Dario Zurovec, gradonačelnik Svete Nedelje, samozvani liberal, saborski zastupnik i koalicijski partner vladajućeg HDZ-a, upustio se u složen pothvat: uz građevinsku, organizirat će i historijsku obnovu dvorca Kerestinec, spomenika kulture prve kategorije.
Čini se kako je to dio šire gradonačelnikove inicijative da očisti teritorij svoje općine od smeća i sranja: neće više biti opušaka po trotoarima, uriniranih haustora, slupanih uličnih lampi, oljuštenih fasada, odbačenih plastičnih boca po travnjacima parkova, a bogme ni prljavih povijesnih epizoda. Kada obnova bude privedena kraju, dvorac Kerestinec oduševljavat će posjetitelje novim izgledom i novom prošlošću.
U nekoliko nastavaka na svojoj službenoj Facebook stranici, čiji sadržaj uredno prenosi portal narod.hr, Zurovec je odlučio raskrinkati “crvenu tvornicu laži” i demontirati “mit o krvavom ustaškom dvorcu” što ga šire “mediji vezani uz Srpsko narodno vijeće”. Neprihvatljivo je, veli, da se o Kerestincu govori kao o “mjestu stratišta” i “mjestu mučenja” u Drugom svjetskom ratu, te je “krajnji čas da se prestane sa stigmatizacijom, laganjem i blaćenjem jednog spomenika slavne hrvatske prošlosti koji je konačno dočekao punu pravu obnovu”.
Gradonačelnik, doduše, ne poriče da je dvorac služio kao ustaški logor za komuniste, ali to ga, smatra, nipošto ne čini poprištem okrutnosti. Poznato mu je i da su desetorica zatočenih komunista odvedena iz dvorca i strijeljana 9. srpnja 1941., među njima Božidar Adžija, Otokar Keršovani i Ognjen Prica, ali – molim lijepo – oni su strijeljani u Maksimiru, a ne u Kerestincu, piše Zurovec. Poznato mu je i da je više od stotinu komunista pet dana kasnije organiziralo neuspjeli bijeg iz logora, pa su skoro svi ubijeni, uključujući Augusta Cesarca, ali – molim lijepo – oni su likvidirani u ustaškim zasjedama u Obreškom lugu i Kraljevačkoj šumi, neki su uhvaćeni i strijeljani u Zagrebu, ali nitko nije izgubio glavu u časnoj drevnoj građevini, piše Zurovec. Ergo:
“Koliko god epilog za pojedine zatvorenike bio tragičan, niti u jednom slučaju nije se odvio u Kerestincu, a još manje u kerestinečkom dvorcu. Niti je kerestinečki dvorac i u jednom od ovih slučajeva bio mjesto mučenja, a još manje stratišta.”
“Crvena tvornica laži” dakle širi gnjusnu obmanu da je tokom tog perioda u kulturnome dobru “prolivena krv nedužnih osoba samo zbog njihove političke, nacionalne ili vjerske pripadnosti”. Štoviše, i za krvne delikte u širem okruženju krivnju snose komunisti: “neuspjeh proboja 1941. posljedica je loše partijske organizacije, a vjerojatno i ‘drugarske’ izdaje pa je lakše taj neuspjeh predstaviti kao posljedicu ustaške okrutnosti nego priznati vlastiti organizacijski slom partijske ćelije s tog područja.”
U tome je duhu prvostolnik Svete Nedelje opatrnuo i delegaciju stranke Možemo! koja je na dan proboja došla u Kerestinec položiti vijenac. Oni se prisjećaju “samo ‘ustaškog logora'”, kaže, “ali ne i povijesne uloge koju je ova fortifikacija odigrala u očuvanju hrvatskog imena i obrani kršćanske vjere za vrijeme otomanskih osvajanja”. Oni “ne znaju ništa drugo osim drviti po podjelama iz Drugog svjetskog rata i to na temelju povijesnih krivotvorina i komunističke propagande”.
Dario Zurovec, pak, kao političar projektnog usmjerenja, neproduktivnih se ideoloških podjela grozi, podjednako su mu odvratni fašizam i komunizam; od cijele palete “izama” on osobno prakticira samo moralni idiotizam.
Uzmemo li zdravo za gotovo njegov sud da je neuspjeli proboj zatočenika bio posljedica “organizacijskog sloma partijske ćelije”, što to mijenja na faktu da je endehazijska vlast dvorac Kerestinec koristila kao logor za komuniste i da su ustaše te kerestinečke uznike metodično pobili? Kako se iz toga rakursa stječe drugačiji uvid u sastav olova u grudima Keršovanija i Cesarca?
Po Zurovcu, komunisti su valjda trebali poštovati represivni protokol, strpljivo i pokorno čekati u tamnici nakon što je desetero njihovih drugova bez suda likvidirano, eventualno moliti krunice i nadati se božjoj milosti, a ne bijegom prisiljavati ustaše da ih ustrjeljuju i na taj način dovoditi znameniti spomenik kulture na zao glas. I sad se gradonačelnik mora živ ubiti da popravi imidž Kerestinca kojemu je, zbog zadrtosti boljševičkih nitkova, nezasluženo pripisana krvava prošlost.
Pred ozbiljnim izazovom stoji trudbenik iz Svete Nedelje: kako gubilištu osigurati dostojanstveni historijat?
Oko prošlosti uvijek pune ruke posla, pogotovo kad se ona ukazuje i kao komunalni problem. Jer perfekt valja prilagoditi prezentu, ono što se događalo mora biti dovedeno u dosluh s onim što se događa, a događa se obnova dvorca za ponos zajednice i sretnu turističku eksploataciju. Nećemo valjda negativnim povijesnim bilancama kvariti poslovne projekcije i ugrožavati siguran utržak, što materijalni, što duhovni?
Kada dođe do nesklada, kada prošlost nije usuglašena sa sadašnjošću, to je rezultat djelovanja neprijatelja hrvatskog naroda i hrvatske države, kako Cesarca i njegovih fanatičnih kompanjona koji su bjekstvom iz logora doveli ustaše u poziciju da se ponašaju kao zvijeri, tako i njihovih današnjih sljedbenika koji sramotnim obredima komemoriraju pogibiju svojih ideoloških očeva.
Kerestinec je spomenik kulture visoke kategorije, a kultura i nasilje se, po mišljenju Darija Zurovca, međusobno isključuju, otprilike onako kako je “Mala Floramye” anulirala stravu Jasenovca. Povijest nasilja srozava kulturni renome povijesnoga dvorca, smatra Dario Zurovec, a mi želimo od njega učiniti doličan “spomenik slavne hrvatske prošlosti”, dragulj hrvatske uljudbe, i tu leži ključna razlika između liberala moga kova i crvene bande koja nam kvari računice: oni su opsjednuti krvoprolićem, a mi kulturom! Da kultura i zločini mogu ići ruku pod ruku, da su u stanju zapanjujuće skladno koegzistirati, to Dariju Zurovcu ne pada na kraj pameti, jer on se, rekosmo, užasava ideoloških ekstrema, od svih “izama” usvojio je jedino moralni idiotizam.
Zbog nekog razloga, u svome se pamfletskom jurišu zadržao na Drugom svjetskom ratu. “Poslije 1945.”, kaže, “razdoblje je o kojem bi se dalo napisati još teksta.” Predlažem mu da to “još teksta” započne ovako:
“Hrvatska vojska uhitila me 1992. u Sisku. Odveli su me u ratni logor Kerestinec. Tri i pol mjeseca sustavno su me psihički, fizički i seksualno zlostavljali pripadnici HV-a.” Pa onda: “Posjeli bi me na stolicu, pokopčali po meni struju i tako me pržili. Još uvijek imam ožiljke po rukama, nogama i po vratu.” Pa onda: “Stalno su me silovali. Po dvojica ili trojica istu večer. Morala sam bradavice prislanjati na nož, a oni su prijetili da će ih odrezati.” Pa onda: “Sve su nas prisiljavali na strašne stvari. Znali su mi stavljati pištolj u usta, nož pod vrat. Znali su tjerati muškarce da se skidaju goli do pasa, a žene od pasa na dolje, pa obratno. Tjerali su nas da plešemo na muziku koju bi puštali.”
Radi se o svjedočenju samo jedne od žrtava torture u “Konačištu ratnih zarobljenika” u dvorcu Kerestinec. Na osnovu niza takvih iskaza hrvatski su sudovi – makar poslije sramotno rastegnutih procesa – zapovjednika logora i četvoricu njegovih podređenih proglasili krivima zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva.
Da kojim slučajem ne boravi u zoni etičke pustoši, gradonačelnik Svete Nedelje mogao bi, kada se već obnova kulturnoga dobra privodi kraju, postaviti kakvu malu spomen-ploču i obilježiti lokaciju stradanja, jer bi to pomoglo da se nasilje ubuduće ne ponavlja. Ali njemu je neprihvatljivo da takva znamenitost bude ozloglašena kao “mjesto mučenja”. On se najoštrije protivi stigmatizaciji i blaćenju “jednog spomenika slavne hrvatske prošlosti”. On ne nasjeda na podlu komunističku propagandu. On zazire od podjela i ideoloških isključivosti. On vodi računa o ugledu i dignitetu svoga rodnog kraja. On vrijedno čisti područje kojim komunalno rukovodi, uključujući njegovu prošlost. On uklanja skorenu krv s kulturne baštine.
Zato budući posjetitelj neće biti ometan nikakvim nakaradnim spomen-pločama, nego će ga jednostavan putokaz voditi do toponima na kojemu ga čeka nezaboravan kulturni ugođaj: Dvorac Kerestinec, Sveta Nedjela.
