granice, pukotine, hladnoća (hvala, bez također)

Ned, 12 Travanj 2026 Objavio: Veljko Lukić

hladnoća nezahvalnosti

dobili su svoju djecu,
ali nisu shvatili, kaže mi prijatelj.

a navijestio sam sinovima
da će kada budu imali svoju djecu
shvatiti koliko ih volim
i zašto sam zapravo takav kakav jesam.

znam da nisu,
jer odbacuju moje savjete i iskustvo,
zanemaruju upozorenja,
ne očekuju pomoć.

podcijenjuju moje žrtvovanje,
moja odricanja.
time obezvrjeđuju sebe
otuđujući se od mene.

vidim da nisu, nastavio je,
jer ne osjetim njihovo poštovanje.

čujem njihovu šutnju,
osjetim kako moje brige
prolaze pored njih bez odjeka,
i hladnoću nezahvalnosti na koži duše.

granice, pukotine, hladnoća (hvala, bez također)

povezivanja služe
kako bi se markirale granice,

sporazumijevanja imaju
simbolične linije razgraničenja,

svi imaju svoje izvidnice i predstraže
od sumnji, provjera i procjena.

zato na vjerske čestitke nekih
mnogi kažu hvala, ali ne i također.

ljudi često uzvrate prema onome
što misle da znaju, a ne kako jeste.

pretpostavke su im važnije od istine.

lakše im je samo se zahvaliti i stati,
nego riskirati da kažu nešto pogrešno.

ljudi hoće ostati u sigurnoj zoni,
ispred sebe zadržati neistraženi prostor,
široke granice ograničenja.

to su pukotine u razumijevanju,
dovoljno velike da kroz njih prolazi hladnoća.

omekšao je kao nokti u vodi

živi u kamperu, cestom smisla putuje,
prolazeći kroz svijet od trenutaka;
on je nestrpljiv vozač, promatrač, putnik
i promjena, uvijek i svugdje.

smirio se njegov gnjev i gruba riječ
kao što nokti omekšaju u vodi.
u struji vremena i izmjenama predjela,
tvrdoća popušta, postaje tek sjena.

ništa nije istanjilo njegov oklop
koji ga štiti od boli, tuge, srama,
kao sumnja da se putovanje može
usmjeriti, a da ne bude bijeg ili potjera.

Sjećanje je njegov vodič

Zanima ih može li biti
manje ogorčen, manje melankoličan,
manje tjeskoban, pomirljiviji,
smireniji, opušteniji.

Ispituju ga zašto ne iskazuje
više vedrine, više radosti,
više dobronamjernosti i mirnoće.

Oni hoće da se odrekne sebe,
da oprosti i zaboravi.
Žele da zatvori oči,
da prestane primjećivati sjene prošlosti.

Traže da ne čuje eho prošlih vremena,
da odstupi od gnjeva prema nepovratnom.

Nikada se to neće dogoditi
zbog njegove otporne volje
da ne prešuti nevolje,
da zdrži uspomene na izdržljivost
i samopouzdanje dok su mu
nanošeni bol i patnja.

Sjećanje je njegov vodič.

________________________

4 Komentara

Komentirati možete samo kao prijavljeni korisnik

Prijava

tratinčica 12.04.2026 08:41

U posljednjoj pjesmi potski subjekt ne pristaje na jeftinu vedrinu. Sve je tu jasno. Sukob između društvenog pritiska na zaborav i njegove potrebe da pamti, da se odupre, daje tekstu težinu.
Ne dramatizira pretjerano, nego mirno, gotovo tvrdoglavo inzistira na vlastitoj istini, i baš ta suzdržanost pojačava vjerodostojnost.
U ovoj pjesmi sjećanje nije pasivna uspomena nego aktivna odluka, gotovo moralni stav da se ne izbriše ono što ga je oblikovalo. Nepristajanje na zaborav je ćisti otpor.

govornik 12.04.2026 08:26

Pjesma granice, pukotine, hladnoća (hvala, bez također) nosi jasnoću, zrelost i tihu uvjerljivost. Motiv granica i opreza u komunikaciji obrađen je promišljeno i dosljedno, s lijepim postupnim širenjem slike od pojedinačnog odgovora do općeg stanja duha. Posebno je uspješna završna slika “hladnoće” – nenametljiva, a snažna, i daje tekstu emocionalnu dubinu bez patetike. Nisam siguran da pjesnik oprašta.

pržina 12.04.2026 08:03

Omekšao je kao nokti u vodi. Putovanje kao metafora života je staro, ali ovdje dobiva svježinu kroz unutarnji nemir, blizak lutanjima kakva bi razumio i Odisej (da malo imitiram Jepa), samo bez konačne luke.
Motiv je bolje izbalansiran nego u prvoj pjesmi. Nema optužbe nego preispitivanje, i baš ta sumnja nosi tekst, iako bi ponegdje mogao još više vjerovati slici, a manje objašnjenju.
Najjači je Lukić kad ublažava tvrdoću (“nokti omekšaju u vodi”). Tu pjesma diše i pamti se, dok završnica dobro pogađa, ali još malo suzdržanosti bi joj dalo veću težinu.
Pjesma je ispoetizirano iskustvo iskusnog čovjeka, napisana znalački.

Jep 12.04.2026 07:57

Prva pjesma ima vrijednost, jer dira u staru napetost između roditelja i djece, onu koju su već nosili i Kralj Lear i Abraham, ali stihovi ponekad previše ostaju u optužbi, a premalo u tihoj, bolnoj sumnji koja bi ga produbila.
Motiv je pogođen, ali obrađen više kao monolog povrijeđenog autoriteta nego kao slojevita drama dviju strana. Nedostaje pukotina u kojoj bi i roditelj mogao biti upitan, ne samo neshvaćen.
Najjače slike su tihe (“hladnoća nezahvalnosti na koži duše”), tu poezija diše, samo joj treba više tog šapata, a manje izravnog uvjeravanja.