Prikrpavši se vladajućoj većini, novi HDZ-ov žetončić Dario Zurovec obavio je u studiju N1 televizije obred profašističke inicijacije.
Novinarki je najprije rekao da je svjestan kako u okviru vladajuće većine ordiniraju radikalni desničari, da njega “osobno to ne smeta”, da “neke njihove stavove ne podržava(m)”, ali da u potpunosti dijeli njihovo gledište oko SDSS-a koji se, po njegovu sudu, “ne bori na pravi način za srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj”. Zatim je to pojasnio i proširio:
“Nećete im pomoći tako što samo za sebe tražite neke stvari iz proračuna ili financirate novine koje pljuju po Hrvatskoj. Ako im Hrvatska ne valja, zašto su i dalje tu, zašto pljuju? Da ja idem pljuvati po hrvatskom narodu i po hrvatskoj državi ili iznositi neistine stranim medijima, oprostite ali to je prelazak granice zdravog ukusa. Ako vidite pojedince koji su palili hrvatsku zastavu, to je u nekim državama teroristički čin. Treba poštovati državu u kojoj se nalazite. Mi smo u Europi, ako se nekome ne dopada, slobodne su granice…”
Slažem se s fašistima i kad “neke njihove stavove ne podržavam” – kazao je ustvari Zurovec i uspješno položio zakletvu. Jer “radikalni desničari” iz reda vladajuće koalicije, a Zurovec misli na pripadnike Domovinskog pokreta, dosad su na političkoj pozornici zastupali samo i jedino one stavove koje njihov svježi kolega zdušno podržava: ne želimo SDSS-ovce, ne želimo Srbe u institucijama, ne želimo financiranje Novosti koje “pljuju po Hrvatskoj”, svi koji namjeravaju i dalje to činiti – “pljuvati po hrvatskome narodu i po hrvatskoj državi” – mogu slobodno otići odavde, široko im polje, jer njihov zulum više trpjeti nećemo…
U nastojanju samoproglašenog centrista i liberala da se donekle distancira od onih kojima je pohrlio u zagrljaj, da stavi do znanja kako ne podržava “neke njihove stavove” – a onda sve te stavove izloži kao vlastita uvjerenja – ima neke sizifovske dirljivosti, nečega što nalikuje grčevitom pokušaju organizama sa strukturom lišaja ili mahovine da zadrže politički identitet.
Što bi to uopće bilo “pljuvanje po Hrvatskoj”?
Tustu frazu nije moguće ni isporučiti ni usvojiti bez pomoći imaginacije koja se rutinski dijeli s drugim ispravnim članovima zajednice, jer je ista sa službene instance propisana kao zamjena za realnost. Kroz taj delirični ambijent, dakako, jezde ugroze najrazličitijih vrsta, teroristi, spaljivači zastava, pljuvači po Hrvatskoj i, uopće, nezdravi elementi, a zajednica, da bi putem zajedničkog sna opstala u zajedništvu, fokusirana je na zaštitu svoga životnog okoliša. Na stvari je, takoreći, ekološki aktivizam s čvrstog etničkog polazišta, skupni angažman koji u svojim uspjelijim izdanjima dovodi do toga da se Jasenovac tretira kao neizbježan komunalni projekt, odlagalište socijalnog otpada.
Kazati da netko “pljuje po Hrvatskoj”, onako kako to papagajski ponavlja Dario Zurovec, znači upotrijebiti lozinku za ulazak u klub kreatora društva koje će voditi brigu o sebi metodom odstranjivanja nepoželjnih, s tim da sâm korisnik lozinke automatski potvrđuje status poželjnoga. Najprije je tu “Hrvatska” kao mistični entitet, objekt kolektivnog obožavanja, kult nad kultovima, intaktna svetinja pod koju se može podvesti što god se kome prohtije, a zatim “pljuvanje” kao retoričko pomagalo kojim se ozloglašava i diskvalificira bilo kakva kritika.
Ukratko: kritiziraš li vlast, fašist u njenome sastavu reći će da “pljuješ po Hrvatskoj” i time tvome postupku pridati težinu epskog zla. Napišeš li, recimo, da je Dario Zurovec beskarakterna bitanga – jer mijenja stranke kao čarape, vara birače i k tome izmišljenim optužbama osnažuje hajku na “državne neprijatelje” – također “pljuješ po Hrvatskoj”, jer bitange utvrđuju kriterije po kojima nešto jest, a nešto nije društveno podobno.
S obzirom na učestalost korištenja klišeja kao predloška za linč, te sve popularniji etno-ekološki pristup političkome i društvenom životu, ne bi bilo naročito iznenađenje da pod udruženom vlašću demokršćana, liberala i ustaša ova zemlja uskoro osvane načičkana džambo-plakatima s porukom “Ne pljuj po Hrvatskoj” – kako bi generalna higijenska prijetnja prodrla što dublje u dnevne navike pučanstva – uz napomenu da ova može biti ispisana i ćirilicom, da se adresati lakše prepoznaju.
Kada bismo poduzeli jednostavan eksperiment i u transkript Zurovčeva inicijacijskog monologa na N1 televiziji na nekoliko mjesta ubacili “pička vam materina” i “bando četnička”, rezultat bi bio vrlo zanimljiv. Dobili bismo – i to od riječi do riječi! – sadržaj huškačkih istupa Dražena Keleminca kakve on sada već redovito priređuje ispred kućnih pragova kritičkih novinara i opozicijskih političarki. Ne računajući psovačke poštapalice, doslovno svi elementi te bijesne naracije su identični: pljujete po hrvatskom narodu, pljujete po hrvatskoj državi, širite neistine, terorizirate, skrnavite svetinje, zašto ste i dalje ovdje, odlazite ako vam se ne sviđa, marš preko granice…
Zbog čega Dario Zurovec vjeruje da ga puko odsustvo “pičke materine” distancira od fašista? Čak i kada, po uzoru na Keleminca, zagovara progon, pri ruci su mu europske vrijednosti: “Mi smo u Europi, slobodne su granice…” U čemu je realna razlika između tog “mi smo u Europi” i onog “bando četnička”? Otkud mu pomisao da je bukač u finijem odijelu, nesklon vulgarizmima, nešto drugo od sirovine u jeftinoj majici s ustaškim grbom na prsima? Je li u pravu što smatra da njegova politička publika ne proniče dalje od ambalaže, čak i kada iz nje na sve strane curi gnojna sluz, kao i probijenog čira?
Gradonačelnik Svete Nedelje u svojim javnim nastupima ulaže priličan napor da proizvede imidž racionalnog političara posvećenog općem napretku, kojemu je puna kapa ideologija, svjetonazorskih trvenja i muklih povijesnih opterećenja. Vladajućoj većini, veli, pridružio se ponajprije zbog izgradnje lokalne željezničke pruge, e kako bi narodu omogući ugodniji život.
“U ovoj situaciji gdje se polarizira javnost i gdje se jedan dio oporbe šest do sedam mjeseci bavi Thompsonovim koncertom i ustašama, logično je da se podrži netko tko je zdravorazuman… Je li važniji Thompsonov koncert ili cijena nafte?”
“Vrlo sam konkretna osoba i ne zanimaju me nekakve stvari iz daleke prošlosti. Zanimaju me projekti i kako će izgledati Hrvatska 2045. godine.”
Teško da postoji tvrđi ideološki gard od provizornog prezira prema ideologiji. Tomislav Klauški je u listu 24sata Zurovcu dosta uvjerljivo predočio kako su i nacisti gradili pruge (a vodili su računa i o cijeni nafte), pogotovo ako su željezničke kompozicije trebale voziti ekološkim smjerom, prema nekom od deponija ljudskoga smeća. Njegova “projektna” politička orijentacija, tako, nije ni u kakvoj koliziji s demoniziranjem onih koji “pljuju po Hrvatskoj”.
Kao što usporedna analiza govorničkih pothvata Darija Zurovca i Dražena Keleminca – ili Darija Zurovca i Ivana Penave, svejedno – koji se ne podudaraju tek u nekoliko psovki, a nekad ni toliko, ne svjedoči o razlici između umjerenih i radikalnih ideoloških pozicija, nego o institucionalizaciji desne ekstremističke politike u prostoru vladajućeg centra, naime o liberalno-fašističkom zagrljaju koji se ostvaruje kao državni program.
Dok god građanski uljuđeni centristi vode računa o žigosanju onih koji “pljuju po Hrvatskoj”, ustašoidi ne moraju brinuti za svoju političku budućnost.
