Ležao sam uronjen u mlako more, samo glava na ramenima ležala je na suhom, a pred suhom i usijanom glavom rastvoreno "Vremensko sklonište", izvanredno intrigantan i duhovit roman Georgija Gospodinova o zagonetnom doktoru Gaustinu koji u Zürichu otvara "kliniku za prošlost", nudeći posve revolucionarnu metodu za liječenje Alzheimerove bolesti.
Koncept je sljedeći: svaki je kat Gaustinove klinike interijerom, namještajem, fotografijama, novinama, časopisima, muzikom ili markama cigareta vjerno i precizno rekonstruirana jedna od dekada bliske ili malo dalje prošlosti, što pacijentima omogućuje da se vrate kroz vrijeme i od sačuvanih fragmenata ponovo sastave vlastite raspale živote. Da skratim – ionako ćete pročitati Gospodinova – nakon nekog vremena sve više takozvanih zdravih ljudi zaglavljenih u bezizlaznoj sadašnjosti počinje tražiti utočište u klinici doktora Gaustina, i cijeli svijet uskoro se vraća svojoj sretnoj prošlosti.
Na vrhuncu priče države članice Europske unije raspisuju referendum, svaka od njih birajući dekadu u kojoj će od sada živjeti. “Europa bira svoju prošlost”, pišu novine: u međuvremenu, da bi se zaštitila od hakiranja i curenja povjerljivih informacija, Njemačka u vladine urede vraća pisaće mašine, u Engleskoj ljudi ponovo naručuju mlijeko u staklenim bocama, radio stanice puštaju program s vijestima i muzikom od istog tog dana prije nekoliko desetljeća, a novi broj New Yorkera objavljuje reprint stare naslovnice iz 1927. godine.
“Što ako bi istog dana sve novine odlučile reprintati svoje stare brojeve od određenog dana prije pedeset ili šezdeset godina?”, pita se narator “Vremenskog skloništa”.
“Hoće li nešto zaškripati u vremenu?”
U tom trenutku, ležeći uronjen u mlako more, zatvorio sam knjigu pažljivo označivši stranicu jednim glatkim, plosnatim oblutkom, pa dohvatio mobitel. To je dio mog svakodnevnog jutarnjeg rituala: malo ronim u donjim, hladnijim slojevima mora, nakon toga čitam knjigu dok se glava ne usije, potom hvatam mobitel i provjeravam je li Ivan Perišić u međuvremenu potpisao za Hajduk, pa onda ponovo ronjenje, čitanje, mobitel, Perišić, i tako sve do kraja knjige. Uzeo sam dakle mobitel, na brzinu otvorio vijesti i pročitao:
“Nova HDZ-ova afera – u akciji Uskoka više uhićenih, među njima sudac i bivši HDZ-ov gradonačelnik Požege!”, pisalo je na vrhu stranice news portala.
Zavrtio sam glavom, nesiguran je li do jakog sunca ili sam već ovaj naslov nekidan već vidio. Taj drugi, međutim, još uvijek svjež kočio se u donjim, hladnijim slojevima portala.
“Nova HDZ-ova afera, u istrazi DORH-a više osumnjičenih – HEP kupovao plin za 47 eura, pa prodavao za jedan cent?”
Tupo sam gledao u naslove s HDZ-ovim aferama, dok mi je glavu iznutra strugao tanak, rezak zvuk, poput cviljenja mješalice za beton. Znam, naravno, i ja sam najprije pomislio na cvrčke, ali nisu bili cvrčci. Osvrnuo sam se oko sebe: jedan debeli rastvarao je nad familijom suncobran s izblijedjelim logotipom Klatenberga, iz susjednog kafića dopirao je požutjeli Vannin glas i “Tek je dvanaest sati”, a tip iznad mene rasuo se po žalu zaštitivši lice od sunca jutrošnjim novinama, na kojima sam točno mogao pročitati: “Usred plinske afere potpora HDZ-u je ostala pala za zanemarivih 0.7 postotnih bodova i ostala na 25,5 posto, baš kao što se dogodilo i u rujnu prošle godine tijekom ‘afere INA’.”
Tada sam shvatio.
“Što ako bi istog dana sve novine odlučile reprintati svoje stare brojeve? Hoće li nešto zaškripati u vremenu?”
Nisu dakle bili cvrčci. To je, sad ste i vi shvatili, zaškripalo vrijeme.
“Nova HDZ-ova afera: u akciji Uskoka više uhićenih, među njima sudac i bivši HDZ-ov gradonačelnik Požege!” “Nova HDZ-ova afera, u istrazi DORH-a više osumnjičenih: HEP kupovao plin za 47 eura, pa prodavao za jedan cent?” Svaki od ovih naslova i bilo koji sličan u novinama i na portalima mogao je izaći jučer ili prekjučer, na isti taj dan lani ili prije tri godine, ili prije deset, dvadeset ili trideset godina. Štoviše, svaki od ovih naslova zapravo je lani ili prije tri godine, prije deset, dvadeset ili trideset godina već i objavljen. Uključujući, jasno, i onaj kako je “usred plinske afere potpora HDZ-u pala za zanemarivih 0,7 postotnih bodova i ostala na stabilnih 25,5 posto”. “Baš kao što se dogodilo i u rujnu prošle godine tijekom ‘afere INA’.”
I tako jučer, i tako prekjučer, tako lani i prije tri godine, i tako prije deset, dvadeset i trideset godina, sve hrvatske novine reprintaju svoja stara izdanja. “Nova HDZ-ova afera: u akciji Uskoka više uhićenih, među njima sudac i bivši HDZ-ov gradonačelnik Požege!” “Nova HDZ-ova afera, u istrazi DORH-a više osumnjičenih: HEP kupovao plin za 47 eura, pa prodavao za jedan cent?” “Usred plinske afere potpora HDZ-u pala za zanemarivih 0.7 postotnih bodova i ostala na stabilnih 25,5 posto, baš kao što se dogodilo i u rujnu prošle godine tijekom ‘afere INA’.”
I svaki put s tih stabilnih 25,5 posto HDZ je neoštećen na izborima dobio novi mandat, kao što ga je neoštećen dobio na prošlim i pretprošlim izborima, kao što ga je dobio na izborima 1995. i 2003. godine, i 2007. i 2011., i kao što će ga, izvan svake razumne sumnje, dobiti i na izborima sljedeće godine, i na onima 2028., i 2032., i svakima zauvijek do kraja vremena.
Hrvatska je – shvatio sam u tom trenutku, ležeći uronjen u mlako more, s usijanom glavom na suhom – sam mračni i vlažni podrum one Gaustinove klinike iz “Vremenskog skloništa” Georgija Gospodinova, zemlja koja je na onom europskom referendumu za prošlost izabrala svoju najsretniju dekadu, da u njoj od sačuvanih fragmenata sastavi vlastiti raspali život, ili barem ono malo što joj je od njega još ostalo: Adonis Ćulibrk Boytronic, ET, Vanna i “Tek je dvanaest sati”, Kaltenberg pivo, York cigarete, čokoladice Cro Army, Vjesnik, Motrišta, Hloverka, Canjuga, Croatia, Ivić Pašalić, Tuđmanova izvješća o stanju nacije, Feral Tribune i “nova HDZ-ova afera”.
I zaista, nekoliko stranica dalje niz “Vremensko sklonište” eno i rezultata europskog referenduma za bolju prošlost:
Francuzi su izabrali rane osamdesete i “slatku bezvremenost odlazećeg Giscarda d’Estaingea”, slično je birala i Španjolska, odlučivši se za “‘otčepljivanje’ osamdesetih, Almodovara i prve sise u kinu nakon Franca”, baš kao i Njemačka, koja je glasala zapravo za “zapadnonjemačke osamdesete s podijeljenim Berlinom”; Portugal je, recimo, izabrao sredinu sedamdesetih i novi početak nakon Revolucije karanfila, kao i Danska i Švedska, koja je izabrala “1977., Abbu, Ikeu i stolicu Poäng”, Italija revolucionarne ali Dolce Vita šezdesete, dok je Švicarska izabrala prikladnu vremensku neutralnost – sam dan održavanja referenduma.
A Hrvatska? U Gospodinovljevom romanu Hrvatska je, jasno, izabrala devedesete, “s posebnom klauzulom da im se priključe nakon jugoslavenskog rata”.
I lijepo nam je.
Ja, recimo, po cijele dane ležim uronjen u mlako more, samo glava na ramenima leži mi na suhom, a pred suhom i usijanom glavom leži rastvorena knjiga. To je dio mog svakodnevnog jutarnjeg rituala: malo ronim u donjim, hladnijim slojevima mora, nakon toga čitam knjigu dok se glava ne usije, potom hvatam mobitel i provjeravam je li Ivan Perišić u međuvremenu potpisao za Hajduk, pa onda ponovo ronjenje, čitanje, mobitel, Perišić, i tako sve do kraja knjige.
Uzmem onda mobitel, na brzinu otvorim vijesti i čitam: “Nova HDZ-ova afera – u akciji Uskoka više uhićenih, među njima sudac i bivši HDZ-ov gradonačelnik Požege!”
