Društvo se, kao i čovjek, navikava na gadosti. To je valjda nešto poput socijalnog treninga kojim se, upornim ponavljanjem i stalnim povećavanjem opterećenja, podiže prag kolektivne izdržljivosti, pa nekoć nezamislive svinjarije zajednica podnosi kao od šale. Ono što se još jučer smatralo abnormalnim, danas je dio svakodnevne rutine. Ono što je izazivalo odbojnost postaje uobičajeno. Uz dobre trenere, društvo je u stanju toliko se usavršiti strpljivim vježbanjem da do samorazumljivosti dovede i vlastitu smrt. To se, primjerice, u prošlome stoljeću dogodilo i glasnim i tihim pristašama fašizma.
Kada je prošle godine, po uputi Vlade, a u izvedbi Savjeta za nacionalne manjine, tjedniku Novosti drastično srezan budžet – za preko 35 posto – taj je napad na demokraciju odjeknuo na tzv. medijskoj sceni. Napokon, radilo se o kardinalnom primjeru šovinističke diskriminacije i divljačkom udaru na slobodu štampe, kao posljedici formiranja ekstremističko desne koalicijske vlade HDZ-a i Domovinskog pokreta. Kada se, međutim, ove godine ponovila ista stvar, pa je godišnji budžet Novosti opet drastično smanjen (mada su ukupna sredstva za potrebe nacionalnih manjina značajno povećana), tzv. medijska scena događaj je popratila skoro jednoglasnim – mukom.
Uz predsjednika Hrvatskog novinarskog društva, komentarom se oglasio jedino portal Telegram, a premoćna većina vodećih medija nije objavila ni Hininu vijest o sada već sistematskom financijskom davljenju ovoga tjednika. A i ta je vijest svojom naslovnom konstatacijom – “U Novostima nezadovoljni…” – upućivala na to da problem treba svesti na unutrašnju dramu jedne novinske redakcije.
Gadost je dakle uspješno apsolvirana i ugrađena u kolotečinu. Utrenirani skupni organizam svladava još jednu prepreku i daje do znanja da je uz redovnu kondicijsku vježbu spreman za daljnje podvige. Dragan Markovina na Telegramu upozorava upravo na takvu “logiku političkih procesa”, jer – što se Novosti tiče – “sada više nije riječ o ekscesu, nego o praksi”. A uhodana praksa je, po općem žurnalističkom sudu, ona vrsta dosadne gnjavaže iz koje se ne može destilirati zanimljiva vijest. Regularna praksa nije inspirativna da se o njoj izvještava čak ni kada sama po sebi predstavlja ubojstvo. Otupi pa vladaj! – glasi geslo korisnika.
To s ubojstvom nije mi se slučajno omaklo. Novosti su, naime, u najvišim sferama političke vlasti osuđene na likvidaciju. Činjenica da smaknuće neće biti obavljeno strijeljanjem, nego davljenjem, pa će sam čin umorstva potrajati nešto duže, ne dovodi u pitanje smrt kao planirani sretan epilog. Pobožna šutnja kojom taj vid državnog terora prate vodeći informativni mediji, formalno zainteresirani za pitanja slobode i demokracije, još je jedno svjedočanstvo o izrazito razvijenoj sposobnosti hrvatskih novinara da u tuđoj sudbini ne prepoznaju ni mrvu vlastite perspektive. Tu bogme ne nedostaje suicidalnog žara. Profesiju krasi odvažnost i nema šanse da strepi od provalije prema kojoj dobrovoljno maršira.
Daleko od toga da je rast stope navikavanja na svinjarije karakterističan samo za medijsko polje. Nedavno se, na primjer, Dalija Orešković opravdano zgrozila što Marko Perković Thompson nastupa u crnoj majici sa zatvorskim brojem Zvonka Bušića na prsima i na taj način jednoga osuđenog teroristu (koji je 1976. oteo avion i postavio bombu prilikom čijeg je deaktiviranja poginuo američki policajac) promovira kao idealnoga hrvatskog domoljuba. “Jesmo li mi normalni?” s punim pravom pita saborska zastupnica. “Do kada se SOA misli praviti gluha, slijepa i bedasta, skupa s vlašću koja sve ovo dopušta?”
Vlast, međutim, to ne dopušta, nego kreira. Spomenik ustaškom teroristu Miri Barešiću – koji je 1971. ubio jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj i prilikom hapšenja kliktao u slavu Ante Pavelića – podignut je u Dragama pokraj Zadra prije deset godina, a svečanosti otvorenja prisustvovala su dva ministra iz HDZ-ove vlade. Jedan od njih, Tomo Medved, na toj je funkciji i danas, a tada, u podnožju spomenika ubojici u protuprirodnoj veličini, Barešića je proglasio “jednim od najvećih hrvatskih domoljuba čije djelo i žrtvu moramo poštovati”; za njega je on bio “branitelj prije branitelja” i “simbol borbe za slobodu”.
Ako dakle mramornu beatifikaciju ustaškoga terorizma u aranžmanu vlasti, uz puno natezanja, proglasimo ekscesom, Thompsonovo veličanje žrtve Zvonka Bušića je tek izraz ustaljene prakse, kao što sam Pjevač ne figurira kao iznimka, nego kao estradni promotor novih društvenih konvencija unutar kojih raniji incidenti postaju pravilo. Zajednica se odavno navikla na gadost, toliko da ni ne razumije one koji je smatraju spornom, što protestno raspoloženu Daliju Orešković osuđuje na svemirsku osamljenost.
Vratimo li se s državotvornih terorista na državni teror, dobro je podsjetiti da je upravo lanjskim financijskim udarom na Novosti zadana dinamika ubrzane fašizacije hrvatskoga društva, jer je vlast tada poslala nedvosmislenu poruku da od šovinističkih kriterija ne treba zazirati, niti pak gajiti bolećivi respekt prema izlišnostima poput slobode izražavanja. Uslijedila je, kao što znamo, lavina prijetnji, zabrana, “spontanih okupljanja”, vandalskih napada na “ljevičarske festivale” i srpske kulturne priredbe, uz obilje ustaške ikonografije.
Ulica je zapravo pomno osluškivala upute političkog vrha, da bi u drugoj rundi došlo do daljnje sinkronizacije, tako što je vlast tobože osluškivala “bilo naroda”: osim tjedniku Novosti, budžetska su sredstva bez suvisla obrazloženja smanjena i za manifestaciju Dani srpske kulture. Zahvaljujući baletnome skladu rulje i režima bit će dakle protjeran i mrski srpski folklor. Time ujedno i otpada argument da su Novosti kažnjene zato što se nisu zadržale unutar granica etničkoga i kulturnog geta, nego su se, eto, “bavile politikom”.
Medijska indiferentnost prema napadu na medije dio je toga istog mraka. Zbog nekih razloga kao da se vjeruje kako će aktualna proustaška inicijativa zadržati isključivo nacionalnu motivaciju. Zaboravlja se, na primjer, da je prije neku godinu otac premijera Plenkovića objavio “znanstveno istraživanje” o odnosu medija prema Vladi RH u kojem je doslovno sva glasila što su njegovala kritički odnos prema administraciji njegova sina proglasio “neprofesionalnim”, “nevjerodostojnim”, “pristranim” i, uopće, društveno štetnim. Zagrljaj narcizma i neonacizma mogao bi polučiti uzbudljive rezultate. A unutar septičke jame koju zovemo medijskim prostorom na snazi je nepisano pravilo: tko se ne oglasi ni kad je u govnima do guše, poslije neće imati šansu, jer će mu usta biti i fizički začepljena.
Nedavno je u emisiji “Vijesti iz kulture” HTV-a emitiran prilog u kojem se ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek uživjela u ulogu novinarke, te s osmijehom od uha do uha i isukanim mikrofonom intervjuirala nekog fotografa što je u Dubrovniku otvarao izložbu. Zamišljena benignom, “šala” je savršeno ilustrirala hrvatske informativne prilike i pupčanu vezu između medija i vlasti, s novinarom čiji značaj proizlazi iz činjenice da je nepotreban. Zbilja, zbog čega bi propagandni servis režima trošio sredstva na pripadnike struke koji, kada bi se uistinu bavili svojim poslom, mogu samo ometati poželjnu formu komunikacije s publikom? U sljedećoj će epizodi možda ministrica intervjuirati ministricu, a umjesto mikrofona držati bananu.
Šutnjom oko Novosti hrvatska novinarska branša pokazuje do koje je mjere nezainteresirana za vlastitu sudbinu. Nije utjeha što će je krojiti trupa okupljena oko lidera koji njeguje europske manire, nosi odijela od boljega štofa, suvereno komunicira s briselskom elitom, koristi gel za kosu, redovno pere zube i tečno govori nekoliko jezika, uključujući fašistički.
