Nonjo Jandroković, travanj 2026.: “Sjećanje na milijune nevinih ljudi stradalih zbog mržnje i isključivosti obavezuje nas da budemo budni pred svakim oblikom nepravde. Ovaj dan nije samo pogled u prošlost, nego i poziv na djelovanje u sadašnjosti. U vremenu kada se mnoga društva suočavaju s brojnim podjelama, važno je jasno i odlučno stati u obranu ljudskog dostojanstva, slobode i različitosti.”
Nonjo Jandroković, travanj 2025.: “U samoj je srži današnjega dana snažan i svevremenski poziv da se odlučno suprotstavimo nasilnicima i tiranima, da se čuvamo ravnodušnosti pred zlom te da mu nikad ne dopustimo da uzme maha. Upravo stoga riječi ‘Nikad više!’ ne smijemo koristiti prigodničarski nego kao poruku koja odzvanja i potvrđuje da su naša društva iz najtežih povijesnih epizoda izvukla ispravne poruke.”
Njonjo Jandroković, travanj 2024.: “Shvatiti užas holokausta znači trajno se opredijeliti za mir te u društvu uvijek promicati međusobno uvažavanje i prihvaćanje različitosti nasuprot pogubnoj nesnošljivosti, ksenofobiji i mržnji. Jom Hašoa nas podsjeća i snažno poziva da u takvom pristupu budemo ustrajni te da neumorno zajednički radimo kako se zlo poput holokausta više nikad i nigdje ne bi ponovilo.”
Njonjo Jandroković, travanj 2023.: “Pozivajući nas na stalnu budnost kada su u pitanju bilo kakvi znakovi nesnošljivosti, Dan sjećanja na žrtve holokausta nosi snažnu poruku kako pred primjerima nasilja, ugnjetavanja i ugrožavanja sloboda ne smijemo biti puki promatrači, već jasno i odrješito djelovati na njihovu sprječavanju.”
I tako dalje, i tako dublje.
Svake godine u travnju predsjednik Sabora Republike Hrvatske isporuči nekoliko kapitalnih uopćenosti povodom Jom Hašoe, Dana sjećanja na žrtve holokausta. Domaći živalj se već navikao: iz trave izniknu kukurijeci i visibabe, procvjetaju trešnje i bademi, Njonjo Jandroković zatuli o pogubnosti fašizma i obavezi da mu se zajednički suprotstavimo… stiglo je proljeće!
O sadržaju uopćenosti računa vodi saborska PR-služba, čiji djelatnici ulažu maksimalne napore da se svake godine općinstvu pošalje ista poruka, ali malo drugačije formulirana. Bilo bi neprilično da predsjednik Sabora ponovi od riječi do riječi ono što je govorio lani, a opet je važno da ne kaže ništa drugačije od onoga što je već kazao prošlih godina. Službu za odnose s javnošću to stavlja pred ozbiljne kreativne izazove.
Uhodani timski rad pogona ove je godine poremetio samo novi pripravnik iz Splita, sa svježom fakultetskom diplomom, zaposlen na određeno vrijeme, i to po ljutoj vezi. Plaćajući danak neiskustvu, nadobudnik je s dosta teškoća usvajao public relations tehnike na hrvatski način.
“Evo što nikako ne razumijem”, rekao je. “Kad Njonjo Jandroković šutke odobrava da se u Hrvatskome saboru uzvikuje ustaški nacistički pozdrav, i to od strane zastupnika vladajuće koalicije kojoj i osobno pripada, čini li to zato što je ‘budan’ i što ‘odlučno staje u obranu ljudskog dostojanstva, slobode i različitosti’ kao 2026., ili zato što se ‘čuva ravnodušnosti pred zlom’ kao 2025., ili zato što ‘neumorno radi kako se zlo poput holokausta više nikad i nigdje ne bi ponovilo’ kao 2024., ili zato što prakticira ‘stalnu budnost’ kako ne bi bio ‘puki promatrač’ pojave rečenoga zla kao 2023.?”
Službenička trupa zapanjeno se okrenula prema pripravniku, pitajući se s koje je planete pao, a osobito prodoran pogled uputio mu je izravno nadređeni. Sačuvavši pribranost, naložio mu je da opskrbi papirom fotokopirne aparate i upita čistačicu treba li joj pomoć pri pranju WC-a. Pogon je nastavio stvaralačku aktivnost na oblikovanju saopćenja predsjednika Sabora, završni pasus.
Njonjo Jandroković, travanj 2026.: “Njegujući kulturu sjećanja i istine, učvršćujemo temelje odgovornog i pravednog društva. Neka nas uspomena na žrtve holokausta uvijek podsjeća da ravnodušnost nikada ne smije imati mjesto u našem okruženju, te da solidarnost i humanost moraju ostati naše trajno opredjeljenje.”
“To također ne razumijem”, ubacio se opet pripravnik. “Zašto nas Njonjo Jandroković 13. travnja, na Jom Hašou, upozorava da ‘ravnodušnost nikada ne smije imati mjesto u našem okruženju’, a nije to učinio tri dana ranije, 10. travnja, kada je ravnodušnost, ispada, morala imati mjesto u našem okruženju?”
“Zašto bi to činio 10. travnja?” začudio se nadređeni.
“Zato što je 10. travnja, na dan uspostave Endehazije, u mome rodnom gradu, Splitu, organiziran upečatljiv fašistički miting”, rekao je pripravnik, “s razvijenim crnim zastavama i postrojenim crnokošuljašima, s govornicima koji su bez kraja i konca uzvikivali ustaški pozdrav, te proklinjali Srbe i ‘neprijatelje Hrvatske’. A predsjednik Sabora ne samo da je to ispratio ravnodušnom šutnjom, nego su članovi njegova HDZ-a oduševljeno prisustvovali spomenutom skupu u sastavu službenih delegacija, kako gradskih i županijskih, tako i onih državnih, ne izustivši, dakako, ni jedne prosvjedne riječi… Po kojem rezonu dakle Njonjo Jandroković spava 10. travnja, a 13. travnja nas zove da ‘budemo budni’?”
“Što je tebe briga kad predsjednik spava?!” podigao je glas nadređeni.
“Pitam zbog toga što uz onu bakljadu pripadnika Torcide normalnome građaninu, a nekmoli visokome državnom dužnosniku, nije bilo lako zaspati. I to baš u 19 sati i 41 minutu”, kazao je pripravnik.
“Kakve veze ima u koliko točno sati?” zbunio se nadređeni.
“Satnicom – 19.41 – simbolički je obilježena godina osnutka Endehazije i na taj način odana počast kvislinškoj paradržavi”, objasnio je pripravnik. “Što Njonju Jandrokovića nije pobudilo da ‘bude budan’ i osudi taj čin, kako se ‘zlo poput holokausta više nikad i nigdje ne bi ponovilo’. Isto kao što ga ni najava njegovoga stranačkog kolege Petra Škorića, obznanjena istoga dana, da će se u Splitu podignuti spomenik Frani Tenti nije potaknula da se tome usprotivi, jer ‘ne smijemo biti puki promatrači’ pohoda neonacističkog zla.”
“Tko je Frane Tente?” pitao je nadređeni.
“Ustaški fanatik koji je davnih godina stradao u socijalističkom zatvoru, a sada ga HDZ, uz pomoć spomeničkog mramora, nastoji promovirati u hrvatskog mučenika”, odgovorio je pripravnik. “I to s istim elanom kakvim hadezeovci u Gradskom vijeću već peti put opstruiraju prijedlog da jedan plato u Splitu dobije naziv Trg žrtava fašizma. Neobično je kako hadezeovci prave strogu distinkciju između žrtava fašizma, koje ne zaslužuju simboličku počast, i žrtava holokausta, kojima se predsjednik Sabora svakoga travnja sućutno klanja.”
“Zašto nas uopće masiraš time?” planuo je nadređeni. “I to usred posla!”
“Samo se pitam”, pitao se pripravnik. “Ako svake godine na Jom Hašou Njonjo Jandroković papagajski nariče nad stradalim Židovima i poziva na opću mobilizaciju da se slično zlo ubuduće spriječi, a samo u mome gradu njegova stranka legitimira mitinge crnokošuljaša, sudjeluje u glorifikaciji NDH, podiže spomenik ustaškom agitatoru i onemogućuje žrtvama fašizma da dobiju svoj trg – što bi to zapravo bilo? Obred javnoga smaknuća pameti? Program kolektivne lobotomije? Filosemitski fašizam?”
Dok je promatrao mladca, kod izravno nadređenoga miješali su se osjećaji gađenja i sumnje. Nitko u saborsku PR-službu ne dolazi slučajno. Nema mjesta za one bez debeloga zaleđa. Što ako se radi o mentalno oboljelome nećaku neke njuške iz partijskoga vrha?
“Po čijoj vezi si ti ovdje završio?” napokon se odvažio pitati.
“Zaposlen sam po preporuci Milorada Pupovca.”
“Pupovca?! Za koje radno mjesto?”
“Mlađi suradnik u servisnome timu kolumnista Novosti.”
“Novosti?! Ovo je Služba za odnose s javnošću Sabora RH, idiote!”
“U, jebote, pogriješio sam zgradu”, promrsi pripravnik. “Ispričavam se.”
