Postoji u ovoj našoj epohi jedan neizbježan oksimoron civilizacije: nazovimo ga, za potrebe ove raspršene prozne analize, strukturni infantilizam – stanje u kojem institucije glume odrasle ljude, a djeca glume institucije. Sve se izvrnulo, preokrenulo, stalo na glavu kao da je cijela država u jednom trenutku nehotično stala na pogrešan kraj kaleidoskopa. I onda se u tom izvrnutom svijetu rodi tragedija koja više i nije tragedija, nego nuspojava, nusprodukt, sintetička kap koja curi iz pregrijanog stroja koji se zove moderna država, država koja još uvijek umišlja da je moderna, iako već odavno funkcionira kao mlohavi aparat post-tranzicijskih fantazmi.
Gori Vjesnik, ali iskreno – nije Vjesnik prvi put gorio. Trinaest godina tinja, šušti, raspada se, otkida mu se žbukovina kao da mu koža otpada od suvremene kuge zvane – kapitalizam, ta polagana, rafinirana kirurška sjekira koja ne reže pravo nego struže sa strane, kružno, tiho, sve dok ne ostane samo beton i svjedoci koji više nisu sigurni je li to bila zgrada ili mauzolej.
I onda, jednog studenog dana, nekoliko klinaca uđe unutra kao u napuštenu utrobu grada, jer vrata zjape otvorena, jer zaštitara nema dovoljno, jer alarmi ne rade, jer u ovom gradu sve što vrijedi polako tone u neki sivi zaborav koji nitko ne želi priznati kao vlastiti. I zapale karton. Karton, čovječe. Notornu, banalnu – kutiju. Ne marihuanu, ne auto, ne glasačku kutiju, – nego običnu kutiju.
A mi se pitamo zašto. Zašto baš tu, baš tada, baš tako. Kao da postoji „pravo mjesto“ za zapaliti kutiju. Kao da je čin simbolički neutralan, kao da se ne utiskuje u tkivo grada, u betonsku poroznost neodržavanih stubišta i nekadašnjih redakcija koje više ne pripadaju nikome osim svojim vlastitim ruinama.
Postoji nešto duboko apsurdno, gotovo ontološki groteskno, u činjenici da se jedna zgrada – monumentalna u svojoj postojanoj zapuštenosti, zgusnuta u vlastiti arhitektonski monolog – može pretvoriti u krematorij društvenog duha zbog banalnog djetinjeg nagona da se nešto zapali, da se vidi kako gori, da se shvati ono iskonsko, predfilozofsko, što čovjeka fascinira u plamenu. Jer vatra uvijek više govori o okruženju nego o onome tko ju je potpalio. A ovdje, u slučaju Vjesnika, govorila je glasnije od svih političkih deklaracija, urbanističkih planova, zakonskih obveza i kabinetskih prepucavanja…
Karton koji bi se u normalnoj, uređenenoj, socijalno odgovornoj državi samo zadimio, malo zašmekao i ugasio se sam od sebe. Ali ne ovdje. Ne u neboderu koji država i privatnici drže kao fiktivno vlasništvo, kao napuštenu dver koja nikome nije važna osim kada se treba pojaviti u bilanci. Ne u zgradi koja je bila ostavljena da se raspada pod težinom vlastitih katova, kao metafora zemlje koja se raspada pod težinom imitacije demokracije, imitacije odgovornosti.
Požar u Vjesnikovom neboderu 17. studenog 2025. nije samo nesretni čin mladenačke nesmotrenosti i neodgovornosti – to je simptom kapitalističkog sustava koji je dopustio da simbol novinarstva i javnog interesa postane derutan, rizičan i potpuno zapušten objekt.
Kad je Vjesnik gorio, nije tinjao samo armirani beton. U plamenu je dogorijevao jedan cijeli svjetonazor – onaj prepotentni, neoliberalni projekt koji se prodavao kao konačna istina. U vatri koja je gutala kat po kat slomio se i jedan sustav: onaj koji je javno dobro sveo na praznu frazu, a onda je i tu frazu progutao plamen. I dok je dim izlazio iz nebodera kao da izdiše vlastitu prošlost, dok su plameni jezici lizali tragove nekadašnjeg novinarstva koje je imalo makar iluziju autonomije – baš tada je postalo jasno da se ne radi o dječjoj vatri, nego o sustavnoj pirotehnici jedne države koja je odavno prestala razlikovati ruševinu od infrastrukture.
Ono što se dogodilo nije bila odluka zla. Nije bilo ideje uništenja. Bio je to samo pokušaj igre, one mladalačke, primordijalne igre s vatrom, igre koja je antropološki stara poput čovjeka, igre koja je uvijek bila ritual inicijacije, dokaz da se možeš približiti granici i ne izgorjeti. Ali generacije prije ove imale su polje, šumu, prazno dvorište, garažu, mjesto gdje se moglo eksperimentirati, gdje se moglo učiti na bezopasnim pogreškama. A ova generacija ima napuštene zgrade bez zaštitara, rupe u sustavu, infrastrukturu u raspadu koja stoji 13 godina i čeka da se uruši sama u sebe, ima digitalne prozore koji su uvijek otvoreni i nikad ne gase svjetlo, ima roditelje koji rade dva posla jer je jedan postao sinonim za preživljavanje, a ne za život.
Požar u Vjesnikovom neboderu 17. studenog 2025. nije samo nesretni čin mladenačke nesmotrenosti i neodgovornosti – to je simptom kapitalističkog sustava koji je dopustio da simbol novinarstva i javnog interesa postane derutan, rizičan i potpuno zapušten objekt
A u svemu tome stoje klinci – zbunjeni, napuhani od društvenih mreža (koje smo za njih napravili “mi”, odrasli, “veliki” ljudi) zasićeni stvarnošću, prepušteni sami sebi jer roditelji nemaju vremena biti stupovi odgoja kad jedva drže kuću da se ne raspadne kao i taj neboder. Klinci koji su naučili da je svijet velik, ali njihova uloga u njemu mala, toliko mala da paljenje kartona izgleda kao velika odluka.
I sada svi viču: “Evo huligana! Evo krivaca! Evo neprijatelja društva!”
Naravno. Najlakše je udariti onoga tko ne zna uzvratiti. To je temelj kapitalizma: udari na slabije… najslabije…
A istina? Istina je da u ovom gradu ima tisuću mjesta gdje možeš zapaliti kartonsku kutiju i neće se ništa dogoditi. Ali oni su došli baš na to jedno mjesto koje je cijeli sustav desetljećima pripremao za katastrofu. Kao da je zgrada bila živo meso koje je sustav godinama solio u podrumu vlastite ravnodušnosti – dok se nije osušilo do kosti, dok nije postalo savršeno gorivo. Trebalo je samo da klinac povuče šibicu i završi klanje koje je trajalo trinaest godina. Jer sustav želi krivca koji nije on.
Jer kako ćeš naučiti gdje je granica ako ti je cijeli život granica bila pomaknuta, razvučena, izblijedjela, presavijena kroz generacijske lomove, ako si rastao u okolnostima u kojima se odgovornost doživljava kao luksuz, a sigurnost kao slučajna povlastica? Da, mogli bismo, u maniri umornih mudraca, prizivati individualnu odgovornost, osobni izbor, taj krhki mozaik okolnosti i pritisaka koji oblikuju čovjekovu gestu – ali to bi bila samo retorička gimnastika, jer stvarnost ovdje tone brže nego što se kapitalizam uspije prerušiti u svoju vlastitu masku.
I koliko god se čitav taj društveni orkestar trudio uperiti reflektore prema tih nekoliko klinaca – ta djeca tranzicije, digitalno premazana, emocionalno zanemarena, socijalno amortizirana – oni nisu bili ni dirigenti ni kompozitori ove simfonije raspada. Oni su bili fusnota, posljednja točka u poglavlju koje je počelo odavno, u trenutku kad je država odlučila štedjeti na svemu što ne donosi povrat u kvartalnim izvještajima: na zaštitarima, na održavanju, na protupožarnim sustavima, na odgovornosti, na urbanom planiranju, na ideji da su ljudi važniji od brojki, da je budućnost nešto što se gradi, a ne nešto što se pretvara u Excel-redak koji se može brisati po potrebi.
Osim toga, dječja perspektiva u ovoj tragediji nije nevažna. Da, ti klinci – oni koji su navodno zapalili karton – nisu nastali niotkuda. Njihovo djelo je odraz društva koje je dopustilo da generacije odrastaju bez prostora, bez poticaja i bez šanse da se priključe nečemu većem od njih samih. Jer djeca trebaju puno više od igrališta između parkiranih automobila. Trebaju gradske zvjezdarnice, glazbene radionice i prostore u kojima mogu vježbati, svirati i razvijati kreativnost, tehničke kutke i laboratorije gdje mogu eksperimentirati, slagati robotiku, učiti kako funkcionira svijet. Sve ono što bi trebala nuditi zajednica da potiče znatiželju, istraživanje, kreativnost i znanstvenu pismenost. Sve ono što kapitalizam ignorira jer ne donosi brzu i vidljivu dobit.
Ali to se ovdje ne radi. Kapitalizam naprosto nema interes ulagati u prostor koji ne generira profit po kvadratu. Ulaganje u mlade je sporo, nevidljivo, ne donosi dividende. Zato dobiješ grad u kojem su shopping centri glavni generatori događanja, dok su djeca prepuštena ulici i ekranima, socijalno izolirana, bez stvarnog mjesta za igru, eksperiment, istraživanje i stvaranje. I tako nastaje „prazan prostor“ u kojem se energija skuplja bez ikakvog ventila. To nije slučajan “izljev energije” – to je strukturalna posljedica društva koje je s vremenom prodalo i potrošilo sve što je kolektivno, uključujući i vlastitu djecu.
Trinaest godina ništa. Ni planova. Ni natječaja. Ni obnove. Ni volje. Ni odgovornosti. Beskraj depresivne birokratske šutnje. A kad napokon nešto pukne – kad katovi koji su mogli biti spašeni postanu pepeo – sustav se pravi iznenađen.
Trinaest godina ništa. Ni planova. Ni natječaja. Ni obnove. Ni volje. Ni odgovornosti. Beskraj depresivne birokratske šutnje. A kad napokon nešto pukne – kad katovi koji su mogli biti spašeni postanu pepeo – sustav se pravi iznenađen
Ali nije iznenađen. Nije mogao biti. Jer je cijela točka bila da se čeka trenutak raspada. Jer kapitalizam najbolje zarađuje na ruševinama. Na spaljenom zemljištu. Na generacijama koje su odgojene kao prazni obrasci. Tabula rasa… Na praznini koju može pretvoriti u beton visokog profita. A ne u javno dobro. I upravo zato Vjesnik gori. Ne zbog klinaca. Ne zbog kutije. Nego zbog činjenice da je država zadnjih dvadeset godina provodila ekonomsku filozofiju koja se temelji na destrukciji svega što nije profitabilno… za nekoga…
A najapsurdnija dimenzija cijele ove tragedije – tragedije bez mrtvih, ali s dovoljno simboličkih leševa – jest ta da se cijela mašinerija javnog diskursa okreće protiv klinaca, kao da je njihov čin uopće moguć bez prethodne socijalne dezintegracije, bez moralnog vakuuma, bez urušene države i privatizirane budućnosti. Jer zapaliti karton nije zločin; zapaliti karton nije čak ni događaj. To je dječja gesta, sitna, bezazlena, gotovo pa komična u svojoj naivnosti. No, zapaliti karton u zgradi koju je društvo već proglasilo nebitnom, u zgradi koju je država napustila prije nego što su je klinci uopće mogli naslutiti kao pojam – to više nije dječji čin, to je filozofijski dokaz da se cijeli sustav raspao na mikro razini, na razini na kojoj djeca rade ono što su oduvijek radila, ali posljedice više nisu proporcionalne, jer društvo nije više proporcionalno.
A klinci? Oni su samo bili u krivom trenutku na krivom mjestu. I napravili su ono što smo svi radili – zapalili su karton da vide kako izgleda plamen. Svi smo palili kutije, grančice, papire negdje u dvorištu, na livadi, u garaži. I ništa se nije dogodilo. Jer je društvo tada još imalo strukturu. Imalo je starije, imalo je nadzor, imalo je odgovornost, imalo je zgrade koje nisu gorjele od vlastite zapuštenosti. Mi smo imali društvo. Oni imaju – ruševine.
I zato je priča o „zapaljenoj kutiji“ zapravo priča o jednoj državi koja se boji vlastitog ogledala. Jer u ogledalu vidi sebe: ne kao snažnu, modernu, digitalno-znanstvenu naciju, nego kao staru, iskrivljenu, sasušenu strukturu u kojoj je požar uvijek metafora, uvijek simptom, nikad samo događaj. I u toj metafori stoje i oni klinci, kao zrcalni likovi našeg kolektivnog promašaja.
Zato to nije bila greška djece.
To je bila greška sustava koji je godinama bio zapaljen iznutra, samo što nitko nije primijetio dim.
U tom smislu, požar u Vjesniku je simbol kraja jedne ere javnog novinarstva, propasti kolektivnog sjećanja i dominacije kapitalističke logike koja sve sagorijeva… Klinci nisu krivi – oni su posljedica. Posljedica sustava koji je izabrao profit, a ne ljude. I u tom izboru leži fatalna dijagnoza kapitalizma.
Izazovi na društvenim mrežama, opsesija viralnim sadržajem – sve su to mehanizmi da se mlade drži pod kontrolom pažnje i zabave, a ne da se brine o njihovom razvoju, sigurnosti i kreativnosti. Taj “digitalni kapitalizam” transformira odrastanje u performans, a ne u slobodu, znanje i napredak – djeca se igraju unutar sjena algoritama, ne u zajedničkim dvorištima i ulicama.
I sada, dok pepeo još pada po stepenicama našeg!!! Vjesnika, dok se društvo pravi da žali nad zgradom koju je ionako htjelo srušiti – istina stoji kao nagorjeli stup: nismo krivi mi, nego sustav koji smo prihvatili, koji smo internalizirali, koji smo dopustili da nam određuje ritam života, cijene stanovanja, cijene sigurnosti, cijene djetinjstva.
I zato ne osuđujem klince. Oni su, u krajnjoj liniji, samo djeca zatočena u drami koju nisu napisali. Dok su se pitali je li to igra ili istina, njihov je čin već utonuo u kaos u kazalištu koje je izgorjelo prije nego što su se rodili. Njihova je tragedija što su morali birati između besmisla i nemoći, u svijetu gdje je čak i plamen postao tek još jedan oblik šutnje.
