Neočekivani akter u političkoj utakmici – Zoran Milanović (foto Zvonimir Barišin/PIXSELL)

Pokaže li se da su ona dva metka pronađena u automobilu Ivana Turudića doista bila ispucana prije mjesec dana – a izgleda da istraga ozbiljno upućuje na takvu mogućnost – pa ih je vladajuća klika danas iskoristila za ozloglašavanje Zorana Milanovića i opozicije, podmećući ih kao "dokaz" da dotični inspiriraju teroriste i atentatore, ne bi li u tome manevru trebalo prepoznati karakterističan "rukopis" mafije?

Već sad, kad o porijeklu tog olova službeno ne znamo ništa, ali zdrav razum nalaže oprez pred vjerojatnom manipulacijom, jasno je da su pripadnici vladajuće klike, na čelu s Andrejom Plenkovićem, sebi uzeli pravo da proglase krivca ne čekajući policijske nalaze. Ta inverzija – da presuda ne proizlazi iz prikupljenih dokaza, nego su "dokazi" posljedica unaprijed donesene presude – upućuje na više nego opravdanu sumnju: kad god se to desilo, netko je pucao u Turudićev Audi da bi pogodio Zorana Milanovića. Za nevolju, dva metka se zasad ne čine dovoljnima.

"Govor mržnje koji sije najprije Zoran Milanović u hrvatskom političkom prostoru najčešće dovodi do prevođenja tih poruka na različitim nivoima – neki pucaju, neki viču, dobacuju i vrijeđaju", izjavio je Plenković još dok je policija obavljala očevid. Ministar obnove Branko Bačić iskopana je zrna odmah doveo u vezu "s današnjim ozračjem političkog kaosa, verbalne destrukcije, strašne difamacije i uvreda, čije su žrtve dužnosnici Hrvatske demokratske zajednice", implicirajući da hadezeovskoj vojsci pripada i budući državni tužilac. Zastupnik Hrvoje Zekanović kategorično tvrdi da je incident rezultat "mržnje koju već mjesecima prema Turudiću sipaju oporbeni političari", među kojima "prednjači predsjednik države Zoran Milanović", a zatim zakucava: "To je država kakvu nam oni spremaju. Hrvatska u kojoj nitko neće biti siguran."

Tako to radi vladajuća klika: podmeće i konstruira "dokaze" da njeni kritičari potiču teror i nasilje, siju kaos i ugrožavaju fizičku sigurnost hrvatskih građana. Radi jačeg umjetničkog dojma, budućem državnom tužitelju već je dodijeljena tjelesna straža, skupa s blindiranom limuzinom. To je bez dvojbe modus operandi mafije – proziran do mjere da je prosječnoj mašti lako predočiti čak i sigurnu ruku stranačkog aktivista, uposlenog u odgovarajućoj službi, kako isporučuje metke u karoseriju Turudićeva prometala – s tim da partija, za razliku od klasične kriminalne organizacije, takve mafijaške pothvate poduzima u ime reda i zakona, a protiv snaga nereda i bezakonja koje predvode, eto, njeni politički protivnici.

Istome tipu podviga pripada i oduran falsifikat što ga je priredila HDZ-ova propagandna mašinerija: snimka Milanovićeve izjave o tome da samo još fali da SDP-ove političare, nakon što im je zabranjeno slobodno govoriti tokom kampanje, počnu hapsiti i uzimati im djecu za taoce, isječena je na biranim mjestima, tako da joj se prida suprotan sadržaj, a zatim je krivotvorina javno distribuirana radi izazivanja zgražanja i moralne panike.

"Pohapsiti sve i uzeti im djecu za taoce", glasi istrgnuti citat, nakon kojeg slijedi partijski komentar: "To je Hrvatska kakvu bi Milanović htio. Znali smo da kršitelj Ustava želi i hapsiti i tužiti i presuđivati, ali nismo znali da želi Hrvatima čak i djecu otimati." Operaciji se hitro pridružio stranački vođa kazavši na javnoj televiziji – zahuktalome propagandnom servisu HDZ-a – da Milanović "prijeti hapšenjem i otmicom djece", preciznije: da je "čuo njegovu izjavu da su ustavni suci gangsteri i banda, da ih treba pohapsiti i da im djecu treba uzeti za taoce".

Tako se to radi kada se preuzmu modeli djelovanja mafije – falsificiranje, zastrašivanje, plansko dezinformiranje, korištenje krivotvorina kao predložaka za harangu – s tim da vladajuća partija, za razliku od kriminalne organizacije s manje pompoznim nazivom, to čini u ime reda i zakona, a protiv snaga nereda i bezakonja koje predvode, eto, njeni politički protivnici.

U samo dva navedena primjera s početka predizborne kampanje sadržano je gotovo sve zbog čega je nužno HDZ ukloniti s vlasti.

Prihvatimo li vladajuću optiku po kojoj se hrvatsko političko polje oštro dijeli na "snage reda" i "snage nereda", paradoks leži u tome da se destrukcija društva i države obavlja u ambijentu reda. Uzurpacija institucija dovršava se u skladu s pozitivnim zakonima. Korupcija ima odlike samorazumljive rutine. Postavljanje jataka kriminalaca, koji drsko laže pred saborskim povjerenstvom, na funkciju državnog tužioca, ili nametanje zakona kojim se ograničava sloboda štampe, odvijaju se uz strogo poštivanje zadanih procedura. Moralni sunovrat stekao je legalističku licencu. Hrvatska puca po šavovima od reda.

Ne spadam među simpatizere Zorana Milanovića, no nered što ga on donosi i navješćuje u okolnostima mafijaški konsolidirane stabilnosti smatram itekako dobrodošlim. Njegov napad na uspostavljeni "red i zakon" čak je i u konceptualnom smislu zanimljiv: navesti institucije – poput Ustavnog suda – da "rade svoj posao", kako bi se pokazalo kakve te institucije uistinu jesu.

A pokazalo se između ostaloga da je famozni "Duh ustava", o kojemu pobožno cvrkuću hrvatski pravni stručnjaci, neotuđiva svojina HDZ-a. Ustavni sud, kao pravosudna metastaza vladajuće političke volje, tu je da udari drvenim batom i potvrdi čijemu profitnom interesu svetinja služi. Vrijedilo bi možda, u najboljoj socijalističkoj maniri, poraditi na povratku društvenog vlasništva nad tom spiritualnom vodiljom, pa da "Duh ustava", ako se složi Žarko Puhovski, konačno dospije u posjed građana.

Da je imao petlje dati ostavku na predsjedničku dužnost i mobilizirati prostodušnost prosječnih birača, Milanović bi vjerojatno znatno povećao svoje šanse da postane premijer. S druge strane, njegov strah da bi hadezeovska mafija u tom slučaju manipulirala izbornim rezultatima čini se sasvim osnovanim. S treće strane, čak i realna zebnja može poslužiti kao izlika ako s pogrešne strane odmjeravaš balans rizika. Tako bi i ishod mogao ispasti paradoksalan: da glavni uzrok njegova poraza bude odluka o čuvanju odstupnice za slučaj poraza. Ili, u zlobnijoj izvedbi: da nisi kalkulirao s mogućnošću gubitka, ne bi ga ni doživio.

Svejedno, završio Zoran Milanović kao kamikaza ili kao samoproglašeni spasitelj, njegova intervencija u prostoru hrvatske političke močvare donosi puno više društvene koristi nego štete. Čak i unisone optužbe za "vulgarnost", "prostakluk" i "verbalno nasilje" plod su one podjele na "snage reda" i "snage nereda", i više svjedoče o filistarskom karakteru medijske i političke sfere, gdje se nikad nije prepoznavalo skriveno lice nepristojnosti: em su uvrede vladajućih na račun predsjednika države u najmanju ruku podjednako žučne kao one što ih on isporučuje, a pritom neusporedivo učestalije, em je u retoričkom pogledu, čak i kada psuje, stanovnik Pantovčaka nadmoćan ostatku hrvatske političke klase.

Važnije od toga, s aspekta minimalno postavljenog cilja – a to je obustava vladavine kriminala, nesmetanog defilea mafije kroz establišment, dakle "reda i zakona" – neočekivani akter u političkoj utakmici barem slobodnim govornim stilom uporno nagriza onu vrstu službeno zavedene hipokrizije koja sve vrijeme omogućuje da se redu i neredu zamjenjuju mjesta, lišavajući ih smisla. A ni djela nisu posve zanemariva, jer i u slučaju da prihvatimo objede ekonomskih eksperata HDZ-a kako je nekadašnja Milanovićeva vlada bila "najneuspješnija u hrvatskoj povijesti", jedno je neosporno: ona se, za razliku od Plenkovićeve, nije iskazala na planu organiziranog lopovluka.

Ostaje dakle predsjednikov osobni doprinos inflaciji mesija, ostaje njegov šizofreni politički profil, zbog kojeg se počesto osjeća euforičnim poput mačka u sreći, ali ostaje i činjenica da meci u Turudićevu automobilu po svemu sudeći nisu zadnji što će ih upotrijebiti čuvari "reda i zakona". Samo što će, jasna stvar, i ta kriminalna rabota biti reklamirana kao borba protiv bezakonja. Iskrenost je u hrvatskoj politici ionako odlika samoubojica.

Zagrabim li u osobnu kolekciju rabljenih metafora, stvari ovoga trenutka stoje tako da se Milanović nadaje kao otvorena knjiga, a Plenković kao otvorena zahodska školjka. Odnosno, uključimo li članove partije i partnere, kao otvorena septička jama.

portalnovosti