom. Skučenost prostora ujedno izrazito korespondira s tijesnim odnosom posade, njihovim gotovo sektaškim držanjem, prema kojem ideja bratstva nadilazi moral i zakon.
Vigil je vrlo dobro i izrazito zabavno ostvarenje koje ljubitelji kriminalističkih i špijunskih zapleta ne bi trebali propustiti.
